U prostorijama Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske, u četvrtak 3.11. održana je tribina „Novi javni spomenici u hrvatskim gradovima“, na kojem su sudjelovali povjesničari umjetnosti iz Splita, Zagreba, Rijeke i Dubrovnika, likovni umjetnici te kontroverzni pročelnik Ureda za zaštitu spomenika u Zagrebu, Silvije Novak. Politika postavljanja javnih spomenika svakako je delikatna tema kojoj treba posvetiti opsežnije razmatranje, s osobitim osvrtom na „urbane intervencije“ koje su se posljednjih mjeseci mogle pronaći u samom središtu Zagreba, referirajući na smisao i estetiku gigantskih kravata. Nazvati ih ružnima, bio bi eufemizam. Ali te „odlike“ nisu spriječile Skupštinu Grada Zagreba i komunalne redare da odobre njegovo postavljanje, pod izlikom da se radi o POKRETNIM NAPRAVAMA– baš poput štandova i kioska, što znači da smiju biti postavljene na period od 6 mjeseci. Zahvaljujući nedorečenosti pravilnika koji određuje način postavljanja kioska i pokretnih naprava na javnim površinama, moguće je postaviti bilo što, pa i ono što izgleda kao spomenik i ponaša se kao spomenik.
Problematične kravate koje su se za vrijeme ljetnih mjeseci pojavile na frekventnim zagrebačkim trgovima, postavile su brojna pitanja o njihovom naručivanju, instrumentalizaciji javne skulpture u turističke i komercijalne svrhe. Privatna inicijativa jedne tvrtke u sprezi sa Turističkom zajednicom Grada Zagreba, rezultirala je nametanjem gradu novog simbola koji to nije, kroz perfidnu i skrivenu reklamu. No razlog za detroniziranje četiri kravate (na Tomislavcu, Kaptolu, Kazališnom trgu i kod autobusnog kolodvora ), osim njegovih upitnih estetskih kvaliteta, je i pitanje kako je stručna komisija za postavljanje spomenika mogla dozvoliti tako nešto u samom centru grada. Kako je već postalo pravilo da se struku gotovo nikada ne pita za savjet kada je riječ o ključnim pitanjima u njihovoj domeni, a u komisijama za raspolaganje javnim prostorom redom sjede političari, tako se ovoj tribini naručitelji (država, grad, Crkva) nisu odazvali.
Na tribini se postavilo pitanje na koji su način skulpture u javnom prostoru postavljene, koliki je udio prethodno raspisanih javnih natječaja uopće realizirano te konačno, koji je uopće smisao javnih skulptura. Iako je tribina završila riječima Željke Čorak kako skulptura prostoru daje mjerilo, čini ga prisnijim i ugodnijim prostorom, upućuje na njegov kulturološki i civilizacijski domet, na početku su se predstavili problemi javnih skulpturi s kojim se susreću povjesničari umjetnosti iz Dubrovnika, Rijeke i Splita.
Ivan Viđen je predstavio pregled dubrovačkih primjera, demistificirajući ideju da je Dubrovnik bio grad koji kroz povijest nije podizao spomenike, već je postojao sustav trajnog markiranja osoba koji su zadužili Republiku. No spomenik koji je više od svih obilježio Dubrovnik, spomenik je braniteljima, rad Igora Franića, postavljen 2007.na Pilama. Iako je javni natječaj predviđao uređenje platoa Pila, izveden je spomenik koji nije u skladu sa mjerilom predgrađa, a njegova funkcija je u potpunosti dovedena u pitanje kada je Dubrovnik poplavio, čineći kvar na softwareu i stavljajući spomenik izvan funkcije čak 6 mjeseci, kada se na njemu kontinuirano prikazivao tekst iz Windowsa. Trenutačni problem Dubrovčana je inicijativa da se na Boškovićevu poljanu postavi spomenik Ruđera Boškovića, rad Ivana Meštrovića, koja se nalazi ispred istoimenog instituta u Zagrebu. Zašto je problematično njegovo postavljanje? Prvenstveno zbog toga što zgrada Biskupijskog sjemeništa i isusovačka crkva čine s cijelom Poljanom Ruđera Boškovića jedinstven mikroambijent, a postavljanje skulpture bi predviđalo novo popločenje i mijenjanje autentičnog barokno- manirističkog podnog rastera.
