Bolna gradska točka s velikim potencijalom

Prostor zagrebačkih obala Save, bilo u cjelini ili u pojedinim fragmentima, kroz desetljeća bio je predmetom niza arhitektonsko-urbanističkih natječaja od kojih se ništa nikad nije realiziralo. Vodeći računa o široj slici, uređenje pojedinih segmenata obale moguće je tražiti u rješenjima manjeg obuhvata, izvedivih u datim okolnostima.

Jedna od logičnih lokacija za takav eventualni projektantski iskorak prema rijeci je prostor okretišta sa sjeverne strane Savskog mosta kao mjesto povijesnog izlaska Zagreba na Savu, ali i najživlja lokacija na zagrebačkim riječnim obalama danas. Prema procjenama ZET-a, frekvencija putnika na okretištu Savski most kreće se od 20 do 25 tisuća putnika dnevno što ga čini jednim od ključnih zagrebačkih terminala. Uz to, tu je i ogroman broj pješaka i biciklista koji svakodnevno prođu tim prostorom nevezano uz terminal. Unatoč svemu navedenom, po pitanju uređenja do danas se tamo uglavnom ništa nije dogodilo, odnosno riječ je o improviziranom i nikad adekvatno oblikovanom i opremljenom prostoru koji je desetljećima bez temeljne komunalne opreme i osnovnih potreba poput klupa ili javnog wc-a. Ipak, prostor je to s nevjerojatnim potencijalom.

O aktualnom stanju prostora mogućeg budućeg SAVSKOG TRGA, o tome je li ili nije njegov potencijal adekvatno prepoznat, pristupu i načinima na koji bi ga se moglo i trebalo urediti, govori deset arhitekata mlađe generacije: Marija Barović, Dino Belamarić, Dominko Blažević, Igor Ekštajn, Tajana Jaklenc, Aneta Mudronja Pletenac, Branimir Rajčić, Morana Rozić, Tomislav Soldo i Dubravka Vranić.
Anketni intervju dio je serije koja nastaje u okviru projekta Ars Publicae koji u 2015. godini fokusira prostor zagrebačkog Tromostovlja putem umjetničkih intervencija i urbanološke teorijske produkcije s ciljem zagovaranja formiranja SAVSKOG TRGA.

Kako vidite prostor okretišta kod Savskog mosta danas?

Dominko Blažević: Prostor okretišta danas je jedna potpuno zanemarena i anakronična, bolna gradska točka s golemim potencijalom. Ovo “nemjesto” prolaznicima i putnicima ne nudi ništa: tek niz “lokala” koji se mogu vidjeti i u svakom (drugom) balkanskom selu. Pa ipak, okretište nije sasvim iznenađujuće ili bez konteksta: ono je prirodni završetak “ruralne” Savske, jedne važne a tako nedovršene, zaboravljene ulice.

Dino Belamarić: Disperzna nakupina građevinskog materijala. Slučajnost. (Samo)određivanje funkcijom, ne emocijom ili memorijom. Taj je prostor fenomen samoformiranja režima korištenja u sljedećim kontrapunktima: dan – noć, tramvaj – autobus, Zagreb – Novi Zagreb i dalje, ruralno – urbano, izgrađeno – neizgrađeno, ugoda – nelagoda.

Morana Rozić: To mjesto vidim kao zaboravljeni i degradirani prostor na kraju grada, mjesto kojim ne volim proći, odnosno kad sam prisiljena njime proći, prolazim što brže, ne osvrćući se.  Tamo ništa ne poziva.

Tomislav Soldo: Savski most je tranzitno mjesto, što znači da je to prostor izraženog priljeva ljudi prometa i informacija te je kao takav i prostorni odraz svoje primarne funkcije. Kao mjesto dnevnih unutargradskih migracija te onih iz prigradskih naselja u grad ono je snažnije orijentirano prema gradu odnosno urbanoj osi Savske ceste, dok blizina Save u današnjoj slici tog prostora ne igra značajnu ulogu – rijeka korisnicima tog prostora ostaje negdje iza, periferno.

Branimir Rajčić: Tu lokaciju vidim kao živ i zapušten prostor sa puno prostornih nivoa, povijesnih slojeva i potencijala.

Aneta Mudronja Pletenac: Prostor Tromostovlja rijetko je mjesto zagrebačkog urbanizma na kojem se događa kontakt dvije gradske i političke paradigme koje čine cjelinu grada, identitetski i prostorno. Razvoj Zagreba u današnjem obliku određuju dva velika perioda i to upravo onaj 19. st. i onaj iz 20. st.  Danas su gotovo svi ti narativi koje susrećemo u svakodnevici života u gradu, vezani upravo na ta dva perioda i prostorna koncepta oblikovanja grada. Sve društvene napetosti i sukobi u razumijevanju vlastite identifikacije stanovnika Zagreba možemo prepoznati kao nostalgiju stare jezgre za 19.st. i njenim gradom i građaninom i romantizirano pamćenje o planskoj izgradnji socijalističkog razdoblja s konceptom ekvivalencije i jednakih prava za sve.
Tromostovlje kao prometni čvor, potreba za protokom na tom mjestu, koliko god u ovom trenutku bila mučna zbog neplaniranja, nedizajna, pa na prvi pogled izgleda problematičnom, no čini mi se da je zapravo stvorila prostore za događaje koje zamišljamo. One koji nam otvaraju neku platformu za promišljanje svih tih naših odnosa bivanja u gradu, bilo kao građani, bilo kao arhitekti, upravo na tom mjestu.

