Kada ništa ne sputava kreativnost…

U zemlji čijim medijima vladaju bombastični i banalni naslovi, negativnost i skepticizam, pravo je osvježenje naići na sugovornika koji vas za početak dobro nasmije, pa pričom o poslu i karijeri uvede u neki svoj bajkoviti svijet kojim dominira obilje pozitivne energije, jako dobrog dizajna i ilustracija te borbe protiv nepotrebne ozbiljnosti.
Upravo legitimna neozbiljnost u pristupu radu, jako puno iniciranog smijeha, zaigranost i potpuno drugačiji način komunikacije i načina razmišljanja karakteristike su koje idu uz djelo, ali i lik ilustratorice, dizajnerice te navodno jako dobre kuharice koja se krije iza „umjetničkog imena“ Booboo Tannenbaum.

S Booboo sam se našao u njezinom povremenom uredu koji dijeli s dečkima iz dizajnerskog dvojca Šesnić & Turković. Kažem „povremenom uredu“, jer Booboo sama priznaje kako nema konstantan ritam dolaska u ured, često radi od doma – u najluđe moguće sate, nekad čitav dan provede u šetnji zagrebačkim šumama sa svojom vječnom inspiracijom – psom Anuškom, da bi se tek navečer puna energije bacila na posao.

Ponekad, ako se zaredaju dani bez posla, samo peče kolače ili neke druge delicije, dajući im dizajnerski štih pomno ilustriranim omotima u koje ih pakira. Ovo potonje – dizajneričine kulinarske vještine spremljene u ocrtana pakiranja, kako su stvari krenule, možda je pretvore u novu domaću gastro zvijezdu, no kako još nismo pokrenuli portal skuhaj.to, ovaj put smo s Booboo popričali (samo) o njezinoj ilustratorsko-dizajnerskoj karijeri.

Iako za Booboo Tannenbaum i njezin opus znam već neko vrijeme, na ovaj me intervju potaknuo njezin recentan, sjajan i poprilično zabavan dizajnersko ilustratorski uradak – A Little Book of Braindance, planer za 2012. koji je postao pravi hit. “Radi se o projektu koji sam radila za Igepa Plana papire, jednog od mojih najdražih klijenata. Danas je rijetkost pronaći klijenta koji će ti dati toliku slobodu stvaranja, a oni me gotovo uvijek puste da radim što hoću.
Jedine njihove smjernice za ovaj zadatak bile su aplikacija njihovog logoa i dijapazon korištenih papira te zahtjev da planer “budi kreativnost”, a ostalo je bilo na meni. Sve ilustracije i tekstovi u planeru su moji.  Ljudi koji su dobili planer mislili su da sam imala copywritera za tekstove, no naravno da nisam. Tekstovi su trebali biti na engleskom, na kojem mi sve bolje zvuči, a ja k tome imam neku neobjašnjivu fascinaciju s british-english akcentom, pa je sve skupa ispalo jako duhovito.”

O maloj novoj vizualno-humorističnoj poslastici, koju nažalost ne možete kupiti, obavijestila nas je sama Booboo, no kako nam je ispričala, nakon dugo vremena promišljanja hoće li nam se javiti: “Moja kolegica Tena Letica valjda me desetak dana uvjeravala da vas kontaktiram. Taj čitav proces samoiniciranog javljanja, vlastitog PR-a i promocije mi nije baš omiljen. Ja sam to do sada shvaćala kao nepotrebnu porciju ega jer se promocija često percipira negativno.
Nažalost, danas je sve vlastiti PR, možeš biti jako dobar, da nitko nikada ne čuje za tebe ili potpuno prosječan i stalno se prostituirati po novinama! No konačno sam shvatila da je to nužnost, makar u nekom najsuptilnijem obliku. Osim toga, izuzetno sam samokritična i rijetko mislim da je nešto što sam napravila jako dobro. Ali planer mi je super, pa sam se valjda i zato javila!”

Za projekt Igepine „male knjige za ples mozga“ Booboo je otišla na mjesec dana na Pelješac, zatvorila se u kuću i krenula crtati. Sve ilustracije koje je napravila, tekstovi, pa i tipografija, u tih su mjesec dana nacrtani rukom te potom skenirani i pretvoreni u ovaj originalni planer. To bi vas vjerojatno najviše oduševilo u njezinoj interpretaciji njujorških ulica u knjižici.

