Krajolik s padom
Zagrebačko kazalište mladih premijerno je prikazalo koprodukcijsku predstavu „Krajolik s padom„ nastalu u okviru hrvatsko-njemačkog projekta „Pozor:Pioniri!“, u sklopu kojeg je nastala i predstava “Žuta crta” o kojoj smo pisali ovdje.
Za razliku od njemačkih dramatičarka Juli Zeh i Charlotte Roos koje su primijetile totalnu kontrolu u današnjem društvu i njezinim pojavnim likom žutom crtom podvukli temu svoje istoimene drame, uz naravno odbjeglu kravu Yvonne kao nositeljicu paralelne epizode, hrvatska dramatičarka Ivana Sajko, kojoj je povjeren ovaj tekst, inspiraciju je pronašla u Breughelovoj slici “Krajolik s Ikarovim padom” iz 1558. godine. Kao što vjerojatno znate, Pieter Brueghel stariji bio je flamanski renesansni slikar poznat po svojim slikama krajolika i prizorima sela. Mitski lik Ikar kojeg odabire uprizoriti na slici, zacijelo je najpoznatiji predstavnik ljudskog sna o letenju. Ikarov otac gradi krila sebi i sinu kako bi pobjegli iz zatočeništva, ali Ikar stremi previsoko pa pada u dubinu i pogiba. Intrigantno je kako Brueghel detaljno prikazuje predivan krajolik i primorski gradić, dok sasvim sićušno u desnom uglu prikazuje malenog Ikara koji pada u vodu. Dajući Ikarovom padu sasvim sporednu ulogu na slici i pretvarajući taj tragičan doživljaj u samo jedan od detalja, na neki način negira njegovu važnost te uspijeva održati idilu koja vlada oko samog mjesta pada, idilu ratara, pastira i ribara. Kao da nitko ne primjećuje katastrofu koja se zbiva u blizini.
Ivana Sajko se nadovezuje na mitološki motiv Ikara, ali ne kroz prizmu stremljenja prema nemogućem, već kroz Ikarovu potrebu da pobjegne, da se izbavi. Baš kao što je Brueghel veliku tragediju učinio nevidljivom u idili umjetničkog djela, gdje nitko ne primjećuje strašnu sudbinu djeteta, tako i Sajko u svojoj drami, kroz niz tema, zapravo postavlja i krajnje pitanje da li itko danas ima vremena brinuti za mlade, i uopće za tuđe sudbine.
Tekst se, kao i radnja na slici, zbiva u mirnom primorskom gradiću u provinciji, gradu „armiranog betona u kojem žene lete iz očaja i muškarci glume budale“, kako kaže autorica. U njemu živi trudnica, koju činjenica da je trudna stravično plaši. Žena doživljava svoje tijelo koje se mijenja kao tuđe i zamišlja cepelin kojim bi odletjela od nepodnošljive stvarnosti. Pritom jasno primjećuje političke odnose koji je okružuju. Na ulicama primorskog grada ljudi također čeznu za boljom budućnošću, no njihov protest i štrajk glađu biva ugušen u valu nasilja. Na ulici trudnicu, koja bi po praznovjerju trebala donijeti sreću, slijedi mali dječak, no on naposljetku završava Ikarovom sudbinom. Zanimljivo je da suprug trudne žene, zarađuje novac skupljajući boce na plaži, kao tipična priča s naših ulica, kojim kupuje jagode i nosi ih kući voljenoj ženi uz zvukove „Strawberry Fields Forever“. Teretni brod usidren je u luci, no ni mornare nitko ne čuje u njihovim molbama.
Dosljedna svom stilu pisanja te angažiranim i teškim temama u kojima se lako snalazi, Ivana Sajko nudi lice i naličje medalje o životu govoreći o sreći kroz depresiju, optimizmu kroz pesimizam, stvarnosti kroz fikciju, suočavanju sa životom kroz bijeg, prihvaćanju kroz rezignaciju te na kraju i o nadi čak i u trenucima posvemašnjeg beznađa. Istovremeno govori o normalnom životu i katastrofi, stalnom traženju, pokušaju i pogrešci, o riskiranju i novim početcima. Kroz strah trudne žena za vlastito nerođeno dijete, pita se kako uopće, u vremenu kada su svi ideali pali u vodu, zamisliti budućnost sljedećih naraštaja? Hoće li i oni morati štrajkati glađu u pokušaju obrane svog dostojanstva? Kroz osobnog se dotiče općeg, kroz lokalno globalnog. Osobno nije samo za sebe tema kao što bi praktički moglo biti i što je sigurno često i slučaj u drugim dramama, ono je samo stepenica na putu do jedne nove kompleksnije razine.
