Žuta crta

Zagrebačko kazalište mladih sa svojim međunarodnim programom jedna je od najvažnijih kazališnih platformi u Hrvatskoj. Ovaj put, kao rezultat dvogodišnjeg međunarodnog projekta u suradnji s njemačkim kazalištem u Braunschweigu, premijerno je izvedena predstava Žuta crta.

U središtu je ljubavna priča koju čine Lucija Šerbedžija, konceptualna umjetnica koja prodaje svoje tijelo zbog umjetnosti i Goran Bogdan, njen dečko, web programer, koji se jako teško nosi s tim. Lucija izvodi svoj radikalni performans zarobljena gola u kavezu, na što Goran doživljava apsolutnu krizu i podliježe histeriji. Drugu tematsku liniju pak čini siromašni arapski ribar kojeg zbog bizarnog incidenta uhiti međunarodna agencija u sredozemnim vodama. Naime, priča prati stvarni događaj pri kojem je ribaru na brod doslovce pala krava i to ne bilo koja krava, već Yvonne, kultna krava čiji je bijeg iz čuvane farme uzrokovao medijsku histeriju u Njemačkoj.

Teza koja se ovdje postavlja jest da živimo u vremenu totalne kontrole i ograničenja koja narušavaju našu privatnost, ili je čak grubo ukidaju, a posvemašnje otuđenje dio je naše svakodnevnice. Žute crte na aerodromima, u državnim institucijama, pa čak i u wellness centrima usmjeravaju ne samo čovjekovo kretanje, već i, više simbolički, tijek životnih postupaka kao i međuljudske odnose.

Ono što ova predstava više nego uspješno nudi gledatelju je silna količina emocionalnog naboja koji izbija iz glumaca jer oni zaista žive ovu predstavu. Zajedništvo glumaca je svakako jedna od bitnih karakteristika koja se odražava i na publiku nudeći joj privid da i ona igra u ovoj priči.

Scenografiju je, po prvi puta, radio akademski slikar s berlinskom adresom Lovro Artuković koji kaže da u početku nije niti bio siguran što se od njega očekuje, ali se kasnije snašao i rado bi ponovio iskustvo. Naime, Lovro je napravio sliku velikog formata koja glumi scenografiju i u tome kao da nosi jednu dozu humora i karakteristične mu narativnosti. Radi se zapravo o pastorali koja prikazuje dvije gole žene kako opušteno leže na travi uz odjevenog muškarca, dok ih mirno promatraju tri krave, među kojima i popularna Yvonne. Odabir likova i kompozicija ostavljaju neka pitanja u zraku, potencirana osjećajem da krava baš u tebe gleda, a tu su još i gimnastičke ručke i strunjača nasred pozornice. Svakako iznenađujuća scenografija očito nije komponirana po strogim kazališnim načelima, a donosi novi moment u kojem je publika „primorana“ konstantno iznova doživljavati sliku kroz dva sata neprestanog zurenja u nju, za razliku od nekih pet minuta koje bi joj možda posvetili da je ista izložena u muzeju. Slika cijelo to vrijeme kao da živi neki svoj paralelni život, život koji je istovremeno neovisan o predstavi, ali i u potpunosti beznačajan bez nje.

Druga bitna karakteristika je glazba. Za ovu su predstavu svi glumci morali naučiti svirati i pjevati na poprilično profesionalnom nivou kako ona od njih zahtijeva, ni manje ni više nego, gotovo konstantan glazbeni angažman. I u tome su se jednostavno sjajno snašli. Oni zapravo čine razigrani orkestar koji karakterizira neposrednost i spontanost, uvjerljivost i nenametljivost. Cijela priča zasigurno ne bi bila ni upola ovoliko dramaturški snažna, da glazba ne podcrtava svaki dijalog i svaku emociju ujedinjujući tako sve  segmente priče. Glazbu potpisuje Mitja Vrhovnik Smrekar i doista ju je uzdignuo na pijedestal što nije često odlika klasične kazališne predstave, a ovdje se pak praktički ne može zamisliti niti jedna druga situacija. Nema imperativa egzaktnih kazališnih normi i ponašanja po predodređenim društveno uvjetovanim načelima, brišu se granice što je u funkciji čega i glazba je u neku ruku sada i scenografija.

Žuta crta zapravo je kritika Europske unije i isključivosti Europe koja graniči s rasizmom, imigranata, individualnih sloboda, posvemašnjeg otuđenja, naše benevolentnosti i konzumerskih navika, dobrotvornih priredaba i suvremene umjetnosti. Čak i kritika muške histerije, a preko toga i općenito frustracije i nervoze današnjeg doba. Ona je prije svega angažirana i od tud apsolutno šokantna u okviru hrvatske stvarnosti. Predstava poteže brojna pitanja na koja možda na kraju i ne daje eksplicitan odgovor, podložna je različitom tumačenju pa jednostavno dopušta gledatelju da formira svoj stav i odluči što je „ispravno“ ostavljajući mu prostora za samo njemu svojstvenu interpretaciju.