Tajana Jaklenc: Prostor okretišta kod Savskog mosta zapao je u svaštarenje nastalo spontanim procesom, a posjeduje neadekvatnu sadržajnost i neadekvatni dizajn. Funkcionira kao tranzitno mjesto, kao okupljalište u kojem ne znaš što ti je činiti. Dok čekaš nekako ti nije drago što bivaš u tom prostoru. Znaš da je Sava u blizini, ali te ne vuče. Osjećaš vodenu atmosferu, ali je ne možeš dotaknuti. Baš zato što je prostor takav, ne posjećujem ga često.

Marija Barović: Prostorno gledajući savsko okretište neugledan je i neugodan prostor, a iz socijalne perspektive, prostor iznimne dinamike i životnosti.

Dubravka Vranić: Prostor Savskog mosta je pun potencijala, iako je danas nedefiniran, neodržavan i u lošem stanju.

Igor Ekštajn: Neostvareno, bučno, šareno i konfuzno. Vidim ga dijelom nekoliko većih sustava urbane infrastrukture: kao dio savskog parkovnog pojasa, kao intenzivno korišteni prometni hub, no najviše kao izrazito bitno mjesto u urbanoj povijesti Zagreba.

Što vidite kao ključno na programskoj razini tog prostora s potencijalom budućeg SAVSKOG TRGA?

Aneta Mudronja Pletenac: Važno je sačuvati  njegovu prostornu dinamiku, protočnost koju taj prostor posjeduje samom kontingencijom potreba grada i njegovih građana. On je  rijetko dinamično mjesto kontakta južne i sjeverne obale. Potrebno je nadograditi protočnost programima koji omogućavaju djelomično zadržavanje prometa, prilagoditi sve to nekom novom vizijom dijela gradskog prometa, svakako rasteretiti terminal, ali protok i promet istaknuti. Bilo bi pogrešno oduzeti tu dinamiku i protočnost. Mjesto ne treba romantizirati kao neko lijepo mjesto uz vodu uvodeći sadržaje i programe koji su sezonski. Dakle, pustiti i nadograditi mjesto u svoj njegovoj postojećoj napetosti te mu istu još dodatno istaknuti novim programima.

Branimir Rajčić: Ako prostor Savske ulice promatramo kao jednu od osi – ulaza u grad, a prostor neposredno oko rijeke Save kao zonu prostornosti i tjelesne razonode, prostor mogućeg budućeg Savskog trga trebao bi ponuditi prateće i komplementarne programske sadržaje te zadržati intermodalni karakter. Sve što je već tamo, plus npr. luna – park i noćni barovi… No, sada je prerano zvati taj prostor trgom, a nije ni točno. Trgom bi se mogla npr. nazvati površina između tramvajskih i autobusnih stajališta, koja se zapravo ne koristi kao trg. Ako se samo ta površina označi kao trg, iz obuhvata se gube preostale dva nivoa – površine: inundacija i Jadranski most, koje su ključne za odnos cjeline sa kontekstom.
Inundacija sa Savom, a povišena kota Jadranskog mosta sa Savskom ulicom.

Marija Barović: Nisam sigurna da bi prostor okretišta bio trg u arhitektonskom poimanju karaktera trga da mu prometna i ljudska gustoća ne daju taj značaj. Okretište trenutno predstavlja iznimno dinamičnu sredinu orijentiranu na promet. Ukoliko promet izmjestimo, bi li taj prostor i dalje predstavljao žarište tog dijela grada? Možda bi on i dalje trebao zadržao karakter tranzitne točke koja bi programski i oblikovano trebala zadovoljiti tu funkciju?
Npr. ako kupalište postavimo u zonu Tromostovlja, upitno je bi li se tamo netko kupao ili sunčao. Sadržaje koji gravitiraju Savi, a nisu nužno povezani s terminalom (rekreacija, sport ili odmor) ne vidim u direktnoj vezi s prostorom spomenutog Savskog trga. Taj prostor bih radije zvala urbanim parkom i na taj način mu pristupila u oblikovanju.

Morana Rozić: Ključno je da se maknu autobusi kako bi se prostor rasteretio, ali ne i osiromašio. U budućem oblikovanju važno je povezivanje s rijekom kako bi se iskoristile sve prednosti lokacije, a sve u svrhu stvaranja ugodnog javnog prostora koji će ljudi rado koristiti i to istovremeno namjenski, ali i samo da bi tamo neobavezno boravili. Drugim riječima, trebamo suvremeni trg i tramvajsko okretište koje će sačuvati njegov tranzitni karakter. Važno je i otvoriti sve koridore koji se slijevaju u središte budućeg trga. Uopće, to bi trebala biti bitna točka za grad.

Tajana Jaklenc: Prostor bi mogao živjeti kao uređeni trg, ali s nekim dodatnim jakim sadržajem. S obzirom da se radi o završetku Savske, čak bi taj prostor mogli povezati s nekom poslovnom zgradom, odnosno postići da trg dobije akcent. Ako Radničku promatramo kao “poslovnu dijagonalu” istočnog Zagreba, tada bi Savska mogla biti “poslovna dijagonala” zapadnog Zagreba, čiji bi završetak ili početak mogao biti upravo taj budući trg.

Dominko Blažević: Ključ leži u slojevitosti i složenosti lokacije, i to u širem smislu. Simbolično, radi se o mjestu na kojem grad, odnosno Savska “udara” u Savu. S druge strane, za mnoge prigradske putnike, ali i pješake koji most prelaze pješice, ovo su svojevrsna “vrata grada”, prvi dojam o gradu koji se ponavlja svakim novim dolaskom. U budućnosti, ovo bi mogla biti točka gdje će biciklisti, sportaši i rekreativci iz tramvaja i autobusa izlaziti na nasip, na rijeku. Ne treba zaboraviti ni studente iz doma Stjepan Radić. Radi se dakle o višestrukoj dinamici i višestrukim značenjima.

