Odrastanje uz arhitekturu: Dječji vrtići i škole u 21. stoljeću

Predstavljamo “ODRASTANJE UZ ARHITEKTURU, Dječji vrtići i škole u 21. stoljeću”, knjigu grupe autora – Borke Bobovec, Davora Matekovića i Gorana Rake, objavljenu 2020. u nakladi Orisa.

 

U nastavku donosimo autorski sažetak te izdvajamo ulomke iz pojedinih recenzija.

 

 

 

“Stvoriti mjesta na kojima će generacije koje dolaze učiti i usvajati znanja kojima će sutra oblikovati svijet u kojem ćemo živjeti nije nimalo lak posao. Sve se mijenja, iz dana u dan tehnologija je sve naprednija i zahtjevi koji se stavljaju pred odgajatelje, učitelje, planere i arhitekte su sve veći.

Imajući u vidu sve zahtjeve koje tradicionalni odgoj i obrazovanje uz stalan i progresivan tehnološki napredak stavlja pred sve sudionike u procesu dovodi nas u poziciju preispitivanja postavki koje određuju strukturiranje i oblikovanje.

Imamo li alate kojima možemo ocijeniti kakve prostore trebamo oblikovati za kvalitetno odvijanje suvremenih odgojno obrazovnih procesa?
Postoji li idealno oblikovan vrtić ili škola koji mogu poslužiti kao osnova koja se može nadograđivati u odnosu na mjesto i okruženje, u odnosu na program i zahtjeve koje lokalna zajednica ili određena škola stavlja pred arhitekta?

Naravno, ne postoji, ali prazan arak papira ili ekran potrebno je popuniti svim onim potrebnim prostorijama koje program propisuje, treba poštivati sve ono što je propisano zakonom koji regulira odgoj i obrazovanje, kao i pravilnike koji se na njega naslanjaju. Tu dolazi do izražaja odnos prema ‘prostoru’ koji posredno oblikuje korisnike, u ovom slučaju djecu, koja veliki dio formativnog razdoblja borave u dječjim vrtićima i školama.

Odakle krenuti? Od poznatih lokalnih primjera ili svjetski poznatih? Tražiti vlastiti put, ili prikloniti se poznatim i prihvaćenim sistemima? Biti pragmatičan, a opet inovativan? Čuvati identitet, učiti iz okruženja, ne projektirati, i ne graditi materijalima koji nisu lokalnog karaktera?

Idealnog pristupa, kao niti idealnog primjera nema. Okruženje u kojem se provodi odgoj i obrazovanje trebaju biti poticajni, a takovi mogu biti samo ukoliko je sveprisutna vrsnoća građenja – naučiti djecu od vrtićke dobi, pa kroz cjelokupni obrazovni sustav što znači kvalitetan izgrađeni prostor, kao i materijali kojim je građen, zadatak je jednako važan kao i pribaviti svu potrebnu didaktičku opremu i knjige. Iskustva koja djeci i učenicima donosi neminovni kontrast između prostora vrtića, škole i njihovog doma, mjesta na koje su navikli, i gdje se osjećaju sigurno.

 

Ništa nije stalno, i nepromjenjivo, stoga uvodne tekstove i opise odabranih primjera veže nit koja upućuje na promišljanje o različitim mogućnostima i fleksibilnim prostornim konceptima unutar kojih je moguće jednostavno i bez značajnih financijskih sredstava brzo reagirati na različite socio-ekonomske i demografske odnose.

Za lakše i jednostavnije razumijevanje i mogućnost usvajanja i primjene kvalitetnih elemenata koji su tu, već prisutni u suvremenoj arhitekturi dječjih vrtića i škola diljem svijeta i u Hrvatskoj, odabrani su različiti primjeri koji su izvedeni nakon 2000. godine.
Izgrađeni u gustim urbanim sredinama velikih gradova, u malim povijesnim gradovima, u ruralnim područjima, primjeri koji nisu imali problema s proračunom i financiranjem, kao i primjeri gdje su škole doslovno izgrađene rukama stanovnika.

Arhitekti su talentom, znanjem, i dostupnim tehničkim mogućnostima stvarali odgovor na više ili manje zahtjevne programe. Pa tako u odabranim primjerima ima malih dječjih vrtića i škola koji postaju dio parkovnog oblikovanja, ili dio poznate, stare gradske ulice, pa sve do zgrada koje stvaraju nove urbane punktove – kompleksi i mjesta koja nadilaze prvobitni zadatak, i stvaraju nove trgove i mjesta okupljanja čitave zajednice.

 

 

Posebna pažnja posvećena je odabiru primjera kojima se željelo pokazati da zgrade u kojima se odvija obrazovni proces, posebno u malim sredinama, siromašnim i udaljenim mjestima, postaju mjesta gdje se djeca prvi put susreću s oblikovanim prostornim odnosima i uče o kulturi građenja.

Djeca koja rastu u gradovima već u najranijoj dobi okružena su urbanim elementima, dok u ruralnim sredinama često prvi doticaj s urbanim i strukturiranim prostorima imaju kroz zgradu vrtića ili škole.
A ti prostori postaju žarišta kulturnog života zajednice i okupljanja i u drugim aktivnostima, ne samo onima nužno vezanim uz odgoj i obrazovanje. Time te zgrade postaju još važnije, postaju mjesta s kojima se identificira zajednica.

Kroz podjelu proizašlu iz iskustva arhitekata koji su i sami projektirali niz dječjih vrtića i škola, primjeri su smješteni u različite podvrste u ‘tipologiji’ koja nije istovjetna standardnom nazivlju koje se koristi u trenutnom sustavu kako obrazovanja arhitekata, tako i projektiranja, i nije ničim upravo takva obavezna, već je način sistematizacije koji može omogućiti lakše snalaženje i korištenje u praksi.