Lidija Butković iz Rijeke, ustvrdila je kako Grad u razdoblju 50-90ih nije podizao spomenike, iz razloga kako „ne treba ulagati u nešto nestalno kao spomenik“. Devedesetih se Rijeka brendira kao tranzitni, turistički grad, a fontane postaju prepoznatljivi dio njegova lica. „Grad nepresušne vode“ dobio je nekoliko većih fontana, ali sigurno je najviše kontroverza izazvala Džamonjina kugla pred HNK, iz 2000. godine, pod argumentom kako je riječ o „neprimjerenoj interpolaciji suvremenog izričaja u historicistički ambijent“. Ipak, neke od prihvaćenih skulptura su Kamenarov Kamov koji je zaživio u gradskoj memoriji, ali i Most branitelja 3LHD-a, čiji je vertikalni završetak postao svojevrsni vertikalni marker grada. Tu su još i Kožarićev „Hodač“ na Korzu, koji je srušen pod naletom bure, ali i mnogi pokloni umjetnika gradu koji se po gradu postavljaju bez kritičkog filtra. Ipak, konzervatorima je bio problematičan prepoznatljiv „riječki“ opus Voje Radoičića i njegova željezna skulptura broda koja bi se ubrzo trebala pojaviti u zaštićenoj jezgri kod Pavlinskog trga. Još se uvijek odlučuje o njegovu postavljanju.
Split, s druge strane, demonstrira poprilično shizofrenu situaciju oko postavljanja javnih spomenika i samovlade gradonačelnika Keruma. Isus na Marjanu ili kip Franji Tuđmanu na Rivi, samo su neki od ingenioznih prijedloga gradonačelnika koji je započeo svoju spomeničku inauguraciju podizanjem „Građanina Kanea“ a.k.a. građanina Keruma. Kerumovo podizanje spomenika (samom sebi) bilo je na vlastitoj parceli, ali ispred shopping centra Joker. To je postavilo pitanje o tome može li se i mora kontrolirati podizanje skulptura i gdje su zakoni o javnim spomenicima? Jasno je bilo da je to bio Kerumov politički intoniran potez, kao što to su i sve ostale njegove spomeničke odluke.
To su samo neki od problema s kojima se susreće Split, a izložio ih je ravnatelj Muzeja Ivana Meštrovića, Andro Krstulović Opara, ujedno i član Komisije za imenovanje ulica i trgova u Splitu. Novija spomenička plastika u Splitu uključuje tek par neočekivanih intervencije: u potpunosti nefunkcionalna Figa u pirju u Marmontovoj, spomenik splitskom težaku uobličen motikom, hipertrofirana Udica kao spomenik ribarstvu na Matejušci i Ruža vjetrova Jagode Buić. Zbog izuzetno malog broja spomenika u gradu, 2007. donesena je odluka da će se u idućih 10 godina dići 21 spomenik zaslužnim Splićanima, kako bi se stvorila kulturna klima u gradu, ali i rehabilitirale određene gradske četvrti. Problematičan je upravi bio samo spomenik Miljenku Smoji i treba li ga raditi gradskim ili privatnim novcem. Takvu odluku je u potpunosti izignorirala Kerumova vlada.
Konačni zaključak tribine potaknuo je već poznate stvari: ne postojanje zakona o spomenicima, nužnost konzultacije o problemima spomenika na nacionalnoj razini, te obilje sredstava koje država u vrijeme recesije troši na loše spomenike. No situacija neće biti bolja sve dok se bude smanjivala satnica likovnog u školi pa će se tako srozavati i vizualna kultura čitavog stanovništva, a onda možemo očekivati da će prolaziti sve gori i gori spomenici…
izvori fotografija: jutarnji.hr / e-zadar / dalje.com / fotke.hr / adria-split.com / matica.hr / rijekadanas.com / brodosplit.hr / forum.varalica.com / wikipedia.org