Europska, jugoslavenska i kineska “kolonizacija” Etiopije

Addis Abeba na lokalnom etiopijskom jeziku znači “Novi Cvijet”. U stogodišnjoj povijesti postojanja, tri puta su stranci pokušali stvarati potpuno novi grad, od čega dva puta nasilno čupajući korijenje i sijući strano, invazivno arhitektonsko bilje, dok je između njih treći, vrlo uspješni pokušaj označio procvat europskog modernizma u Africi.

Stambena zgrada, arhitekt Arturo Mezzedi, 1962-64., preuzeto iz knjige „Addis Modern“ Nikolausa Knebela.

Godine 1936., samo tri mjeseca nakon ulaska fašističkih oružanih snaga u Addis Abebu, Le Corbusier je poslao pismo Mussoliniju u kojem mu nudi svoje usluge oblikovanja stare etiopijske prijestolnice u novo, moderno središte talijanskog kolonijalnog carstva. Pismo je bilo popraćeno skicama koje su trebale prikazati “rađanje grada za moderna vremena”, a na kojima je vidljivo da Le Corbusier zapravo ignorira postojeći maleni, ali potpuno formirani grad, te podlogu za svoju futurističku utopiju smatra brisanim prostorom. Da je njegova verzija prihvaćena, ostala bi zapamćena kao jedna od najbrutalnijih planerskih intervencija u povijesti. Iako su Talijani krenuli u implementaciju puno blažeg plana, arhitekata Giudija i Vallea, početak Drugog svjetskog rata značio je i kraj njihovih kolonijalističkih težnji u Africi.

Le Corbusierov plan za Addis Abeba, koji je nudio Mussoliniju

Sljedeći građevinski boom desio se nakon neuspjelog atentata na cara Haile Selassija, kada je on nastavio ignorirati unutarnje probleme u državi i počeo se intenzivno baviti vanjskom politikom. Uskoro Addis Abeba postaje politička prijestolnica Afrike i sjedište važnih međunarodnih organizacija. Novodobiveni status trebao se ogledati i u izgledu grada pa su arhitekti iz većine europskih zemalja pohrlili pridonijeti modernizaciji Addisa.

U to vrijeme, europska arhitektura bila je rascjepkana u mnoštvo pravaca. Jedino su u Addis Abebi bok uz bok istovremeno građene zgrade u strukturalističkom, minimalističkom, formalističkom, kontekstualističkom i skulpturalnom stilu. Osim što su profesionalno djelovali, stranci su obučili čitave generacije mladih etiopskih arhitekata pa se neki od najboljih projekata tih godina pripisuju Etiopljanima. Eksperimentiralo se u svim mjerilima i tipologijama, od monumentalnih javnih zgrada preko stambenih i poslovnih zgrada, pa sve do minijaturnih paviljona i stanica za gorivo. Posebno su zanimljivi načini zaštite od sunca, te savladavanja terena i čudnih oblika građevinskih čestica.

Benzinska stanica, arhitekti M. Fulvi, A. Barazaghi
Foto: Denis Pešut

U to vrijeme Etiopija i Jugoslavija, zahvaljujući prijateljskim vezama cara Haile Selassija i Josipa Broza Tita, veoma uspješno gospodarski surađuju. Jugoslavija uvozi milijune dolara etiopijske kave, a Etiopija jugoslavenske inženjere i arhitekte.

Josip Broz Tito i car Haile Selassie u Addis Abebi

Osim velikih infrastrukturnih projekata, poput hidroelektrana i brana, naši arhitekti su ostavili dubok trag u tkivu njihovog glavnog grada. Jedan od najvećih kompleksa u središtu Addis Abebe, Glavni poštanski ured i Ministarstvo telekomunikacija, djelo je arhitekata Ivana Štrausa i Zdravka Kovačevića iz 1964. godine. Dok neke zgrade tog vremena koketiraju s lokalnim ornamentima i simbolikom, ova je dizajnirana u istinskoj nekontekstualnoj, modernističkoj maniri. Zgrada se sastoji od apstraktne kompozicije pažljivo proporcioniranih volumena obučenih u kvalitetnu, ali univerzalno primjenjivu fasadu.

