Prvo dođu umjetnici, a onda kapital
Krajem devedesetih godina isto?nim Londonom, pogotovonjegovim dijelovima Shoreditchom i Hoxtonom, politi?ari su se hvalili kaosavršenim primjerom urbane renesanse. Na prvi pogled ?ini se da su bili upravu: isto?ni London je oživio, Shoreditch je postao središte kreativne iumjetni?ke scene, najbolje mjesto za iza?i vani u Londonu, jer se u desetakgodina otvorilo jako puno ”kul” barova, pubova i klubova koji rade do kasno uno?. Isti taj kvart po?etkom dvadesetog stolje?a je bio najbeznadniji dioLondona, poznat po siromaštvu, visokoj stopi kriminala i prostituciji. Od togase jedino prostitucija još zadržala, samo na nešto višem nivou i uglavnomsklonjena s ulice. No, promjene nisu išle prirodnim i polaganim tempom, ve? suse odvijale planski i najve?im dijelom u petnaestak godina. Što se dogodilo?
Istočni dio Londona su naseljavali uglavnom imigranti i siromašna radnička klasa, koja je stanovala u velikim stambenim blokovima i radila u tvornicama u susjedstvu. Prema modelu socijalnog stanovanja, stanovi su bili uglavnom u vlasništvu države i po niskim cijenama su se iznajmljivali tako da si je više manje svatko mogao priuštili relativno pristojno mjesto pod krovom. Mali industrijski pogoni istočnog Londona pomalo su odumirali i političari su se dosjetili da bi se to područje, problematično zbog kriminala i rasnih sukoba (o čemu je pisao Tony White u romanu ”Foxy T”), moglo animirati u nekom kreativnom smjeru tako štobi se bivše industrijske prostore prenamijenilo u ateljee za mlađe umjetnike. Tako su prvo došli umjetnici, kojima je bilo praktičnije živjeti u blizini radnog mjesta pa su se tu i doselili. Kako ih je bilo sve više, tako se pokrenula i prateča ‘infrastruktura’ otvorili su se kafići, restorani, manje galerije, dućani (do tada se u istočnom Londonu trgovalo jeftinom robom). Kako se mjesto punilo sadržajem, tako je postajalo privlačno i drugim kreativcima pa su se doselile i filmske i glazbene produkcijske kuće. I onda je proces transformacije istočnog Londona postao nezaustavljiv. Obični lokalni pubovi pretvarali su se u ušminkane barove, otvarali su se skupi restorani, luksuzniji dućani i postajalo je sve više, pogotovo Shoreditch i Hoxton, idealnim mjestom za one koji imaju novac i ”žele nešto drugačije”. Iako kriminala još uvijek ima više nego u uljuđenim londonskim četvrtima, ipak je bezopasno, zabavno je, živo, nepotrošeno, a i cijene nekretnina su niže nego u dobrim ”građanskim” kvartovima pa je lakše doći do stambenog ili poslovnog prostora. I, što je u tome loše?
Kratko rečeno: takozvano obnavljanje predstavlja prostorno i društveno restrukturiranje grada u interesu elitne manjine. U praksi to znači da staro stanovništvo, uglavnom radničko, ništa nema od toga što je njihova životna sredina postala poželjnijom. Štoviše, to je samo povisilo cijene nekretnina i životnih troškova što ih je prisililo da se raseljavaju, utjecaloje na zatvaranje prostora kojima su oni bili okrenuti (dućana, barova pa i javnih sadržaja kao što je bazen). Cijela ‘renesansa’, kojom se političari hvale, prolazi mimo njih. Iako je uloženo jako puno novca, njihovi se uvjeti stanovanja nisu poboljšali i oni nisu integrirani u promjene. Dapače, nekadašnji sistem socijalnog stanovanja se reformirao, što znači da se o najamnim stanovima brinu privatne agencije, koje bi trebale biti neprofitne, ali su povisile najamnine i stanarima nude privid izbora: ili će poboljšati uvjete stanovanja i za to platiti više nego što si mogu priuštiti ili će ostati živjeti u zgradama koje propadaju. To je rezultiralo porastom broja beskućnika i selidbom onih koji su pronašli neko jeftinije mjesto za život, a tamo gdje su bile njihove stare zgrade, niču skupi poslovni i stambeni kvadrati. Jer, Shoreditch i Hoxton višu nisu više samo umjetnički kvarovi, već su za njima došli i biznismeni i investitori, kojima država rasprodaje nekretnine i nerijetko ćete od nevladinih udruga koje se bave tim pitanjem čuti da spominju problem korupcije i povezanosti privatnih investitora i političara na pozicijama moći.
S novim stanovnicima se mijenjaju i navike pa tako ,recimo, više nije dopušteno piti na trgovima, već samo na kontroliranim mjestima, odnosno barovima, gdje je takva ‘aktivnost’ i bitno skuplja.
Osim socijalne segregacije i diferencijacije, a mogli bismo reći i ”japifikacije”, dogodilo se i socijalno čišćenje pa se tako u nekim dijelovima istočnog Londona iselilo čak devedeset posto nekadašnjeg stanovništva. Oni koji su ostali su uglavnom stariji, nezaposleni i besperspektivni.
Taj problem nije, naravno specifično londonski. Slične su se promjene dogodile i s, recimo, berlinskim Mitteom. To su upravo kvartovi koji su najzanimljiviji, jer u njima još ima autentičnog života, ali i nekog dodatnog sadržaja. No, problem je u tome što je s vremenom autentičnoga sve manje i što se urbana regeneracija na kraju svodi na privatizaciju prostora pa i onda kada se na početku čini sasvim obećavajuće dok se mladi umjetnici useljavaju u napuštene industrijske prostore.
Barbara Matejčić
Pogledaj.to