Dubravka Vranić: Smataram da to ne bi trebao biti običan trg, već prostor koji je primarno prometno čvorište tramvajskog, željezničkog, autobusnog, pješačkog (možda riječnog) prometa s taxi stajalištem i velikim parkiralištem za ljude koji dolaze iz prigradskih naselja.

Tomislav Soldo: Prije svega promatrani se prostor treba sagledati kao dio šire gradske prostorne cjeline. Njegove kontaktne zone igraju čak možda i značajniju ulogu u definiranju programskih struktura od samog centralnog prostora Savskog trga. Njegovo povezivanje s gradom preko Save i sa Savom, ideja što bi taj prostor trebao značiti kao kontaktno mjesto otvaranja na Savsku cestu, uvažavanje različitih korisnika te promjenjivosti inteziteta korištenja tog prostora s obzirom na migracije … – tek kada se svi ti parametri na makro i mikro razini uzmu u obzir te objedine u jednu suvislu sliku, tek tada možemo ponuditi viziju tog prostora koji će biti spreman odgovoriti na potrebe vremena i društva. Jer mjesta tranzita su po svojoj prirodi izrazito kompleksna.

Igor Ekštajn: Ključno će biti smisleno i pametno riješiti ono što taj prostor trenutno najviše opterećuje, a to je tramvajski i autobusni promet.

Dino Belamarić: Prije svega izbjeći getoizaciju terminala, u svakom smislu te riječi. Uopće smatram da, iako je taj prostor dugi niz godina osporavan i degradiran, tamo ipak postoje pozitivni aspekti takvog negiranja. To je prije svega navika u programatskoj i kognitivnoj mapi grada. Taj potez zaziva osjećaj strahopoštovanja, mračan je i najvažnije: tamo je moguće izolirati se. Njegova margina je metaforička i stvarna: izolacija, sakrivanje i minimalni eskapizam znatno ga karakteriziraju, unatoč velikoj koncentraciji ljudi koji se zadržavaju samo na okretištu. Upravo to smatram jednom manje osviještenom, ali istinskom kvalitetom tog poteza.
U navali osvjetljenja, moronske kolektivizacije, okrupnjavanja i poistovjećenja, beskrajno sam sretan što postoji prostor gdje je sve upravo suprotno i gdje je nominalno sve dozvoljeno. U budućem oblikovanju upravo očekujem naglasak na očuvanju tog samoformiranog spektra funkcija i fenomena.

S obzirom na lokaciju neposredno uz Savu, nekakav odnos s rijekom svakako je poželjni element u budućem oblikovanju potencijalnog novog trga i njegove neposredne okolice (to može biti npr. mjestimično spuštanje razine inundacija do same površine Save po principu rampe ili na neki drugi način: kejevi, preregulacija obale korita, čak i formiranjem gradske plaže negdje u zoni Tromostovlja itd.) Koja su vaša razmišljanja o eventualnim mikrolokacijskim promjenama na inundacijama i mogućim rješenjima kako bi se kontakt s rijekom što uspješnije ostvario, a budući trg nudio kvalitetni doživljaj rijeke?

Igor Ekštajn: Mikrolokacijske promjene svakako su dobrodošle, no kao što sam spomenuo, činjenica je da je to prostor velikog značaja, umrežen u razne urbane sustave. To su sve naravno slojevi koji pridonose bogatstvu i potencijalu prostora Tromostovlja, ali ga u isto vrijeme stavljaju u nekakvu pat poziciju. Na primjer, teško je raditi smislene mikrolokacijske promjene na inundaciji koja je dio najvećeg gradskog, ali i regionalnog infrastrukturnog sustava – Savskog nasipa – s kojim nitko ne zna što učiniti i kako se prema njemu postaviti.

Morana Rozić: Iako je sadašnja regulacija rijeke velika prepreka, mislim da je mjestimično spuštanje do same rijeke moguće, bili to kejevi, rampe ili neko drugo rješenje.

Dubravka Vranić: Kontakt s rijekom ne mora nužno biti fizički. Svakako treba vidjeti kakvi su dugoročni planovi s rijekom u sklopu projekta Grad na Savi i što se predviđa da će se događati sa širokim pojasom nasipa, te u tom smislu se odrediti i prema rijeci.

Branimir Rajčić: Osim rampe (ili niza rampi) ni jedan od predlaženih načina ne može se primijeniti, a da se cijeli prostor rijeke Save ne tretira s nizom nasipa i hidrocentrala. Takav obuhvat potpuno i nepovratno mijenja karakter cijelog prostora i prelazi financijske okvire rasprave o Savskom trgu.

Aneta Mudronja Pletenac: Spuštanje na Savu dug je koji arhitektura i urbanizam imaju prema građanima Zagreba. Taj je dug rješiv na parcijalnom primjeru, a ovdje može biti riješen i kao pokazna vježba. Obala uopće mora po svojim sadržajima proizvesti forme i događaje koji mogu “polijepiti” praktički dva odijeljena grada.