Glavni poštanski ured arhitekata Ivana Štrausa i Zdravka Kovačevića, 1964.

Drugi arhitekt, Branko Petrović je obilježio šezdesete godine u Etiopiji, djelujući kao profesor arhitekture na tamošnjem sveučilište, glavni projektant Ministarstva javnih radova te organizirajući niz izložbi. Iza sebe je ostavio desetak arhitektonskih ostvarenja raštrkanih po cijeloj zemlji.

Razglednica na kojoj se vidi hotel Wabe Shebelle arhitekta Branka Petrovića.

Osim jugoslavenskih arhitekata, posebnu važnost u tom razdoblju imaju i dva kipara- Frano Kršinić i Antun Augustinčić. Oni su projektirali niz spomenika u Etiopiji, od kojih je najznačajniji Spomenik etiopijskog narodnog oslobođenja iz 1955., koji se i danas nalazi u središtu Addis Abebe. Posebno je zanimljiv način njegovog nastanka: nakon lobiranja Tita, car Haile Selassie je unajmio dvojicu kipara i njihov tim, koji je uključivao i hrvatske arhitekte, za izradu spomenika. Čitav tim je proveo tjedne putujući po Etiopiji i skicirajući razne znamenite građevine iz njihove povijesti. Po povratku su prezentirali ideje caru koji je konačno odabrao spomenik koji formom podsjeća na poznati obelisk iz perioda Aksumitskog carstva koje je nekada postojalo na području današnje Etiopije.

Kršinićev i Augustinčićev Spomenik etiopijskog narodnog oslobođenja u središtu Addis Abebe (1955.).

Nakon ubojstva Haile Selassija, Etiopija sljedećih nekoliko desetljeća provodi obilježena ratovima i prirodnim katastrofama. Tek u posljednjih nekoliko godina zemlju obilježava iznimno snažan gospodarski rast praćen stranim ulaganjima. Sukladno tomu, Addis Abeba ponovno postaje poprište megalomanskih aspiracija.

Ovog puta protagonisti su nova etiopska vlada koja, u nedostatku vlastitih sredstava za realizaciju velikih projekata, svjesno ulazi u neokolonijalistički odnos s Kinom. Naime, 2004. etiopska vlada, uz tehničku potporu njemačkih agencija za razvoj i kineskih građevinskih kompanija, započela je s izgradnjom velikog broja infrastrukturnih projekata i zgrada socijalnog stanovanja, sve s ciljem “preobrazbe grada do neprepoznatljivosti”, kako je sam pokojni etiopski premijer jednom prilikom izjavio.

Novo središte Addis Abebe – preobrazba do neprepoznatljivosti

U žaru građenja, uz ogromne slamove, nestaju i parkovi i trgovi te velik broj značajnih spomenika i zgrada, koji ustupaju mjesto novim gradskim avenijama i tračnicama lake željeznice, poslovnim zgradama od jeftinog plavog stakla i kroma te nepreglednim sprawl-ovima identičnih stambenih zgrada.

Taj trend je toliko jak da su ga domaći arhitekti usvojili i s istim žarom ga primjenjuju kao i stranci. Tek se u posljednjih nekoliko godina stidljivo javljaju domaći i strani kritičari ovakvog “razvoja pod svaku cijenu”, mahom mladi arhitekti i planeri iz akademske zajednice.

Zgrade socijalnog stanovanja u Addis Abebi

Iako danas novi nadvožnjaci, autoceste i shopping centri svojom impozantnošću zasjenjuju nenametljiva arhitektonska ostvarenja šezdesetih, možda upravo jedinstveno ozračje koje je vladalo u arhitekturi i planiranju toga doba predstavlja rješenje za drugačiju budućnost ovog ugroženog afričkog cvijeta.