Tragedija plus vrijeme

U suradnji s časopisom Čovjek i prostor donosimo tekst o iskustvu studiranja na Arhitektonskom fakultetu koji potpisuje Ian Kruezi.

 

1

Grafit na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, fotografija: Karla Jelić-Balta (Molimo čitatelje da nam pomognu u potrazi za autorom grafita)

K

Svi smo došli na fakultet s jasnim ciljem. Htjeli smo postati arhitekti, stvarati ljudima prostorni okvir za život, mijenjati društvo i ostaviti nešto za pamćenje generacijama iza nas. Nismo se previše bavili mišlju koliko će nerazumijevanja, srušenih snova, neprospavanih noći i dana (koje bi radije proveli u krevetu) proći do, toliko željene, diplome. Diplome koja i dalje nije garancija uspjeha i naše afirmacije.

Nije mnogo vremena prošlo otkako sam se, kao mlad i nadobudan student, po prvi put našao na vježbama arhitektonskog projektiranja i zurio u papirnat arhetip kuće koji treba saviti s jasnom idejom. Kao i većina gimnazijalaca bio sam apsolutno izgubljen, dezorijentiran, ljut na sebe i prepun pitanja o smislu i svojoj budućnosti. Mnogo se toga od tada promijenilo, nešto sam naučio, pomalo sazrio, dobio sam pet kila i razvio akutni gastritis, ali ta prva frustracija ostala je urezana u sjećanje. Infantilna frustracija prvog se dana razvila i stasala, možda i bolje nego moje sposobnosti artikuliranja prostorne ideje.

Osobno sam imao sreće da je moja prenapeta i nervozna osobnost razvila vještinu da sublimira svaku vrstu frustracije i straha u pokretačku snagu. Frustracije, nervoze, stres, nerazumijevanje i nezainteresiranost pojedinih profesora nisu prestale prvoga dana, naprotiv, one su postale dio moje svakodnevice. Nesigurnost u glasu dok na stol pružam brdo skica i predstavljam ideju, s nadom da neće naići na odbijanje, nerazumijevanje i indoktriniranost različitim stavovima, moj je modus vivendi.

Događalo mi se, kao i svima, da moram ispravljati i dorađivati program koji me držao budnim nekoliko dana. Znao sam odlaziti s konzultacija usiljenog osmijeha i privida snage da bih kasnije proživljavao trenutke agonije. Naravno da su ti ispravci bili potrebni, no nitko ne može tvrditi da osoba nakon nekoliko dana nespavanja suvislo razmišlja. Prosječan student arhitekture redovito se osjeća kao dječak kojemu su narasli prvi brčići i sebe počinje doživljavati kao zrelu osobu. Njegova percepcija samoga sebe, kao osobe koja je odrasla i spremna za složene zadatke, često se ne poklapa sa slikom koju imaju profesori. Poprilično često nailazio sam na duboko nerazumijevanje, podcjenjivanje stupnja moje zrelosti i fanatične stavove profesora što bi rezultiralo ili kompromitiranjem vlastite ideje ili frustracijom i revoltom koji nikako ne mogu završiti u moju korist.

Studenti arhitekture nisu samo prepoznatljivi po crnoj (ne)boji odjeće, već i po hipertrofiranim podočnjacima i strahu u očima. Nerijetko se vide studentice i studenti kako izgubljeno tumaraju među crtaonicama srušenih snova, lišeni svakog smisla svog dosadašnjeg rada. Ti poluživi ljudi “očiju četvrtastih k´o ekran”, krivo zakopčanih košulja, izrezanih ruku i nervoznih kretnji, možda upravo preispituju sve one želje i snove koje su imali kada su upisali fakultet.

Ipak, smatram da se niti jedna frustracija radom na fakultetu ne može usporediti s frustracijom prvih izleta u svijet “odraslih”. Samo pronalaženje ljudi s kojima bih radio, među melankoličnim kolegama lišenih samopouzdanja i vjere u svoje sposobnosti te bez kritičkog stava prema arhitekturi i društvu uopće, pravi je pothvat. Slavodobitan osjećaj okupljanja radne grupe, pronalaženja ovlaštenog arhitekta koji bi vaš skromni uradak podržao, ubrzo zamjenjuje potpuna agonija.

Agonija nastala u trenutku kada čitav vaš trud i žrtva budu “nagrađeni” s nekoliko šturih rečenica komentara iz kojeg je jasno kako projekt nije prostudiran željenom pažnjom. Sva silna energija i strast rasplinjuju se, ali ne preostaje ništa drugo nego raditi više i jače. Camus je rekao “Sizifa treba zamisliti sretnim”, treba ga takvim zamisliti jer je njegova sudbina posljedica njegovih djela i odluka i svako djelo koje je napravio, napravio je slobodne volje. Nekada se i meni činilo da neprestano guram kamen uz brdo, ali činjenica da sam to radio slobodne volje čini me sretnim. Shvatio sam da je ponekad jedini način ići glavom kroz zid, biti pozitivno arogantan, prepun vjere u sebe i snažnoga duha. To može dovesti do stolice u ordinaciji dr. Grudena ili do Pritzkera u ruci.

Frustracija će uvijek biti, neshvaćenih i izvrijeđanih koncepata također, ali važno je u svemu tome čvrsto držati život u svojim rukama, upoznati samoga sebe i stajati iza svojih odluka. Sav stres, frustracija i odbijanje koje sam doživio proći će, važno je samo ne zaboraviti poznatu rečenicu Woodyja Allena: “Komedija je tragedija plus vrijeme.” Možda jednoga dana pogledam na sve što sam prošao i nasmijem se znajući da je vrijedilo truda i da bih sve ponovio.

 

Ian Kruezi

 

Ovaj tekst objavljen je u tiskanom izadnju časopisa Čovjek i prostor u listopadu 2015.