U Sinj na porciju dobre kulture
Nedavno smo imali priliku družiti se u Sinju s članovima tada tek osnovane međunarodne Udruge za promicanje suvremene umjetnosti Sinj (UPSUS) te članovima Sinjskog kulturnog urbanog pokreta (S.K.U.P. – ove godine slave deset godina postojanja) i Sinjske umjetničke komune (SUK). Poveliko društvo umjetnika, nastavnika, arhitekata, kustosa, studenata – entuzijasta – predstavilo je tom prilikom respektabilan program, a poslije smo i razgovarali s njima.
“Sinj je grad muzičara i uvijek je imao jaku urbanu scenu”, kaže nam novinar Vito Perić. Vjeruje da se suvremeni projekti uvelike temelje na onima u Domu mladih prije tridesetak godina – u vrijeme kada su tamo uz lokalne bendove nastupali, primjerice, Buldožeri, održavali se performansi, izložbe, dramske radionice, ali i učili računalni programi, većina se naših sugovornika nije ni rodila, no tradicija se nastavlja živom umjetničkom/kustoskom aktivnošću i upornim organiziranjem koncerata novih i etabliranih bendova u skvotiranoj Vojarni Ivaniša Nelipića u centru grada.
Jelena Pavlinušić je članica udruge SUK, organizatora jednog od najboljih underground festivala u Hrvatskoj, Gljevstoka, u mitskom prostoru podno Kamešnice čije nas peto izdanje očekuje u svibnju. Za izložbu Dalmatinka u organizaciji SUK-a analizirala je korespondenciju vezanu uz sada propalu tekstilnu tvornicu Dalmatinka, koja je svojedobno zapošljavala 3000 ljudi, većinom žena, hraneći cijeli kraj.
Gljevstok, jedan od najboljih underground festivala u Hrvatskoj, održava se u svibnju podno Kamešnice
Prošlogodišnji projekt “Žena u Dalmatinskoj zagori” realizirale su Dragana Modrić, kustosica Galerije Sikirica, i Darija Brković, kustosica Muzeja Cetinske krajine. “Projektom Žena u Dalmatinskoj zagori nastojali smo kroz poziciju žene progovoriti o kompleksnosti društveno-kulturnog okvira Dalmatinske zagore kao prostora identiteta”, kaže Dragana i nastavlja: “U sklopu projekta radili smo istraživanja i intervjuirali žene u izrazito ruralnim sredinama Cetinske krajine (kao što je, primjerice, selo Zelovo), koje su pružale otpor dominantnom patrijarhalnom obrascu ponašanja i na taj način postale pionirke ženske emancipacije u ovim krajevima. Njihove intimne ispovijesti važan su doprinos istraživanju položaja žene u ruralnim krajevima Dalmatinske zagore.
Također smo istraživale položaj žene radnice na primjeru Dalmatinke. U vrijeme socijalizma, kada žene ulaze u sustav rada, financijska neovisnost stavlja ih u ravnopravan položaj s muškarcima, bar u tom sustavu. U razgovorima s bivšim radnicama saznali smo da je Dalmatinka, osim za neovisnost žena, imala i mnogo šire kulturološke posljedice za cijeli Cetinski kraj. Zato je fenomen Dalmatinke zanimljiv s više aspekata (odnos selo-grad, navike koje se mijenjaju odlaskom na posao iz ruralne sredine u urbanu, preuzimanje obrazaca ponašanja i slično).”
Propala tekstilna tvornica Dalmatinka zapošljavala je 3000 ljudi, većinom žena, hraneći cijeli kraj, fotografija: Boza Design
Arhitekt Stipe Marasović nastoji sačuvati arhivske nacrte, “hvatajući zadnji pramen sreće prije nego se sve sruši”, a jedan je i od pionira koji su ušli u Vojarnu i tako Grad riješili brige oko narkomana i učestalih krađa, ponudom kulturnih programa, no izvjesno je da će kad-tad morati napustiti taj prostor.
“Osjećam se odgovornim za svoj grad. Ako mogu nečim što znam pomoći da Sinj bude bolje mjesto za mlade, rado ću to napraviti. Sve su naše aktivnosti već promijenile sliku grada, neovisno o generacijskoj pripadnosti, a iako bazu čini svega tristotinjak ljudi, prisutni smo u prostoru. Cilj nam je, naravno, da to budemo još više”, dodaje Stipe.
Mladi su Sinjani s nezavisne scene našli izvjesnu potporu u Gradu pa tako nedavno, u zamjenu za danas komercijalizirani Dom mladih, izborili jednu etažu Palacine (nekadašnje zgrade kazališta). Tako za sada imaju prostor koji im je bio nužno potreban za realizaciju programa, ali i za aplikacije za sredstva od raznih institucija.
“Kada bi se temeljito pročešljalo stanje u kulturi, napravila Strategija kulturnog razvoja s dugoročnim planom te kada bi se na razini grada ili općine konstituiralo Kulturno vijeće sa širim ovlastima, dakle kada bi se struka uhvatila posla, uvjeren sam da bi se našlo puno više i sredstava i prostora za financiranje kulturnih djelatnosti”, kaže Vito Perić. Kroz aktivnost ovih nekoliko udruga, struka u gradu izrasta u suverenu i sposobnu za artikulaciju širih potreba zajednice.
