Zamjena uloga umjetnica iz Švedske i Hrvatske

Umjetnički projekt Put Yourself in My Place razmjena je životnog okruženja dvije umjetnice. Iz Švedske je tako u Rijeci boravila Ida Hansson, a Milijana Babić iz Rijeke na tri tjedan boravila je u švedskoj Umei, Europskoj prijestolnici kulture 2014. Milijana Babić već nam je poznata kao umjetnica koja vlastiti umjetnički izričaja ostvaruje u samoj društvenoj realnosti (o čemu smo pisali ovdje), a rad video radovi i performansi Ide Hansson prepoznatljivi su po autoričinom alter-egu i zamjeni uloga.

1

Ovom prilikom one performativno zamjenjuju životne prostore i sredine, ali u tome ne oponašaju jedna drugu. Umjetnice se prilagođavaju novom ambijentu te bilježe utjecaj nove sredine kako na njih same tako i na njihov umjetnički rad. Nakon Umee umjetnice projekt predstavljaju u riječkoj galeriji Drugo More. Izložba Put Yourself in My Place je otvorena je 23. rujna te ju se može razgledati do 7. listopada. Predstavljeni su video radovi koji bilježe vožnju umjetnica od kuće do centra grada, večere s prijateljima, izvedbe radova, razgovore s psihoterapeutom, serija fotografija, naslovnice dnevnih novina Novi list i Vasterbottens Kuriren, transkripti sa društvenih mreža za upoznavanje te ostala arhiva prikupljenog materijala. Više o iskustvu umjetnica na projektu otkriva nam Milijana Babić.

4

Tri tjedna ste živjeli u drugačijem životnom okruženju. Što vas je najviše dojmilo, kako u odnosu nove sredine prema umjetnosti tako i prema svakodnevnom životu?

Za mene je bilo posebno iskustvo živjeti u Idinoj kući na selu, okružena šumom. Moji prvi susjedi su bili članovi njene obitelji, koji su sa interesom pratili razvoj projekta, u kojemu su i sami sudjelovali. Isto vrijedi i za prijatelje, koji su i sami većinom djelatnici u kulturi. Iako je više iznenađenja bilo u svakodnevnom životu, granica između umjetnosti i života nije bila vidljiva. Poštivanje pravila je nešto što me je najviše fasciniralo, kao i opuštenost u pristupu stvarima. Idu je s druge strane najviše dojmila izvedba moje akcije “Radni dan”, tijekom koje je sakupljala povratnu ambalažu, svjesna svoje privilegirane pozicije, dok se u svakodnevnom životu morala suočavati sa samom sobom. U mojoj obitelji osjećala se vrlo dobrodošla, pa se ta “pomaknuta” situacija u momentima činila uobičajenom.

8

9

Svi mi putujemo, poslom, znatiželjom ili pak u posjet prijateljima širom svijeta. I ta iskustva bilježimo, najčešće na fotografijama. Koju ste vi metodologiju otkrivanja i bilježenja novog iskustva kao umjetnice osmislile za ovaj projekt?

Tijekom pripreme projekta, znale smo da si moramo dati neke zadatke kako ne bi izgubile fokus, a ostatak vremena prepustiti slučaju. Na rasporedu smo imale večeru sa prijateljima, izvedbu jednog rada druge umjetnice, uključivanje u društvenu mrežu za upoznavanje, razgovor sa psihoterapeutom itd. Koristile smo se foto i video dokumentacijom, osobnim bilješkama, prikupljanjem ’tragova’ trotjednog života.

5

7

Dokumentacija ove umjetničke razmjene životnog prostora predstavljena u galerijskom prostoru otvara pitanje odnosa juga i sjevera Europe. Što nam o tome možete reći?

Iako se projekt vezuje uz dvije vrlo različite sredine, na primjer po pitanju mentaliteta i životnog standarda, što je i bio glavni poticaj za njegovu realizaciju, on je na neki način vrlo osoban. U njemu se isprepliću naše osobne priče u koje unakrsno ulazimo, dok ih istovremeno donosimo sa sobom u novu sredinu. Osim toga, umjetnička pozicija je uvijek više ili manje marginalna, dok se u internacionalnoj umjetničkoj zajednici vrlo dobro snalazimo. Ipak, neki radovi na izložbi pokazuju velike razlike, kao što je to slučaj sa transkriptima sa društvenih mreža za upoznavanje, Iskrica i Match.com. Dok je s naše strane razotkrivena patrijarhalna društvena struktura i problem seksizma, sjever nam se predstavlja kao uzor po pitanju emancipacije.

6

3

10

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektoničkih medija