Carme Pinos; Intervju

Na međunarodnoj arhitektonskoj konferenciji ČIP Talks, koja je početkom listopada održana u Zagrebu, predavanje je održala i, vjerojatno najpoznatija suvremena španjolska arhitektica, Carme Pinos. Ova karizmatična španjolka često sa svojim predavanjima puni dvorane na mnogim znanstvenim arhitektonskim forumima i sveučilištima (na američkim Sveučilištima Illinois, Columbia i Harvard, zatim na Umjetničkoj akademiji u Düsseldorfu, Federalnom politehničkom fakultetu u Lausanni, Arhitektonskoj akademiji Mendrisio u Švicarskoj, te na Sveučilištu Roma Tre). U Zagrebu je s njom, nakon konferencije ČIP Talks te njezinog predavanja, razgovarala Renata Margaretić Urlić.

“Ne samo da se kroz cijelu povijest arhitekture, mi koji živimo na Mediteranu, na razne načine učimo skrivati od sunca, nego i noću duže provodimo vani, na ulici, ispred osvijetljenih kuća … nama svjetlo znači puno više.”

*Caixa forum, Zaragoza

Renata Margaretić Urlić:

Na predavanju ste predstavili jedan od najvažnijih vaših radova, čiji se model nalazi u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku, nagrađivani neboder u meksičkoj  Guadalajari. Rekli ste kako su vam pri projektiranju iznimno važne specifičnosti lokacije koje određuju pristup pojedinoj građevini. Biste li i danas projektirali neboder u Guadalajari, kada je oko vašeg tornja izraslo mnoštvo drugih? Bi li vaš Cube Tower nastao u manhatanskom kontekstu?

Carme Pinos:

Ne, apsolutno ne bih projektirala visoke građevine među neboderima, jer poput svih ostalih arhitekata detaljno proučavam kontekst u kojem gradim, a da pri tome nemam potrebu biti „viša od najvišega”. Na žalost, za vrijeme početka rada na Cube Toweru, gradska vlast Guadalajare izmijenila je urbanističku regulaciju, te dozvolila visoku gradnju na tom području. Naš im je projekt zapravo „proširio horizonte”.

R.M.U.: Kako novi okoliš djeluje na vaš projekt?

C. P.: Pa situacija nije idealna, ali nije tako strašno, jer Cube Tower ima dovoljno jaku identifikacijsku oznaku da bi se mogao „izgubiti” među ostalim neboderima. U međuvremenu smo dobili narudžbu za novim projektom, koji će se zvati „Cube dos” u njegovoj neposrednoj blizini. Taj će neboder biti duplo viši i bit će na neki način „pokrenut”, s obzirom da ima „kontekst” ostalih tornjeva oko sebe. S pokretom kojeg sadrži, ući će u svojevrstan dijalog, ponajprije s Cube Towerom i ostalim neboderima. Za razliku od njega, koncept mog prvog projekta se temeljio na ugodnoj klimi Guadalajare i specifičnoj strukturi koja je tematizirala odnose sredine i rubnih dijelova kocke.

*Torreblanca park, Torrevieja, Alicante

R.M.U.: Prije desetak godina glavna je tema bila odnos lokalnog, regionalno i globalnog, a mediteranske karakteristike su bile u modi pogotovo u primjerima europskih sredozemnih zemalja. Što je od toga ostalo zanimljivo i danas u projektima arhitekata? Na primjer, u vašem se slučaju nije izmijenila pozornost koju posvećujete posebnoj vrsti prostora, izrazito mediteranskog podrijetla …

C. P.: Nikad se ni neće promijeniti! Posebno me zanimaju ti „među” prostori, premda nisam sigurna da koristim dobar termin. To nisu ni posve javni, ni posve privatni prostori, već neka kombinacija karakteristika koje posjeduju i jedni i drugi. Riječ je doista o mediteranskoj specifičnosti prostora koje građevina „štiti” od javnosti, a ne možemo ih označiti kao javne prostore, premda jesu na neki način javni, jer ne pripadaju interijeru već eksterijeru zgrade. Osim toga važan je taj mediteranski odnos prema svjetlu, kreiranja prostora kako bi se osjećali kao da ste „vani”. To su posebnosti koje nastojim njegovati i stvarati u svakom projektu, naravno ukoliko ih klimatski i kulturološki kontekst dopušta.

R.M.U.: Prezentacija vaših projekata podsjetila me na Monetova platna na kojima je slikao katedralu u Rouenu od jutra do mraka, promatrajući izmjene svjetla na njezinom gotičkom pročelju. Više od bilo kojeg drugog arhitekta pokazivali ste tretiranje prirodnog i umjetnog svjetla u vašim projektima. Možda se i to može protumačiti kao neka mediteranska karakteristika?

C. P.: Svakako! Premda je svim suvremenim arhitektima važna tema umjetno osvjetljenje i tretman zgrade kao potencijalnog svjetlosnog znaka u noći, poput „city-lightsa”, nama koji živimo na Mediteranu, svjetlo znači puno više. Ne samo da se kroz cijelu povijest arhitekture na razne načine učimo skrivati od sunca, nego i noću duže provodimo vani, na ulici, ispred osvijetljenih kuća … Zato me posebno zanima kako se moje kuće mijenjaju na tom mediteranskom svijetlu od jutra do mraka i kako će se pojaviti u noćnoj tami: hoće li zasjati ili će se sakriti. Priznajem da se volim poigravati sa svjetlom. Na Caixa Forumu u Zaragozi kreirala sam kutiju koja je danju zatvorena prema van, ali upija dovoljno svjetla za svoju nutrinu. Noću se ta kutija rascvjetava poput pupoljka.  Slična je situacija s Centrom lijepih umjetnosti La Massana, odnosno njegovim teškim, masivnim volumenom koji se noću rastvara iza transparentne opne i otkriva svoju strukturu i unutrašnjost.

*Stambeni blok i Dvorišno pročelje tržnice La Boqueria, La Gardunya, Barcelona

R.M.U.: Kako to da nakon tako sjajnih projekata, toliko nagrada i priznanja još uvijek radite za natječaje i to uglavnom javne?

C. P.: Da, u Španjolskoj je investitorima zabranjeno davati narudžbe izravno arhitektima, mora se raspisati natječaj i arhitekti se moraju natjecati. Ponekad se prijavite samo s biografskim podacima, tako da komisija odabere pet do šest arhitekata koji će se natjecati, tako da nema previše „rasipanja energije”. No natječaja mora biti i trebate osvojiti prvo mjesto da biste došli do realizacije. Sve projekte koje sam vam pokazala osvojili smo natječaju. Nemam ništa protiv toga, izazov je uvijek nadahnuće.

*Cube toranj, Guadalajara, Meksiko