“Zarobljeni” na ničijoj zemlji

Za’atari, izbjeglički kamp u jordanskoj pustinji, samo osam milja udaljen od granice sa Sirijom, prašnjavi je grad stvoren iz nužde, izrastao iz pijeska.

Više od 80 tisuća ljudi živi u ovom kampu, jednom od najvećih na Bliskom istoku. Neki od izbjeglica proveli su godine u metalnim kontejnerima na pustinjskoj površini od 3,2 četvorna kilometra.

Imaju ograničen pristup struji, tekućoj vodi u kupaonicama, a borave na temperaturi koja ljeti u pustinji doseže 40 Celzijevih stupnjeva, dok temperature zimi, tijekom noći, mogu biti smrzavajuće.

Obitelji su se vremenom počele prilagođavati ovom životu u limbu, a poduzetništvo i kultura se polako razvijaju. Obilaskom kampa može se primijetiti da su obitelji uredile životne prostore kako bi ih učinili više svojima, da ne izgledaju kao privremena, anonimna mjesta.

Neki su oslikali metalne plohe svojih prikolica žarkim bojama, a drugi su počeli uzgajati biljke u malim vrtovima, kreirajući raznobojne džepove u pustinjskom pejzažu.

Škola u Za’atari kampu

Dok čekaju da se njihov status riješi, ljudi ispunjavaju svoje dane umjetnošću i glazbom ili radeći u restoranima i baveći se poslovima koje su pokrenuli.

“Zarobljeni” na ničijoj zemlji, s tako malo kontrole nad svojom sudbinom, možda nikada neće moći napustiti ovo mjesto i vratiti se kućama. Kako preživljavaju, donosi reportaža Megan Specie.

 

Glavnom ulicom kampa dominiraju trgovine elektroničkom opremom, čiji su zidovi ispunjeni policama sa smartphonima, tabletima, “maskicama” i sim-karticama za telefone. Iako je pristup električnoj energiji u kampu ograničen, trgovinama posao cvjeta budući da se svatko u kampu oslanja na telefone i tablete kako bi se povezao s ostatkom svijeta.

 

Hatim Masalma (32), otac troje djece, otvorio je ovakvu trgovinu prije dvije godine. “Moji roditelji i brat su još uvijek u Siriji, razgovaram s njima putem WhatsAppa gotovo svakodnevno”.

 

Adnan Mohammed (38) živi u izbjegličkom kampu sa svoje četvero djece od 2012. “Moja supruga, majka djevojčica, poginula je kad se prilikom bombaškog napada srušio krov naše kuće”.

 

“Volio bih se vratiti u Siriju, ništa ne može zamijeniti moju zemlju”, kaže, gledajući svoje kćeri, Sanu (8) i Rawu (7). “Izgubio sam svoju ženu, ali utjeha mi je što su mi djeca ostala živa,” kaže Mohammed. “Ne znam što bi od mene postalo da sam izgubio sve.”

 

Mohamed Jokhadar (29), ima brijačnicu na tržnici koja se pruža duž Za’atari kampa kao vitalna žila kucavica koja ubrizgava život u kamp.

Ovdje živi od 2013., nakon što je pobjegao iz rodnog Homsa sa svojom suprugom i roditeljima. Granicu su prešli pješke, u uvjetima koji su bili nepodnošljivi.

“Nasilje i užasni uvjeti za život, stalna bombardiranja u Siriji – zato sam otišao”.

Portreti vise na zidovima radnje, prekriveni debelim slojem prašine nakon pustinjske oluje koja je nedavno proharala kampom. Jokhadar pripada umjetničkom kolektivu u kampu koji podupire International Relief and Development. Originali i printevi slika prodaju se na tržnicama diljem Jordana putem IRD-a, a zaradu dobivaju umjetnici u kampu.

“Sada sam usmjerio svoju umjetnost na revoluciju i ljude koji pate”, kaže Jokhadar koji je prije rata izlagao na međunarodnim izložbama u Damasku. “Mislim da bi me moj rad mogao proslaviti, da ne živim u kampu. Možda, jednog dana.”

 

Yousef Al-Shouli, vlasnik trgovine haljinama

“Stigao sam ovdje sam, a neki iz moje obitelji još su u Siriji, povremeno razgovaram s njima”, kaže 32-godišnji Yousef Al-Shouli. ” Napustio sam zemlju bojeći se da ću biti zlostavljan.”
Oba brata su mu zadržana od sirijskih sigurnosnih snaga pod sumnjom da podržavaju opoziciju.
“Teško je predvidjeti što će se dogoditi.”

 

Rawan Jalam, majka

“Kad sam krenula na putovanje iz Daraa, moje se dijete trebalo roditi i počela sam osjećati trudove”, objašnjava Rawan Jalam (23), majka dvoje djece.

“Pripadnici sirijskog režima ranili su moga muža i nismo imali izbora nego otići”. Njen je suprug preživio, iako teško ranjen kad se našao usred uličnih borbi između pripadnika sirijske vojske i opozicije. Kad su napustili svoj rodni grad i krenuli na put, Rawan je počela rađati.

“Teško je imati djecu u kampu, ali u ljudskoj je prirodi da se brinemo za njih”, kaže. “Volim svoju djecu, ali tako je teško odgajati ih ovdje.” Sada nosi treće dijete, koje će vjerojatno roditi također u kampu.

 

Mohanad Al-Khairat, vlasnik pizzerije

Mohanad Al-Khariat (48), duboko religiozan čovjek s diplomom iz islamskih studija, sada je vlasnik pizzerije na glavnoj tržnici kampa.

Ne vidi budućnost za svoje petero djece u kampu i nezadovoljan je ograničenim mogućnostima obrazovanja u kampu. Postoje tri škole koje održavaju nastavu u dvije smjene, djevojčice dolaze na nastavu ujutro, a dječaci popodne.
Samo 15 000 od 28 000 školaraca trenutno pohađa nastavu, a 13 % djece u kampu uključeno je u neki oblik rada.

Al-Khairatova obitelj jedva preživljava novcem od pizzerije. “Ljudi ovdje nemaju puno novca, što znači da ću vjerojatno morati zatvoriti.”

Volio bi iskoristiti svoju diplomu i biti vjeroučitelj, a usmjeren je na Europu ili SAD, budući da mu brat živi u Chicagu. Izmjenjuju fotografije putem iPhonea.

 

Abu Samer, djed

“Prije sumraka, sjedili smo u našoj kući u Daraau i granata je pogodila kuću u blizini. Tada smo odlučili otići”, kaže Abu Samer (56), bivši sirijski policijski oficir koji je umirovljen godinu i pol prije nego što je rat buknuo u zemlji.

“Izgubili smo sve na putu do Jordana, sve, ostala nam je samo odjeća koju smo nosili na sebi. Ne bih preživio put do Turske i Europe. Radije bih umro ovdje ili se vratio u Siriju. Izbjeglice se ponižava, nema humanosti u načinu kako se s njima postupa. Radije ostajem tu gdje jesam.”

“Kako da smanjim pušenje ovdje u kampu?”, kaže s osmijehom. “Nikada nismo mislili da ćemo biti u egzilu u pustinji“.

 

Izvor: Mashable, Wikipedia