Dino Belamarić: Smatram ključnim odnos prema terenu i prirodnim datostima savske doline, a vjerujem da bi atraktivnost tog prostora osiguralo kvalitetno projektiranje i programiranje po presjeku. Također, odgovorno je pristupiti dimenzioniranju takvog gradskog prostora, vrlo oprezno zbog opasnosti od totalitarizacije mogućeg trga njegovom nepromišljenom veličinom. Izazov leži u neizgrađenosti niskog savskog pojasa i iskrivljenoj percepciji veličine zbog okolnih infrastrukturalnih građevina koje nikako nisu prirodno mjerilo čovjeka.

Tomislav Soldo: Treba pomno ispitati mogućnosti/nemogućnosti regulacije Save te tek na temelju toga pristupiti rješenju. Kontakt s rijekom – neposredni ili posredni preko rubnih zona, nedvojbeno je kvalitetan element u kreiranju jednog javnog prostora, a prije svega zato jer bi njezino prisustvo privuklo neke nove korisnike. Pluraliteti u korištenju javnih prostora krucijalni su faktor njihove održivosti. Međutim, treba imati na umu da bez obzira na izmještanje ili prisutnost okretišta, to će mjesto i dalje biti mjesto“ulaska“ u grad i kao takvo ono će ostati tranzitno. Ne treba idealizirati i romantizirati prostor dodijeljujući mu karakteristike nekih drugih javnih gradskih prostora. Upravo i jest bogatstvo grada u kolažu različitosti.

Tajana Jaklenc: Intervencije na inundacijama i slično konačno bi dovele grad na rijeku. Nekako se uvijek ta zona Save doživljava kao svijet za sebe unutar grada, a ne i kao dio grada. Dodir s rijekom moguć je kroz rješenja koja u dijelu budućeg trga mogu biti i manjeg mjerila, čime bi se Zagreb približio doživljaju grada na rijeci, a ne pored rijeke.

Marija Barović: Prostor uz Savu ima rekreacijski karakter i doživljavamo ga linearno, dužinom stambene izgradnje koja ga prati, dužinom nasipa i dužinom Save. Taj iznimno vrijedan a još uvijek prazan prostor trebao bi se urediti i oplemeniti sadržajima duž čitavog poteza. Projektni prijedlog uređenja Savskog trga trebao bi biti samo segment šire situacije.
U oblikovnom smislu, denivelacije u terenu (razina obale Save, nasip, cesta, izdignuta željeznica, pothodnici, mostovi) nude široki spektar scenarija u promišljanju različitih karaktera, razina i vizurnih pravaca koje bi svakako trebalo iskoristiti u oblikovanju.

Dominko Blažević: Ovo je ustvari savršena zona za eksperiment te vrste. Jasno, pristup prolaznika rijeci, pristup Grada Savi, nije jednostavan, kako iz tehničkih, tako i iz povijesnih razloga. Pa ipak, ljude rijeke privlače i inteligentno oblikovanje i suočavanje s ovim izazovom bilo bi vrlo korisno za buduća promišljanja nikad dosanjanog “grada na Savi”.

Planirani Terminal Sava. Razgovor sa Stjepanom Kelčecom-Suhovcem, glavnim autorom prijedloga, pronađite ovdje.

Tranzitni karakter vrlo je bitna karakteristika okretišta pa i budućeg trga, a njegovo eventualno formiranje vezano je, ne i uvjetovano, uz planirano preseljenje autobusnog terminala sa sadašnje lokacije. Kako gledate na prijedlog formiranja Terminala Sava/Savskog kolodvora (željeznica, tramvaj, bus, taksi) neposredno sjeveroistočno od sadašnjeg okretišta? Da li se radi o dobroj lokaciji za takav sadržaj ili bi tome više odgovarala npr. lokacija na mjestu današnjeg rasadnika na Kajzerici, a kako to smatra dio urbanista?

Morana Rozić: Potrebno je zadržati tramvaje na sadašnjem okretištu gdje bi ostale dvije tramvajske linije, a 16 autobusnih izmjestilo bi se na Kajzericu kao bolju lokaciju za terminal. Izmještanjem na Kajzericu ne bismo više na tom malom prostoru bili zagušeni ispušnim plinovima, a i promet bi bio rjeđi budući da bi autobusni terminal bio na strani rijeke u smjeru gdje svi ti busevi ionako voze. Oni koji žele, mogli bi u par minuta doći od terminala do Savskog trga preko Savskog mosta, a postoje i tramvaji na obje strane rijeke.

Aneta Mudronja Pletenac: Nisam dovoljno upućena u novu prometnu koncepciju Zagreba u cjelini, stoga u ovom trenutku ne mogu konkretno odgovoriti na pitanje. Generalno mislim da Tromostovlje, osim što je vrhunski prostorni potecijal, ono jeste prometni čvor kojem nedostaje pametna prometna organizacija. Mjesto je to i ulaza u grad. Dijeljenjem prometa u nivoe, povećanjem sadržaja, zadržavanjem prostorne dinamike mjesta, uključivanjem nasipa i Save u prostornu cjelinu, promišljanjem sadržaja koje takvo mjesto treba imati i zaslužuje svojom prostornom snagom i samom lokacijom, čini mi se da se može postići na jednom primjeru i dugoželjeni silazak Zagreba Savi.

Marija Barović: Nisam dovoljno upućena u problematiku da bih mogla iznijeti svoj stav o lokaciji terminala.

Dino Belamarić: Smatram da je upravo Savski trg igralište za koncepte mješovite upotrebe. Prostorna memorija korištenja terminala postoji i mislim da bi bilo loše mijenjati ju. Analitički gledano, nova konfiguracija bi trebala u pojedinim dijelovima prepoznati i važnost kvalitete mraka i mogućnosti nekontroliranog, gotovo mističnog kretanja kroz prostor, a da pritom ne ukine tokove i stvorene navike, pogotovo pješačke.

Dubravka Vranić: Dobra je ideja preseljanja autobusnog kolodvora uz prometno čvorište na kojem se spajaju tramvajski, željeznički, autobusni, pješački promet i to na južnoj strani rijeke, odnosno na Kajzerici. Za mene jedno jako dobro rješenje ponuđeno je studentskim radom Levačić/Maraković (pod mentorstvom Horvat/Šmit/Vranić), koji mostom-zgradom povezuje tramvajski promet na sjeveru sa žaljezničkim i autobusnim na jugu, uz velike garaže. Ako je moguće to ostvariti i sjeveroistočno od današnjeg stajališta, moguće je i to, ali se bojim da nema dovoljno mjesta za željezničko stajalište.

Studentski rad Levačić/Maraković

Branimir Rajčić: Gradski promet može se izmjestiti na područje rasadnika sjeverno od Veslačkih klubova. Mislim da je bolje cijeli prostor riješiti u više nivoa, od kojih je intermodalni kolodvor na jednom od nivoa.

Dominko Blažević: Nisam upoznat s detaljima projekta Savskog kolodvora. Svakako, kreiranje prometnog čvora sjeveroistočno ima smisla “na prvu”, zdravorazumski. Mišljenje urbanista da se sadržaj ipak pomakne na desnu obalu Save, na Kajzericu ili drugdje, čini mi se dugoročno promišljenije.

Tajana Jaklenc: Formiranje kolodvora na toj lokaciji dao bi snažnije opravdanje prostora kao transfera što je dobra da i budući trg u nekoj mjeri zadrži kao neku urbanost i sadržajnost toga prostora. Trg koji bi se formirao uz to, dobio bi na kvaliteti. Kao zapadni pol – zapadni transferium. Lokacija rasadnika na Kajzerici dobra je ako pričamo o velikim volumenima grada, odnosno velikim pogonima koje je poželjno smjestiti što dalje od guste strukture. Međutim, ako prometna mreža nije dovoljno razvijena, gusta i sadržajna tj. da ima mnogo mogućnosti i vrste prijevoza, bolje da ne ide što dalje od te guste gradske strukture jer će opet biti teško doći do nje. Tada bi kolodvor trebao biti u žarištu.

Tomislav Soldo: Lokacija autobusnog terminala južno od Save svakako je bolji prijedlog u pogledu rasterećenja Savske i tog dijela grada od dodatnog prometa. Potenciranje prometa uz Savsku, što bi Savski kolodvor podrazumijevao, nije samo pogubno u prometnom smislu, već može rezultirati i dodatnim degradiranjem već ionako nedorečenog prostora te njegovo daljnje otuđenje od priobalnog pojasa rijeke.

Igor Ekštajn: To su dileme koje zahtijevaju višedisciplinarnu, informiranu i otvorenu raspravu. Kakva je uopće gradska prometna strategija? Postoji li i kako je napravljena, i tko ju je radio?

Jadranka Polak: Soba na Savi, prijedlog

Savski most, danas jedini pješački most preko Save, u očajnom je stanju i nužno traži obnovu, a pritom nudi i mogućnost sadržajne nadogradnje kao bitno atraktivnijeg javnog prostora  (npr. niveliranjem plohe, možda postavljanjem klupa i zelenila itd.) Kako gledate na takvu ili neku drugu sadržajnu nadogradnju, odnosno što učiniti sa Savskim mostom?

Dominko Blažević: Jasno, ovo je “zicer”. Savski most je toliko očigledno inspirativan i pogodan za najrazličitije interpretacije i zahvate, da bi bilo idealno uključiti što više arhitekata i kreativaca u tu priču. Zagreb zna prokockati ovakve prilike, primjera je previše, pa bi trebalo što prije senzibilizirati javnost za ovu temu.

Tajana Jaklenc: Savski most bi trebalo obnoviti jer je vrijedno inženjersko djelo – artefakt za sebe, a prostor oko mosta se može i mora bolje, pristupačnije, urbanije i parkovno urediti. O sadržajnom programu samog mosta nisam razmišljala, ali već samo komunalna oprema može biti poželjna.

Branimir Rajčić: Savski most je mjesto na kojem pješaci i biciklisti u miru prelaze i promatraju rijeku, pa ga tako treba i urediti: ukloniti zaštite od automobila na krajevima mosta, popraviti plohu, otvoriti ograde, postaviti pripadajuću urbanu opremu i rasvjetu, te odvojiti pješački i biciklistički promet.

Dubravka Vranić: Mislim da bi trebalo izgraditi potpuno novi most koji bi povezao moguće željezničko stajalište na jugu s tramvajskim okretištem na sjeveru rijeke.

Dino Belamarić: U potpunosti podržavam aktualizaciju i mogući programatski koncept trga – mosta – parka. Također tome bih dodao i konceptulano programatsku povezanost s vodom. Osnaženje percepcije vode u gradu je nužno, a najbolji impact factor je voda u javnom prostoru.

Igor Ekštajn: Mislim da je glavni cilj i zadatak takvih akcija, osim doprinosa pozitivnom doživljaju Tromostovlja, podizanje opće svijesti o karakteru, važnosti i potencijalu tog prostora. Velika većina građana nema pojma o značaju Savskog mosta: o napoleonskoj granici; o mjestu prvog trajnog prelaza preko Save, kao dijela ceste koja je Zagreb spajala s Primorjem, o mjestu ulaska osloboditelja u grad 1945.; mislim da bi, na primjer, etabliranje takvog “memorijalnog” karaktera Savskog mosta mogao biti jedan od konceptualnih pristupa njegovoj reaktivizaciji.