Iako tekst prati nekoliko linija priče, od trudne žene zatvorene u samu sebe u svom beskrajnom strahu, do revolucije koja bijesni vani i vidljiva je čim otvoriš prozor, on nije sastavljen od dijaloga ni monologa. Scenske slike uranjaju jedna u drugu i opet nestaju. Suvremena kompozicija ne postavlja jednog junaka niti dva junaka i junakinju, već dijeli tekst između svih budući da je on odraz emotivnog stanja čitavog kolektiva, a ne tek jedne (ili dvije) odabrane sudbine. Dramski subjekt je fluidan pa ponekad govori u prvom licu, ponekad u drugom, a ponekad pripovijeda u trećem licu. Okršaj svakodnevnog života i katastrofe, dodatno su isprepleteni i kroz višejezičje (njemački, engleski i hrvatski jezik).
Režija Daniele Loffner ponudila je publici u gledalištu niz prethodno definiranih scenskih slika pa se poprilično razlikovala od Buljanove režije Žute crte koja je ostavila dovoljno prostora glumcima. U Žutoj crti glumci su bili sjajan tim koji je nosio priču kroz svoje zajedništvo, dok u ovoj drami praktički može sudjelovati neograničeni broj osoba. No, s druge strane, hrvatski glumci su to znali iskoristiti za isticanje vlastite individualnosti i pokazivanje glumačkih sposobnosti, dok je ovdje taj fenomen ostao neistražen.
Njemački glumački ansambl djelovao je poprilično neugledno, kao netom odabrana skupina ljudi s ulice kojoj je povjeren zadatak da prenesu svu težinu teksta Ivane Sajko i kao da nisu do kraja uspjeli u tom svom naumu. Uopće o konceptu koji uključuje sjedenje glumaca leđima okrenutim publici i čitanje teksta na mikrofon, dalo bi se raspravljati, no ovdje je i sama izvedba u nekim trenutcima djelovala usiljeno. Naspram tome, njihovo pojačanje u vidu našeg Edvina Liverića bilo je stvarno osvježavajuće.
Scenografija koju je radila Claudia Kalinski stavila je naglasak na pozornicu uokvirivši je gigantskim drvenim okvirom unutar kojeg je postavljeno više slojeva bijelog platna na kojima su glumci više puta iznova u toku predstave intervenirali u pokušaju stvaranja slike kao pozadine svom izlaganju. Odabir slike kao scenografske teme u direktnoj je korelaciji s odabirom slike kao polazišne točke istraživanja Ivane Sajko, što je svakako zanimljiv moment predstave. Sajko je krenula od layera slike koje Brueghel koristi, a scenografkinja od procesa nastanka iste.
Nažalost, kostimi, ako ih je uopće moguće tako nazvati jer je ovdje teško govoriti o kostimografiji, a koje potpisuje ista autorica, nisu bili nimalo promišljeni pa je svojevrsni vizualni identitet koji se time mogao postići izgubljen u šarenilu slučajnih odorica.
Svakako je zanimljivo pogledati obje predstave postavljene na sasvim različitim temeljima, a izvorišno nastale kao odgovor na istu zadanu temu koja povezuje dva grada sudionika ovog međunarodnog projekta- letenje i pionire letenja. Upravo taj razvoj same ideje započet ciljanom narudžbom kazališnih komada od strane odabranih dramskih spisateljica, govori o viziji koja ne ostaje samo na onom striktno zadanom, već ostavlja suhu povijesnu tematiku jer osjeća da se mora osvrnula na svijet u kojem živimo, pa i progovoriti o budućnosti. Kako tekst nije klasična drama, već vješto korača na granici s poezijom, nije ga lako iščitati i sagledati sa svih nivoa (možda bi mu neka druga interpretacija čak više pogodovala). No, iako ova predstava nije lak zalogaj, to vas zasigurno ne bi trebalo obeshrabriti u namjeri da i sami, možda baš i cepelinom, odletite u svijet Ivane Sajko. Dovoljno je samo napomenuti da je baš za ovaj tekst dobila nagradu za dramsko djelo Marin Držić.