Booboo dodaje kako joj je pelješka otočka komunikacijska odsječenost itekako godila: “Interneta skoro da i nije bilo, u šlafroku sam ga “hvatala” po vrtu kad mi je zatrebao. Ali ta mi je izolacija super legla jer sam izbjegla proces surfanja i gledanja nekih tuđih ilustracija, uslijed kojeg bi vjerojatno pomislila da nešto nekako ne mogu ili ne znam nacrtati.”
Dok sam razgovarao s Booboo, priznala mi je da baš ima sreće s klijentima i kako onih nekoliko s kojima surađuje u gotovo idealnim uvjetima itekako njeguje.  Svoju zaigranost uspijeva „utrpati“ i u neke malo ozbiljnije sadržaje. “Puno radim za British Council. Dizajniram im dječje postere, publikacije, ali i neke malo serioznije projekte. Oni imaju svoj način rada gdje sve mora biti provjereno u njihovoj centrali, ali bez obzira na to uspijevamo provući neke lijepe stvari, dobro reagiraju na moju “neozbiljnost”. Ja jednostavno ne znam promišljati na mudre načine, radim neposredno, razigrano i to me veseli.”

Za  dizajn knjige “Kratka pripovijest o Zvonetu Nedostojnom, gospodaru palače Sinčić” angažirana je od strane Zavičajnog muzeja Poreštine.
” Radilo se o poslu koji je bio odlično plaćen, što nije uobičajeno za hrvatske izdavače. Tekst za knjigu pisao je Dubravko Mihanović, po biografiji stvarne osobe koja je dovršila zgradu u kojoj je danas muzej. Klijentica me nazvala, rekla o čemu se radi te da je rok izlaska knjige za tri mjeseca. Dodala je da joj ne trebam slati radove u procesu jer je vidjela kako radim i to joj se svidjelo, te da joj pošaljem sve kada projekt bude gotov. Takvi se scenariji nikada ne događaju!”

Upravo je za tu knjigu Booboo prije dvije godine dobila nekoliko nagrada na manifestaciji “Lice knjige”. No ni ta se nagrada možda ne bi našla na njezinim uredskim policama da nije bilo prijateljskog podupiranja; “Do onda se nisam nigdje prijavljivala. Na početku mi je bilo neugodno i potpisivati radove. Nemam ni pravi web… Tada me na prijavu također nagovorila Tena, gotovo ucjenjivački! Onda sam, kao “Engleski pacijent” na Oscarima, stoput izlazila na pozornicu da bih primila nagradu. Dobila sam nagrade za najbolji prijelom (za kojeg je zaslužna Maja Draganić iz Studija Cuculić), najbolju ilustraciju, najbolju naslovnicu te knjigu u cjelini.”

Booboo je, pretpostavljate, freelancer. Kaže da živi u iznajmljenom stanu, da se nije financijski „oparila“ od posla koji radi, kao što možda jesu neke njezine kolege. Ne zato što nije htjela, već je jednostavno tako odlučila. “Volim raditi stvari kojima ću te neposredno razveseliti. Imao si loš dan, ja ti recimo ispečem kekse spremljene u omot s ilustracijom Anuške, i navučem ti osmijeh na lice. Djelujem na tom mikro planu. Svjesna sam da nema baš puno klijenata s kojima možeš raditi takve stvari, imam i poslove “da si platim stanarinu”, ali činjenica je da postoji nekoliko ljudi za koje radim gdje mogu biti potpuno svoja!”

Radila je za druge dizajnere i veće studije te u marketinškoj agenciji, ali biti sam svoj gazda i vlastiti klijent, scenarij je za koji se samovoljno odlučila i u kojem, vjerujte mi, apsolutno uživa.

Kada si freelancer normalno je da imaš taj konstantan egzistencijalni strah. Po mojoj sam majci potpuno nepromišljena, ona me recimo pita uplaćujem li treći mirovinski stup? Ovisno o obujmu posla i onome koliko ga dobro naplatim, postoje periodi kada bih si financijski mogla dozvoliti da par mjeseci ne radim baš ništa, ali si to ne mogu priuštiti upravo zbog toga što postoji aspekt neizvjesnosti, nikad ne znam koliko ću posla imati sljedeći mjesec.

No jučer sam recimo radila na nekom projektu za jednu dragu klijenticu i odjednom sam se nad time što sam nacrtala počela jako smijati. Wow, ovo je super! – promislila sam. I to je to, tako volim raditi! Ako mogu barem jednu osobu dnevno razveseliti  nečime što radim, to mi je najbitnije.”

Booboo nam je ispričala kako joj je zapravo najdraže kada je angažiraju klijenti koji poznaju njen rad, jer onda znaju što mogu očekivati te se izbjegavaju nesporazumi. Od klijenata za koje pristaje crtati i dizajnirati pro-bono ističe projekt Festivala bajki u Ogulinu, za koji se boji da bi se mogao ugasiti. “Radi se o festivalu za koji jako malo ljudi zna, a organizira ga užasno entuzijastična i simpatična ekipa. Sve se odvija u Ogulinu, čija su lokacija i okoliš Ivani Brlića Mažuranić poslužili kao inspiracija za Priče iz davnina.

Svake godine organizatori, između ostalog, dovode naratorice iz Francuske i Njemačke koje uspijevaju klince, koji uopće ne razumiju njihove jezike, zainteresirati da ukipljeni slušaju njihove priče. To je sjajan projekt koji apsolutno podržavam i volim, u okolnostima gdje su im financijska sredstva uskraćena naravno da za tako nešto pristajem raditi za nula kuna.”