Aneta Mudronja Pletenac: Treba mu upravo nekakva takva sadržajna nadogradnja koja bi ga pretvorila u primjerice nekakav park. Poželjno je korisnicima mosta priuštiti neočekivani doživljaj, navesti ih na osvještavanje vlastite prisutnosti u prostoru, uopće na promišljanje. Mogao bi to biti sladak mali, ali važan projekt – kao inicijacija za daljenje akcije i promišljanja.

Tomislav Soldo: Prije ikakvog prijedloga o uređenju i eventualnoj sadržajnoj nadogradnji Savskog mosta trebamo odgovoriti na pitanje od kuda i kamo vodi taj most, tko ga koristi, kakve prostore povezuje. Znači trebamo imati viziju obiju strana Save, i tek tada ikakva nadogradnja ima smisla. No nevezano na to, svako promišljanje o implementaciji javnih prostora, u ovom slučaju pješačkog mosta, putem manjih ili efemernih intervencija i više je nego dobrodošlo, štoviše ovi prostori kao da ih ne poznaju dovoljno dobro.

Branko Silađin: SaFski salon, jedan od pohvaljenih prijedloga na javnom natječaju projekta Ars Publicae za privremene intervencije u zoni Tromostovlje

Marija Barović: Savski most potrebno je cjelovito sagledati te ga potom urediti u skladu sa širom koncepcijom prometa i oblikovanja. Trebalo bi uzeti u obzir postojeći karakter pješačkog mosta koji ima veliki komunikacijski značaj i ne bi smio postati prometni čep. Spominjete rješenje o postavljanju urbane opreme što bi usporilo promet i mostu dalo karakter zadržavanja. Bolja varijanta je uređenje slobodnih površina uz nasip i Savu a poštivanje funkcije mosta kao spojnice Novog Zagreba sa Savskom. On ionako nema potencijal zadržavanja kakav npr. ima Plečnikovo Tromostovje u Ljubljani.

Morana Rozić: Važno je stvoriti mjesto na kojemu se ljudi, ako žele, imaju zbog čega i zadržavati, odnosno most koji će građani kroz njegovu opremu koristiti, a ne kojim će samo proći. Klupe i zelenilo su jednostavna i odlična ideja, a takav program potrebno je adekvatno oblikovati. Most, istovremeno može sadržavati i druge elemente bez da se narušava osnovna konstrukcija. Mogućnosti su tu beskrajne, jedino ograničenje su novac i gradska uprava sklona mediokritetskim rješenjima.

Što mislite o ideji nekog novog “drvenog grada” na prostoru bivšeg kupališta, i to s nekom novom funkcijom: primjerice dijelom prostora za kafiće, restorane i razne uslužne djelatnosti. Mogao bi to biti i privremeni objekt koji bi se i oblikovno i u materijalu oslanjao na prošlost, ali s posve novom funkcijom i posve suvremeno oblikovan, uz obilje javnih površina. Što uopće vidite na lokaciji bivšeg kupališta?

Igor Ekštajn: Kupalište. “Plažni” potencijal zagrebačkih riječnih i jezerskih obala apsolutno je neiskorišten. Jedino Jarun i Bundek relativno uspješno funkcioniraju; što je sa Savicom, savskom obalom, Rakitjem? Hoće li objekt samog kupališta biti privremen ili trajan,  suvremen ili će se oslanjati na prošlost, bit će jasnije jednom kad se osvjesti odnos Zagreba sa svojim vodama, definira pristup i strategija.

Tajana Jaklenc: S konceptom “drvenog grada” kao efemerne arhitekture Zagreb bi možda napravio dobar iskorak na rijeku. Doduše, točkasto u odnosu na cijeli potez Save koji je prepun različitih ambijenata. Kad bi vrijeme pokazalo da li taj koncept živi u ovoj točki/segmentu poteza Save, tada bi se mogla razviti čitava mreža takvih žarišta, sličnih ili istih koncepata.

Dominko Blažević: Ovo je još jedna emocijama i nostalgijom nabijena tema. Radi se o simboličkom prostoru koji je, čini se, nepovratno izgubljen i nikad prežaljen. Bojim se da Zagreb nema kapacitet da se nosi s jednim tako složenim i delikatnim projektom. Kamo sreće da sam u krivu.

 

Branimir Rajčić: Intervencije izvan prostora obuhvata budućeg Savskog trga mogle bi skrenuti fokus pa tako oslabiti energiju koja je potrebna da se taj prostor uredi, koristi i održava. Nisam siguran za što bi se ili kako mogla koristiti lokacija bivšeg kupališta.

Savsko kupalište 1930-ih. Više fotografija nekadašnjeg kupalište pogledajte ovdje.

Dubravka Vranić: Ovisno o novom prijedlogu koje bi naglasak trebalo staviti na rješavanje prometnog čvorišta, može se na neki način očuvati i memorija na mjesto kupališta, ali ne nužno istom funkcijom.

Tomislav Soldo: Povratak Save građanima, ponovno osvajanje njezinih obala – veliki su to i obećavajući naslovi raznih radionica i natječaja. I ono što je važno za reći, građani to priželjkuju. Mnogi gradovi danas ciljaju ka ponovnom zauzimanju i naturalizaciji obala svojih rijeka. Iznimno uspješan primjer je grad Lyon s obalama rijeke Rone. Smatram da je itekako poželjno ponuditi nove sadržaje uz Savu koji bi se periodično “pojačavali” i “stišavali” u svojim ponudama ovisno o sezoni i potrebama građana, bili to ugostiteljsko uslužni sadržaji, sportsko rekreacijski ili oni zabavnog karaktera.