Da li stvarati nove prostorne odnose, ili naprosto krenuti u aktiviranje neformalnih prostora i škola na daljinu kroz sveprisutni Internet i tehnološke mogućnosti koje su nam na raspolaganju?
Ili možda, poput bibliobusa, koji su donijeli knjigu i pisanu riječ i u najdalje zakutke, organizirati pokretne modularne vrtićke i školske jedinice, koje bi se u određenom trenutku, i na odabranim mjestima mogle spajati u grozdove i formirati stabilne forme u vremenu dok su potrebne?

Sve je pitanje odluke, a struktura i forma je ono što arhitekt iz programa i identiteta mjesta stvara kroz imaginaciju i kreaciju.

 

 

 

Akademik Nikola Bašić (Hrvatska)

Svijest o tome da je naslijeđeni prostor, nakon ljudi, najveće hrvatsko blago, postaje prevladavajućom društvenom mišlju. Međutim, da bismo se iz slučajnih nasljednika ove Božje particele promaknuli u njezine vjerodostojne baštinike morat ćemo prihvatiti i naslijeđe kulture prostora.

Naime, vjerodostojnim baštinicima mogu se smatrati samo oni koji su sposobni razumjeti i ono što stoji iznad materijalne vrijednost naslijeđenog. A znanje o prostoru i kultura prostora počinju se usvajati već u vrtiću. Kada vrtić ili škola, kao organizirani, osmišljeni i oblikovani arhitektonski prostor sama po sebi postane učiteljicom kulture prostora, e, onda se možemo nadati da ćemo i nehotične nasljednike uspjeti učiniti vjerodostojnim baštinicima. Tek tada ćemo, kulturom, a ne prijetećim zakonima, uistinu moći uspješno gospodariti i blagom našeg prostora. Jer, znano je, svaka baština bez baštinika, osuđena je na propast.

Iako se knjiga obraća dionicima koji neposredno utječu na izgradnju škola, a to je arhitekt, investitor i korisnik, ona se odmiče od predloška priručnika koji bi interpretirao norme, standarde i preferirane tipologije škola. Umjesto toga ova knjiga sadrži ogledna promišljanja i selektivno izložene informacije za interaktivni znanstveni, stručni i društveni diskurs u kojem nastaje škola kao arhitektonsko djelo.
Knjiga ima originalnu strukturu, a grupno autorstvo uspješno je pretočeno u jezično-stilski koherentno štivo.

 

Ines Nizić (Austria)

Autori prikazuju široki raspon ‘tipologija’ od jedno- do višekoridornih dispozicija, bezkoridornih sistema, paviljonskih ili centralnih organizacija prostora, pa sve do kombiniranih sistema, te se fokusiraju na individualne i specifične kvalitete arhitektonskih djela u različitim kontekstima.

Vidljiv je napor i društva i arhitektonske struke, da se tehnički, higijenski i socijalni aspekti dovedu na najvišu razinu, da se oblikuju moderni, kvalitetni, transparentni, odlično oblikovani prostori, koji će stvoriti izvrsne okvire i djeci i nastavnom osoblju u njihovom svakodnevnom radu.

Vrlo je inspirativno uključivanje vrtića i škola iz kultura izvan srednjo i zapadnoeuropskog kruga, kao prilog proširenju arhitektonskog vokabulara u sadržajnom, morfološkom i semantičkom smislu.
Knjiga predstavlja značajan doprinos promišljanju arhitekture vrtića i škola, te svojim nekatalogiziranim pristupom tematici, obogaćuje arhitektonski diskurs zgrada društvenog standarda.

 

Tadej Glažar (Slovenia)

Značajan dio knjige predstavlja poglavlje s primjerima suvremene arhitekture dječjih vrtića i škola iz Hrvatske i svijeta koji nas vodi i jasno obrazlaže ‘tipološku’ koncepciju oblikovanja zgrada koja je rezultat iskustva i zadanih uvjeta. Način prikazivanja tematike kroz realizirane projekte koji su svojom kvalitetom prepoznati u svijetu i Hrvatskoj omogućava sažetu, slikovitu i jednostavnu prezentaciju, koja doprinosi razumijevanju tematike te uvid u izvedene pojedinačne elemente ili cjelovite koncepte suvremene edukacijske arhitekture.

Knjigu odlikuje jasan metodološki okvir, dosljedna provedba i razumljiva interpretacija kroz niz dobro odabranih referentnih primjera. Knjiga je vrlo vrijedan doprinos u inovativnom pristupu analize i prezentacije kroz prikazane primjere arhitekture suvremenih vrtića i škola u Hrvatskoj i u čitavom svijetu, gdje se na izravan način može usporediti trenutna situacija i pravac u kojem ide hrvatska arhitektura.

 

Autori: Borka Bobovec, Davor Mateković, Goran Rako
Nakladnik: Oris d.o.o., Oris Kuća arhitekture
Za nakladnika: Andrija Rusan
Urednica: Ariana Štulhofer
Izvršni urednici: Ana Bedenko, Frano Petar Zovko
Recenzenti: Nikola Bašić, Tadej Glažar, Ines Nizić
Autor predgovora: Maroje Mrduljaš
Priprema tekstova: Borka Bobovec
Suradnici: Vedrana Jančić, Josip Sabolić
Lektura: Katarina Rožar
Prijevod (engleski): Branka Svetlin
Prijevod (njemački): Ivana Vrbec
Dizajn: Studio Puder / Ana Rako i Goran Raukar
Tisak: Tiskara Grafing
Naklada: 750
Zagreb, 2020.

Knjiga je realizirana uz financijsku potporu Ministarstva kulture i medija te Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske.