Zlatne i srebrne točke u Galeriji HDD
Danas, u četvrtak 20. listopada u HDD galeriji otvara se izložba ZLATNE I SREBRNE TOČKE – Vizualizacija pučke glazbe otoka Krka, autora Sabine Barbiš i Marija Depicolzuanea, o kojoj smo pisali ovdje. Serija od 15 plakata koja će biti predstavljena na izložbi rezultat je samoniciranog projekta u kojem autori vizualnim sredstvima interpretiraju odabrane skladbe iz pučke kulturne tradicije otoka Krka.
Osnovni grafički uzorci korišteni na plakatima – dominantne “zlatne i srebrne točke” po kojima je serija i dobila ime – temeljeni su na preciznom sustavu transkripcije glazbe, koji je, specifično za potrebe zapisivanja lokalnih pjesama ili njihovog prijevoda iz standardne notacije, razvio melograf Ivan Pavačić Jecalićev. U tom je smislu i vizualna igra koja se odvija njihovim variranjem unaprijed definirana sasvim konkretnim auditivnim sadržajem koji stoji iza svakog od plakata, te je podržana tekstovima pjesama koji teku simultano s grafičkim prijevodom glazbe. Odgovarajući tradicijski i ambijentalni kontekst kojem pripada ovako tematizirana baština predstavljen je i kroz brižno odabrane fotografske motive na koje su grafički uzorci aplicirani. Dizajn u ovom projektu preuzima ulogu svojevrsnog tumača i medijatora, ne samo između auditivnog i vizualnog, nego i između tradicije i suvremenosti.
Uz same plakate, na izložbi će se moći i preslušavati skladbe interpretirane na svakom od njih, a popratna publikacija tiskana uz izložbu sadrži tekstove Maroja Mrduljaša i Ivana Pavačića Jecalićeva.
Otvorenje je u četvrtak, 20. listopada, u 20 sati, a izložba će se moći pogledati zaključno do 1. studenog.
Razgovor s autorima i njihovim gostima održat će se 27. listopada s početkom u 20 sati.
Iz teksta Maroja Mrduljaša:
(…) Otočani oduvijek vole tradiciju. Prilagođavaju se novim okolnostima, ali osjećaju svoj zavičaj izdvojenim, posebnim mjestom i žele da tako i ostane. Tako je i na Krku, otoku koji je ponegdje industrijaliziran, ali snažno okrenut prema turizmu. Tradicijska pučka kultura i običaji opstali su, ne kao zamrznuta nostalgična uspomena, nego kao živo tkivo svakodnevice. Ta baština je vitalna i supostoji sa svim novim dinamikama i fenomenima modernog socijalnog pejzaža i još očekujemo da se, primjerice, iskoriste potencijali turističkih migracija kao mogući oblik sadržajno ispunjene transkulturne razmjene koja danas, nažalost, još uvijek izostaje. Sabina i Mario ispunjavaju baš to neiskorišteno područje u kojem pučka baština i lokalni ambijenti komuniciraju i posreduju na takav način da zadržavaju integritet i posebnosti tradicije, a da se pritom interpretiraju suvremenim, u ovom slučaju dizajnerskim jezikom koji je sasvim univerzalan i svima potencijalno razumljiv. U seriji od petnaest plakata, autori profesionalno besprijekornom i autorski neutralnom fotografi jom bilježe karakteristične motive s otoka Krka—graditeljstvo, nošnju, prirodu, običaje… Te fotografije u svojoj izbrušenoj estetici, namjernom inzistiranju na žanrovskim klišejima i fokusiranju na fragment, podsjećaju na rafiniranu, no ponešto distanciranu maniru koju susrećemo i u industriji oglašavanja u turizmu ili pak u putopisima u ambicioznijim časopisima. Time je stvoren komunikacijski kontekst koji je poznat i siguran, koji se ne oslanja na egzotiku, nego na konceptualnu egzaktnost bilježenja zatečenog. Ipak, odabir motiva, kadrovi i kompozicije graniče s jednim patetičnim osjećajem, jednom obuzetošću lokalnim miljeom koji u promatraču izaziva empatiju i privlači svojom gotovo naivnom iskrenošću. Preko fotografija se razvija grafički rebus, enigmatična apstraktna struktura koja teče u pravilnom ritmu. Očito, to je vizualni supstrat, zapis nekog sadržaja koji ima smisao izvan samog snažnog estetskog učinka. Riječ je o transkripciji, prijevodu notacije netemperirane šest tonske ljestvice koju je razradio melograf Ivan Pavačić Jecalićev, pa tako svaki plakat prenosi jednu pučku skladbu u tradicionalnoj dvoglasnoj instrumentalnoj ili vokalnoj izvedbi. Otuda dolaze dva paralelna slijeda srebrnih i zlatnih stupaca s jednim do šest kružića koji predstavljaju tonove. Takva struktura podsjeća na čitav niz oblikovnih metoda, od modernističke neokonstruktivističke i sistemske umjetnosti koja je snažno uporište imala upravo u pokretu Nove tendencije utemeljenom u Zagrebu tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća, do suvremenih eksperimenata s generativnim, algoritamskim formama u novim medijima. S obzirom da se radi o grafičkom prijevodu notnog zapisa, autori nisu komponirali strukturu, nego su oblikovali način transkribiranja i komuniciranja auditivnog kroz vizualno pa tako skladbe same stvaraju različite forme na plakatima. (…)
Više o autorima pogledajte ovdje:
Sabina Barbiš
Mario Depicolzuane