Marija Barović: Pitanje materijala je pitanje tehnologije gradnje. Poštivanje tradicije nužno ne podrazumijeva upotrebu tradicionalnih materijala, već njenih logika. Privremeni elementi su brz i najčešće financijski pristupačan alat za djelovanje s mogućnošću ispitivanja prostornih potencijala.
Idealan primjer, uz to i drvene građe i lociran na Savskom nasipu, je Veslački dom ‘Uskok’ arhitekta Antuna Ulricha. Danas više ne postoji, ali je zbrinjavao veslački klub. Izdizanjem uzdužnog volumena na stupove, Ulrich je pozicionirao ulaz u razini nasipa i stvorio hladovinu uz rijeku te tako aktivirao korištenje njene obale. Mislim da bi intervencije poput te bilo moguće realizirati, obogaćujući taj prostor sadržajima i ne ugrožavajući neizgrađenu prazninu poteza uz Savu.

Aneta Mudronja Pletenac: Mislim da u sadašnjem razvoju grada taj  prostor ima bitno veće potencijale upravo zbog svoje lokacije. Njegova sezonska namjena i slično mogu biti samo mali dijelovi bitno veće sadržajne cjeline.  A kada bi se radilo o kupalištu kao nekom romantičnom fokusu prema kojem se teži, to bi zatvorilo dio potencijala koje promišljanje toga mjesta u gradu nudi.

Dino Belamarić: Uslužno ne znači javno, dapače. Transcend forme u novoprojektiranom objektu ne smatram istinitim. Iako je datost lokacije nepromjenjena, režimi korištenja i krajnji korisnik se poprilično razlikuju od Zagrepčana sredinom 20. stoljeća.
Uvijek ću se zalagati za modele poput berlinskog Tempelhofa. Korisnici će već sami dokučiti demokratski model podjele i korištenja. Osigurajmo im samo prilaz i rubne uvjete.

Morana Rozić: U mogućem novom objektu vidim manji dio prostora za kafiće i trgovine, veći dio kao javni prostor za boravak na otvorenom. Potrebno je i tu omogućiti pristup rijeci. Sada npr. veslači koji obilato koriste Savu uopće nemaju uređene punktove na kojima mogu sigurno i bez problema pristupiti rijeci i izaći iz nje.

U medijima je najavljeno uređenje okretišta direktnom narudžbom, a s druge strane projekt “Zagreb za mene” taj je prostor uključio u jednu od lokacija koje bi se trebale uređivati temeljem javnog natječaja. Dakle, u ovom trenutku očito postoje različite “pretenzije” na lokaciju i rješenja su neizvjesna. Treba bi za prostor Savskog trga raspisati javni natječaj?

Morana Rozić: Odgovor na ovo pitanje ovisi o tome kome bi dali projekt. Ako ga meni povjere, onda sam protiv natječaja. U suprtonom sam za natječaj.  No, šalu na stranu,  iskreno me strah što će od prostora nastati i uz natječaj, a kamoli ako projekt daju nekome direktnom narudžbom.
Sudeći po dosadašnjim natječajima i “uređenim”, “ urbanim” prostorima koji niču po Zagrebu, vrlo često uspijevamo odabrati loše rješenje, potrošiti više nego što je potrebno i dobiti prostor lošije kvalitete. Nadalje, nije svejedno kako je natječaj uopće postavljen, pa čak i je li zadatak realno postavljen da bi se  ostvario, tko i kako žirira, mijenjaju li se zahtjevi nakon provedenog natječaja i koliko se poštuje nagrađeni projekt kroz izvedbu. Uzmite samo slučaj Kvaternikovog trga za primjer takve smiješne prakse. Čini mi se i da često pogrešno krititiziramo isključivo arhitekte jer sve to uključuje mnoge druge.

Branimir Rajčić: Prostor budućeg trga trebao bi se rješavati u dva javna natječaja. Prvi bi trebao biti anketni, s mekšim programskim propozicijama, da se vidi koji se sve scenariji na tom prostoru mogu dogoditi. Nakon analize rezultata prvog natječaja, mogle bi se napraviti kvalitetne programske podloge za drugi natječaj, za uređenje cijelog prostora.

Tajana Jaklenc: Za prostor Savskog trga treba raspisivati natječaj bez obzira što je već bilo puno natječaja vezanih uz prostor Save. Za sve gradske prostore treba raspisivati javne natječaje jer oni donose kvalitetu realiziranog prostora. Svi ostali načini kojim se uređuje prostor ne prolaze adekvatnu stručnu procjenu, kritiku, znanje, a onda je i rezultat takav.

Dubravka Vranić: Za prostor Savskog mosta i Savskog trga kako ga nazivate, trebalo bi raspisati javni međunarodni natječaj, provoditelj bi trebalo biti profesionalno udruženje (UHA), a program bi trebao biti jasno i precizno izrađen od strane grupe arhitekata i stručnih suradnika.

Dino Belamarić: Natječaj svakako da i to u dvije etape. Anketni, urbanističko programatski da se vidi tko uopće ima pojma o analizi tako kompleksnog prostora, a potom te timove pozvati u arhitektonsko-urbanistički natječaj. Potrebno je maksimalno postrožiti uvjete i uvesti klauzulu interdisciplinarnih timova, ali bez  javnog mijenja koje se može uključiti kasnije.