Gdje možemo potegnuti granicu iznad koje čak ni umjetnost, pa bila ona suvremena, ne bi trebala ići? Je li moguće prodati tijelo, ali ovaj put taj čin klasificirati kao umjetnost? Da li odnos umjetnika i mecene može ostati čist i netaknut, da samim tim i umjetnost ostane neukaljana, ili kupoprodajna dimenzija naprosto neminovno uništava svaku čednost već u konceptu? Nadalje, je li suvremenoj umjetnosti potreban skandal da bi bila relevantna, odnosno misle li umjetnici da je generiranje senzacionalnosti provjereni recept za uspjeh i dokud uopće ide samopromocija umjetnika?

Kada govorimo o slobodi, pitanje je da li je individualna sloboda zaista moguća u organiziranim sustavima ili je oni uništavaju u srži dok ne postane floskula s kojom se samo razbacuje riječima? Da li pojedinac ima slobodu odabira ili mu tu slobodu guše njegove vlastite (ne)mogućnosti? Da li žute crte uopće ostavljaju mjesta za slobodu, za pobunu u vremenu koje neprestano pronalazi nove sustave represije?

Logično, možemo se zapitati i o budućnosti Hrvatske u Europskoj uniji i o evidentnom neskladu očekivanja s onim što je (prezentirano kao) realnost iste? Što ako/kada život postane nepodnošljiva rutina, i to ne samo na radnom mjestu, nego i na odmoru kad čak i all–inclusive aranžmani opet iznova nude samo prazninu i laž opuštanja pod točno određenim uvjetima? Da li je izum moderne kompjuterski upravljane staje za krave i pojam menadžerstva stada zapravo pokazatelj kuda ide naše društvo, odnosno da li smo i mi, figurativno rečeno, goveda kojima će na isti način uskoro upravljati Europa, baš kao što to već radi članovima stada/unije?

Ono što treba još spomenuti je nevjerojatna lakoća gluposti koja prati brojna novinarska pera i kvazi kulturne portale koji na redovitoj osnovi primaju novce Ministarstva kulture za ono što bi trebala biti obrazovna uloga i širenje kulturnih vrijednosti, a što u konačnosti zvuči kao „vau,gola Lucija!“ čime očito (nažalost) misle da pokrivaju kompletnu recenziju na predstavu. Talijanski redatelj Pippo Delbono, koji je na nedugo održanom Festivalu svjetskog kazališta gostovao s predstavom Poslije bitke, izvrsno je na tu temu rekao: „Publika u mojoj zemlji nikad ne misli isto što i kritika. Publika uvijek misli dublje od kritike. U kritici uvijek postoji netko otvoren i koji nešto razumije, ali ostali uglavnom ništa ne razumiju i ništa ne znaju. Neki kritičari i dalje ono što radim smatraju plesom, i ja im jednostavno ne mogu pomoći. Ako govoriš ili pišeš o kazalištu, moraš o njemu nešto znati i moraš imati osjećaj da prepoznaš ono što se u njemu zbiva.“

Kao rezime, reći ćemo da Lucija nije samo lijepa; performansom u kavezu nevjerojatno je točno prenijela željenu problematiku, a lajtmotiv njene pjesme Goranu još dugo nam se vrtio u glavi. Goran je standardno fantastičan, pa on gotovo da uspije i najobičniju reklamu pretvoriti u kulturni događaj. Nina Violić je kroz predstavu prošetala kao kroz igru i izgledalo je kao da uživa kao nikad prije, baš kao i Jadranka Đokić. Ni ostali glumci nisu kaskali za njima, no to je najbolje da se uvjerite sami. Nažalost, propuštanjem premijere propustili ste i priliku da na tren vidite ministricu kulture Andreu Zlatar Violić kako, izvučena na pozornicu, postaje dio stada.

Odmak od klasične scenografije i konvencionalne režije, kompozicija koja počiva na oprekama i suočavanju jedna dramaturške linije drugoj, živa glazba i isprepletenosti glumaca i publike koja ovdje dobiva jednu novu dimenziju – sve je to nagovještaj neke nove forme teatra, možda kao jedan od smjerova kojima on može krenuti. Fragmentarna dramaturgija možda zvuči teško, no lako se prati, baš kao i filmska na koju je većina vjerojatno ipak više naviknuta. Ono što garantiramo je da doza pozitivnog šoka ili bolje reći iznenađenja neće izostati, bar ukoliko ste kazališni laik kao što smo mi. Poslije se radi o čistom i istinskom uživanju i poistovjećivanju s pričom, kao da smo baš mi pred žutom crtom-u banci, na granici ili možda kao vi sada u uredu.