Poroci javni, vrline tajne – vrijeme za preokret?
U Zagrebu će se danas od 18 h na Arhitektonskom fakultetu pričati o zagrebačkom GUP-u, javnoj nabavi u Zagrebu i kroz par u nas gotovo filozofskih tema – “odnos prema arhitektonsko-urbanističkoj struci”, “odnos prema arhitektonsko-urbanističkim natječajima” i “planiranje, projektiranje i upravljanje javnim prostorom” – pokušati se odrediti spram nekih gorućih pitanja.
Najlakše je zakolutati očima zbog bar deset godina zakašnjele rasprave, zbog toga što na toj tribini neće biti ni kontroverzna predsjednica Komore Željka Jurković, niti kontroverzna predsjednica Udruge hrvatskih arhitekata Sanja Cvjetko Jerković, zbog toga što aktualni dekan Krunoslav Šmit u jeku zagrebačkih urbanističkih skandala pristaje posredno podržati splitsko izvrdavanje svih etičkih, stručnih i zakonskih uvjeta na splitskom Žnjanu “istraživanjem” – mora se jednom početi čistiti, koliko god se činilo malo vjerojatno da se struka uspije repozicionirati i (ponovno) emancipirati.
Kome se arhitekti na ovoj javnoj tribini obraćaju? Kolegama, vlastitim udruženjima, javnosti, politici, resornom ministarstvu, vladi, svima navedenima? Sva su ova pitanja s tribine temeljno politička, a ne stručna, i suosjećajno tapšanje po ramenima jer “struku nitko ne cijeni” potpuno je deplasirano.
Neće se puno postići ni međusobnim optuživanjem i traženjem odgovornosti – svačiju je ulogu moguće vagati, ali za to ima vremena, dok za ispravljanje posljedica nečijeg nespretnog pa i nečasnog profesionalnog djelovanja više nema.
Nema se vremena ni plesati s javnošću kao nepozvanim svjedokom nereda u vlastitim redovima i nemoći pregovaranja s politikom jer su mogući saveznici malobrojni, a nužni.
Drugo, tko predstavlja tu struku? Ako se želi kvalitetniji prostor i kvalitetnije profesionalne uvjete, jedino čime se neka grupa za pritisak sada može baviti su – regulativa i organizacija. Ako se večeras barem skicira ta grupa za pritisak, unutar ili paralelno sa sadašnjom organizacijom, moglo bi se puno napraviti.
Zanimljiva neformalna anketa u grupi “Zakon o gradnji“ prilično precizno pokriva većinu tema večerašnje tribine i jasno ukazuje na korijene problema.
Ako grupiramo tamo iznesene primjedbe, možemo ih podijeliti u dva kraka:
a) nejasni/neprecizni/loši zakoni i pravilnici te provedbene poteškoće koje iz toga proizlaze i
b) nepostojanje aktivnog delegata/komore/udruženja koji bi se bavili zaštitom prostora, ali i interesa arhitekata.
U tom smislu, u ovom trenutku tematski se baviti Zagrebom i zagrebačkim planovima znak je neprepoznavanja razine problema, a onda ni rješenja nisu moguća.
Pitanja koja bi se trebala postavljati danas i odmah se na njih nedvosmisleno očitovati su, kako sugerira administratorica grupe Darija Tičinović, ne nužno ovim poretkom, sljedeća:
– Redukcija i usklađivanje pedesetak zakona i stotinjak pravilnika koji se trenutno odnose na građenje;
– Izbijanje mogućnosti da propisi i zakoni podliježu stalnim tumačenjima i mišljenjima i osiguravanje da lokalni uredi za izdavanje dozvola prihvaćaju i primjenjuju regulativu;
– Usklađivanje procedura za ishođenje dozvola na nacionalnoj razini;
– Usklađivanje prostornih planova sa zakonima i propisima;
– Definiranje osnovnih pojmova (poput neto površine);
– Utvrđivanje ovlasti i dužnosti projektanta i cijene rada.
Ostaje još pitanje povjerenja, i međusobnog i povjerenja šire javnosti, koja je nemoguće nametnuti.
Ako se na našim fakultetima kolege ne obrazuju o prostornoj pravdi, ako praksa demantira i one koji imaju ikakav poriv na taj način pristupati poslu, ili jednostavno spadaju među one koji smatraju da to nije njihov posao, zašto bi šira javnost paušalno vjerovala arhitektima? Samo pozivanje na specifična znanja ne znači ništa, ako se ta znanja ne mogu ili ne žele aplicirati u projekt ili plan.
Sve u svemu, iz građanske pozicije možemo samo poželjeti fokusiranost i dobronamjernost u večerašnjoj raspravi, jer svima nam svakodnevnica ovisi i o tome koliko će tamo okupljeni arhitekti imati snage da iz stručne pozicije prepoznaju da je javni interes – i njihov.
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Foto: arhiva