O tome mogu li se ilustracije dobro naplatiti, Booboo ističe da se to u zadnje vrijeme događa sve rjeđe, ali da se nekad od dobro naplaćenog rada može živjeti i dva mjeseca. No dodaje da joj je potkovanost poslovima u agencijama dala uvid u redove veličina novaca koji se u kampanjama vrte, pa da zna realno naplatiti svoj rad. No kaže kako iz vlastitog iskustva zna da postoje primjerice studenti s Akademije koji nemaju pojma kolike se svote vrte u oglašivačkim budžetima pa nerijetko svoj rad potpuno podcjenjuju. Što se tiče njezinih honorara, Booboo mi je rekla da zasigurno ne bi neku ilustraciju jednako naplatila meni, kao i nekoj mega kompaniji koja, realno, njezinim radom generira novac.
Ukoliko niste znali, Booboo je završila Studij dizajna na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu no ilustratora u sebi „otkrila“ je tek nešto kasnije. Na faksu to „nije mogla“, s obzirom da u njeno vrijeme predmet ilustracija nije postojao. Kaže da danas nešto slično postoji i da bi rado pristala podučavati buduće dizajnere ilustraciji, kada bi je s fakulteta pozvali.

“Još sam na studiju voljela stvari rješavati ručno, do treće godine nisam ni kompjuter imala. Vjerujem da znam prepoznati lijepu tipografiju te ponekad i sama odradim pokoji logotip, ali ih, iskreno, uopće ne volim. Meni su to kao neke mudre minijature gdje ja sa tim svojim barokom ne mogu ništa. Čim mogu unijeti malu dozu humora, to me veseli.”

Kada gledate Boobooine ilustracije iz nekoliko posljednjih godina odrađene za različite klijente i svrhe, ne može se uvijek pogoditi njezin autorski potpis. Booboo eksperimentira s tehnikama i motivima, šarenim kompjuterski generiranim slikama, vektorskim ilustracijama kao i očigledno ručno izvedenim crtežima za koje tvrdi da su nacrtani „u dahu“, bez prethodnih skica jer, kako kaže, ne vjeruje u proces pripreme.
Iako će vam se možda više svidjeti te njezine linijske crtkarije, možda se sjetite originalnih vektorskih ilustracija koje je nekoć crtala za Jutarnji list ili šik modne crteže za naslovnice ugaslog časopisa Filmski.net, od kojeg je čitava priča s ilustracijama krenula.

O tome radi li više rukom ili mišem, Booboo kaže: “U zadnje vrijeme puno više crtam ručno. Za “ozbiljnije klijente” te kada nešto treba biti jako brzo gotovo, obično posežem za kompjuterom, jer mi je tamo lakše manipulirati crtežima, uozbiljiti ih ili napraviti upravo onakvim kakve klijent želi. Moje ilustracije rukom neusporedivo su smješnije. Ja jednostavno ne znam nešto morbidno ili ozbiljno nacrtati, baš ne znam!”

I na kraju, na spomen njezinog simpatičnog imena mnogi će se zapitati odakle im je poznato, no moja prva asocijacija, da je inspirirano filmom “The Royal Tenenbaums” Wesa Andersona iz 2001. pokazala se netočnom.

“Priča o imenu je svima zanimljiva. Taj sam nadimak dobila negdje na drugoj godini faksa kada je jedan moj prijatelj dobio inspiraciju čitajući Sallingera. Postoji izmišljena obitelj Glass čije je članove Salinger koristio u mnogo svojih djela, pa me prijatelj prozvao Booboo, po jednoj od likova iz obitelji – majčinski brižnoj, suptilnoj i ne pretjerano zgodnoj Booboo Tannenbaum.
Nisam mislila da će taj nadimak zaživjeti, u međuvremenu je super poslužio kada sam živjela i putovala po inozemstvu, mnogo se lakše bilo predstavljati strancima s Booboo nego Srđana. I ja se tu “lomim”, jer ni sama više ne znam kako se gdje predstavljati, a hrpa mojih frendova niti ne zna moje pravo ime; Srđana Modrinić. U struci me već svi znaju pod Booboo Tennenbaum.
Danas me valjda još samo mama zove Srđana.”

U nastavku pogledajte još nekoliko fantastičnih, zabavnih i duhovitih Boobooinih radova. Ovo je samo mala selekcija njezina portfolia koju, vjerujte mi, nije bilo nimalo lako napraviti s obzirom da gotovo svaki njezin rad nasmijava, veseli, a istovremeno je vizualno besprijekoran.
Više o Boobo, njenom radu, ilustracijama, kolačićima i nekom pomalo drugačijem, ali svakako pozitivnijem viđenju svijeta možete pogledati na njezinom tumblr blogu.
Zasigurno ćete se zabaviti, a možda i ogladnite!