Slikarske radionice organiziraju se kako bi se suvremena umjetnost približila djeci i mladima
Slikarske radionice u organizaciji UPSUS-a koje vodi Ivana Poljak, asistentica na slikarskom odjelu Umjetničke akademije u Splitu, zamišljene su s idejom da se suvremena umjetnost približi djeci i mladima.
“Sredina još nije zrela za izložbe s velikom publikom, ali uspijemo li potaknuti takvu vrstu interesa kod mladih, možda će biti manje onih koji već početkom srednjoškolskog obrazovanja izgube svaku ambiciju za daljnjim učenjem i zatvore se u tužan, besperspektivan okvir”, kaže Ivana.
Surađivali su s profesoricama s Akademije – Blaženkom Pericom, Vlastom Žanić, a Loren Živković Kuljiš sudjelovao je u izlaganju u Galeriji Galiotović. Krajem ljetnog semestra priređuju izložbe Akademijinih studenata, ali ističu da takvog programa fali zimi.
Galerija Sikirica
Kipar Edi Radan, predsjednik UPSUS-a, organizira kiparske radionice otvorene svim generacijama, a u planu su i likovne kolonije. “Radi se o ideji obnavljanja starih, napuštenih škola u mjestima poput Zelova ili Turjaka. Priroda i krajolik su jako specifični tako da bi se na samu umjetničku djelatnost unutar kolonije nadovezali i izleti, planinarenja po okolnim brdima… Krajolik je idealan za opuštanje i odmor, a cilj je okupiti solidan broj likovnih umjetnika podrijetlom iz jugoistočne Europe, s vremenom i šire.”
Kako komuniciraju svoje ideje u sredini koju je zaista teško jednoznačno odrediti – s jedne je strane silan patrijarhalan pa i desničarski etos, a s druge iznimno žilava urbana scena – te koliko su onda moguće participativne prakse, pitali smo za kraj Draganu.
“Smatram da su participativne prakse primjenjive u svakoj pa tako i u manjim sredinama, jer ne ovise o stupnju urbaniteta, već o (političkim) problemima koje zajednica prepoznaje i oko kojih se uspije homogenizirati. Sinj kao mjesto u kojem je dominantan patrijarhalni obrazac ponašanja ima jako mnogo pitanja koje mladi, umjetnici i kustosi prepoznaju kao društveno važna, na primjer problem javnog prostora (skvotiranje vojarne i inicijativa za povratak Doma mladih mladima), položaj žene u patrijarhalnoj sredini (projekt Žena u Dalmatinskoj zagori koji je realiziran u suradnji Galerije Sikirica s brojnim udrugama i kulturnim društvima), problem definiranja vlastitog identiteta s obzirom na grad u kojem živimo (projekt Sinj -pogled na stvaranje jednog grada, Galerija Sikirica u suradnji s brojnim obiteljima i pojedincima s područja grada Sinja), nasljeđe socijalizma (izložba Dalmatinka-udruga SUK), pokušaj brisanja kolektivne memorije i socijalističkog nasljeđa putem spomenika (Siniša Labrović).
Ovaj posljednji nije baš primjer participativne prakse, ali je dobar primjer angažirane umjetnosti gdje pojedinac kroz simbol jednog vremena (spomenik) pripituje ideološki represivni aparat iz pozicije pripadnika zajednice. Smatram da su participativne prakse, ako ih promatramo kao umjetnost u kojoj se stvaraju situacije u kojima se omogućuje publici da stvori neku vrstu zajednice i na taj način artikulira zajednički problem, bilo da je pritom naglasak stavljen na stvaranje odnosa-relacija (Baurriaud) ili iznalaženju komunikacijskih metoda unutar društvenog i političkog konteksta (Kester), izuzetno bitne.”
Dom mladih je komercijaliziran, a dobili su jednu etažu nekadašnje zgrade kazališta za održavanje programa
Zanimljivo je da su neopterećeni politikom. “Projekti kojim propitujemo ili se suprotstavljamo dominantnom ideološkom/kulturnom/ekonomskom obrascu, zbog strategija kojima se služimo ne doživljavaju se kao mjesto konfrontacije. Sinj je mali grad i svi se međusobno poznajemo ili nam se barem roditelji poznaju. Nastojimo u projekte uključiti što veći broj sugrađana, tako da pitanja koja su nama zanimljiva s društvenog aspekta, sudionici/gledatelji često promatraju s osobnog stajališta, kao nešto prema čemu često imaju više emotivan, nego politički definiran stav. Opet, ako uzmemo u obzir da je gotovo sve što se događa u društvu, na ovaj ili onaj način političko pitanje, u toj mjeri sve što radimo ima određenu političku implikaciju, no to nam je od sekundarnog značaja”, zaključuje Dragana.
