Muzej Apoksiomena u Malom Lošinju

Muzej Apoksiomena je neobičan muzej, koji je sagrađen za samo jedan eksponat: kip Apoksiomena, grčki brončani kip visine 192 cm, izrađen najvjerojatnije u 2. ili 1. st. pr. Kr.

Kip je izvučen iz podmorja u blizini Lošinja 1999. godine, i predstavlja jedan od najočuvanijih primjera bronci iz Helenističkog razdoblja.

Nakon pronalaska vođena je rasprava o smještaju muzeja, gdje su uz Mali Lošinj kao potencijalne lokacije razmatrani i veći gradovi, prije svega Zadar i Rijeka, ali i Zagreb.

Na kraju je donesena odluka da se muzej sagradi u Malom Lošinju, u skladu s kulturnom politikom Hrvatske od 90-tih koja je favorizirala disperznu izgradnju muzeja izvan većih centara, uz samo mjesto nalazišta.

Primarni argument u takvom odabiru nije dostupnost kipa posjetiocima, već šira, fundamentalna uloga kulture u društvu, a to je integracija muzeja u razvoj i život lokalne sredine. U tom pogledu postignut je potpuni uspjeh, jer se cijeli Lošinj identificirao s pronađenom statuom.

Palača Kvarner odabrana je kao lokacija za muzej. Zgrada je dio poteza koji formira pročelje grada uz Rivu, koja je kroz godine doživjela brojne promjene u unutrašnjosti, ali i na pročelju, gdje je u doba talijanske uprave nad gradom dograđen balkon za prigodu posjeta tadašnjeg vođe, koji se međutim nikad nije dogodio.

Dvije činjenice iz samog početka priče o Apoksiomenu bile su posebno bitne za arhitektonski pristup.

Prvo je da je sam kip iz jednog potpuno drugog prostora i vremena. Ova okolnost je dodatno naglašena njegovim savršenim oblikom i time da je pronađen potpuno sam na dnu mora, na neočekivanom mjestu, bez ikakvih drugih ostataka koji bi ga povezali i s njegovim vremenom.

Druga bitna okolnost je da se za muzej nije gradila nova zgrada, već se trebao smjestiti unutar postojeće zgrade, na čijem pročelju se prema konzervatorskim uvjetima nisu dopuštale nikakve intervencije.

Odluka da se jedan od najznačajnijih svjetskih nalaza smjesti unutar vrlo prosječne zgrade, koju je trebalo pomno očuvati, bila je pomalo neobična.

Pristup je stoga bio da se muzej jednostavno umetne u postojeću zgradu kao željeznu kapsulu, kako bi se jasno naglasilo drugu prostornu i vremensku dimenziju kipa. Smještaj kipa u unutrašnjosti zgrade pretpostavio je i intimniju prezentaciju skulpture.

Umetnuta kapsula podijelila je unutrašnjost na dva odvojena prostora, poput pozitiva i negativa; izložbeni prostor, koji se nalazio unutar kapsule, te međuprostor kapsule i zidova postojeće zgrade, koji je postao uredski i servisni prostor.

Presjek

Kapsula lebdi iznad prizemlja, koje je potpuno slobodno i predstavlja produžetak javnog prostora Rive, kao svojevrsni dnevni boravak grada, u kojem je moguće organizirati različita događanja, od predavanja do izložbi.

Iskustvo s izgradnjom Lapidarija u Novigradu potvrdilo je da su muzeji prepoznati kao prostor zajednice koji pripada svima, koji svi koriste, i ta dodatna uloga muzeja bila je bitna i u konceptu ove zgrade.

Muzej se nalazi odmah na rivi, koja je posebno ljeti užurbani prostor prepun različitih atrakcija. Iz tog razloga je trebalo postaviti svojevrsni filter, kojim se posjetilac postupno odvaja od vanjskih atrakcija, koje su istovremeno i distrakcije.

Izložbeni prostor prati pretpostavljeni scenarij izložbe, a njegov fizički oblik proizašao je iz programa. Sam izložbeni prostor zamišljen je kao put.

Do kipa vodi put koja prolazi kroz seriju prostora u kojima je ispričana priča o kipu, njegovom pronalasku, restauraciji i zapisima u medijima.

U sobi za projekcije posjetiocima se pokazuje film, iz koje dalje idu stepenicama do sobe periskopa.

U ovom prostoru su smještene kamere koje pokazuju dijelove kipa, kao i otvor kroz koji se nazire kip, te su izloženi isječci iz novina o Apoksiomenu.

Kroz drveni prolaz se zatim dolazi do samog kipa u njegovoj posebnoj sobi.

Ovo osobno putovanje posjetioca koje prethodi susretu s kipom nema samo narativnu i didaktičku ulogu, nego predstavlja i tehniku uvođenja u psihički receptivno stanje, koje je kroz različite oblike procesija i ophoda odavno korišteno u brojnim religijskim ritualima.

Suvremena neurofiziološka istraživanja su identificirala koji se procesi u mozgu događaju. Procesija kroz relativno neudoban prostor predstavlja način odvajanja svijesti od taktilnog osjećaja, čime se uklanjaju filteri za primanje informacije ili slike, a u našem slučaju, susretu s nesvakidašnjim djelom. S obzirom na skučenost prostora Palače Adria, cijela promenada je ovijena oko kapsule, što još dodatno pojačava ovaj efekt.

Putovanje kroz ovaj narativni prostor završava u stepenastoj sobi s ogledalima, u kojoj se nalazi panoramski krovni prozor, jedini dodatak na južnom pročelju zgrade, gdje se posjetioci postupno vraćaju u suvremeni prostor Malog Lošinja.

Naručitelj: Grad Mali Lošinj
Autori: Saša Randić i Idis Turato
Natječajni projekt: 2008.
Izrada projekta: 2009.-2012.
Izgradnja: 2012.-2015.
Fotografija: Jure Živković