Što o zgradama govore vrata?
U galeriji Modulor,u Centru za kulturu Trešnjevka, 15. listopada u 19 sati otvara se izložba Lilijane Domić, pov.umj, pod nazivom “Mogući standardi moderne”. Izložbu će otvoriti Tomislav Premerl.
“U nezaobilaznim tekstovima Tomislava Premerla (Tragovi moderne u poslijeratnoj arhitekturi Hrvatske, Arhitektura, 1986; Između moderne iavangarde, Peristil, 1988) iščitavamo parametre o mogućim standardima moderne koje valja zaštiti.
Na primjeru Grada Zagreba 1. arhitektura moderne, novi standardi, preobrazili su tridesetih godina 20-og stoljeća periferiju i ruralnu suburbiju grada.Takvi su itinerari prepoznatljivi i na području Trešnjevke gdje se iz Savske od nekadašnjeg Zagrebačkog Zbora, odvajaju ceste Kranjčevićeva i Tratinska s produžetkom Trešnjevački plac, potom Ozaljska… U fokusu ove izložbe, na primjeru pars pro toto, je ono što svjedoči moguće standarde, ono što nestaje u neprepoznavanju mogućega stila. Zapravo, u fokusu izložbe su vrata, (pars pro toto) četiri para vrata: ulazna vrata, u zgradu; vjetrobran, potom središnja, opet dvostruka vrata na katu koja iz sobe u sobu stana otvaraju mogućnosti dobroga stanovanja; napokon, otvaramo ista takva, dvostruka vrata balkona s pogledom na… Kakav to krajolik, devastirani vrt, bespravno podignute šupe, štakorašnice…
Spomenuta vrata s karakterističnim detaljima, u profilaciji, s umetnutim brušenim staklima simbolički kazano, ne vode nikamo, a nekad su vodila u novi grad, otkrivala su urbani okoliš određen novom estetikom, koja se ovdje, na Trešnji, u Zagrebu nije razmetala… Nekad su se vlasnici natjecali naručujući svojevrsne moderne portale od kvalitetnoga drva s umetnutim transparentnim detaljima u brušenome staklu, sa zvjezdolikim blistavim simetrično postavljenim uresima. Narudžbe su podržavale standard dok danas neispravnim izmjenama, zatvaraju mogućnosti komunikacije…
A Zagreb je u razdoblju moderne između dva svjetska rata europski centar. Egon Steimann, Ortopedska klinika na Šalati, 1928.; Ernest Weissmanm, na međunarodnom natjecanju nagrađeni projekt Židovske bolnice u Zagrebu, 1931.; Ivan Zemljak, osnovna škola na Jordanovcu, 1930.; Stjepan Planić, obiteljska kuća kružnoga tlocrta na Gornjem Prekrižju, 1935.; Bernard Lafaille, Le Corbusieov suradnik, Francuski paviljon s inovativnom nosivom konstrukcijom takozvanom obrnutom kupolom, koja je postavila standarde u građevinarstvu. 1936. Danas, 2014.napokon obnovljen – svojedobno je bilo govora o rušenju. Sve su to reprezentativni estetski uzorci. No još postoje zaboravljeni primjeri kad otkrivamo, podcrtano u navodnicima, „manje vrijednom arhitekturu“, onu „bez potpisa arhitekta“ ali s potpisima iz biroa istih arhitekata, gdje se radilo na standardu, standardiziranju što vlasnici kuća, danas ne prepoznaju.”
(iz predgovora Lilijane Domić)