Marija Barović: Mišljenja sam da je javni arhitektonski natječaj JEDINI ispravan put do rješenja aktualne problematike grada, njegovih stanovnika i korisnika! Odgovor na kompleksna pitanja poput ovog nikad nije jednoznačan, a nekad ni ispravan samo iz perspektive struke. Nužno je uključiti širinu mnijenja struke, a kroz izlaganja i javne diskusije doći do najboljeg rješenja. Možda bihza kraj istaknula da je most spojnica između dvije strane, pa ga možemo i simbolički tako interpretirati. Sve kako bi se izbjegle nelogičnosti, poput novog mosta prema botaničkom vrtu, prostoru koji ima kontrolirani režim korištenja i u samom startu nema potencijal životnosti. Gradimo li samo mostove-skulpture dok se njihov smisao gubi u monologu struke?

Dominko Blažević: Natječaj apsolutno. Ovakvi se prostori nikako ne smiju prepustiti ljudima upitnih motiva pa i referenci, “stručnjacima” koje je vrijeme pregazilo, a politika nagradila blizinom oltara, prividom važnosti i direktnim narudžbama.

Igor Ekštajn: Da, apsolutno. Dobro pripremljen i proveden javni natječaj je jedini ispravan put, no ta se vrijedna tradicija u zadnje vrijeme svjesno zanemaruje te se često nekvalitetni projekti ostvaruju izravnom narudžbom. No, spomenute različite “pretenzije” na lokaciju tipičan su primjer stihijskog i neodgovornog pristupa uredjenju javnih gradskih prostora, koji nije nužno rezultat nečijih svjesnih nečasnih namjera, već često posljedica “sistemskih” bolesti našeg društva: aljkavosti, površnosti, nemara i nekompetencije.

Aneta Mudronja Pletenac: Bez javnog natječaja s dobro pripremljenim studijama i analizama koje mu prethode kako bi program natječaja bio adekvatan, ovaj zadatak je nerješiv. Program “Zagreb za mene” koji su taj prostor odradili svojom metodom ogromna je promjena paradigme prilikom pripreme natječajnih podloga. To je jako dobro. Naime, natječaji kod nas su vrlo problematična kategorija, unatoč rijetkim divnim primjerima.  Jedan od većih problema koji se događaju prilikom natječaja, osim onih koje spadaju u domenu direktnog pogodovanja i kriminala, zapravo su bitno prozaičnije prirode. Natječajne podloge često rade i pripremaju uredi koji su nedorasli zadatku, te nam podloge izgledaju kao projektni program privatnog investitora. Podloga propisuje mjesto, urbanističko-tehničke uvjete, namjenu, kvadraturu i to je to.  Natječajna podloga trebala bi biti ozbiljna studija lokacije koju su izradile skupine profesionalaca i samo mali njen dio je projektni program željenog s iskazom površina. Ovako nepromišljene podloge i programi mogu rezultirati i dobrim rješenjima jer autorske skupine samostalno naprave posao studija i analiza te donose sveobuhvatna rješenja. No, tada se često događa da žiri ili tehnička komisija nije dorasla gustoći informacije koju je dobila na stol pa takva rješenja odbije, a istakne ona koja su piktogramski, vizualno,  grafički pregledna, ono sto zovemo “na prvu loptu”.
Ipak, mislim da se u zadnje vrijeme sve bitno mijenja i polako se događaju i drugačija iskustva. Tržište arhitekata je globalno i neće još dugo biti moguće zadržati prosječno nisku razinu promišljanja prostora koju su pojedini natječaji nudili u posljednjih 20-tak godina u Zagrebu, izuzev spomenutih rijetkih izvrsnih pojedinačnih rješenja koja proizlaze iz mogućnosti i dosega same autorske skupine ali ostaju usamljeni.
Odgovor na vaše pitanje je, natječaj da – obavezno, a to uključuje dobro pripremljene natječajne podloge i sa ozbiljnim žirijem. Uspjeh rješenja je u tom slučaju garantiran jer ozbiljnih, vrijednih i kreativnih autora imamo.

Tomislav Soldo: Za svaki javni prostor treba postojati raspis javnog natječaja. Uopće sama mogućnost ičeg drugog osim javnog natječaja odraz je (ne)zrelosti i (ne)zainteresiranosti gradskih struktura i društva općenito za brigu o javnom prostoru. Mislim da kao društvo u tranziciji, te s određenim problemima koje ta tranzicija nosi sa sobom, nismo još došli do faze da se ozbiljno pozabavimo pitanjem javnog prostora i njegove socijalne dimenzije. Uvelike podržavam inicijativu i projekt “Zagreb za mene” sa željom da se po pitanju javnog prostora nešto promijeni.

No od pukih želja do same provedbe eonima smo daleko. Hrvatska je realnost da, iako s vremena na vrijeme i sama struka pokaže zanimanje po pitanju javnih prostora, sve staje na papiru, realizacije prijedloga gotovo da i ne postoje, ili vrlo rijetko. Pravila igre proliferirajućeg kapitala često diktiraju nove uvjete i potrebe te dovode do postupnog gašenja socijalne dimenzije arhitekture. Iskreno se nadam da će spomenutim projektom biti napravljeni pomaci po tom pitanju.

 

Foto: Saša Šimpraga, Katarina Zlatec, arhivske, Wikipedia

 

Sve ostale intervjue, tekstove i aktivnosti nastale u okviru projekta Ars Publicae na temu zagrebačkog Tromostovlja pronađite ovdje.

Nositelji projekta Ars Publicae u 2015. godini je Udruga za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja (UIII).