Pusti me da spavam

„ Ovo je već treći napad… To polako potvrđuje neugodnu tezu da je Zagreb postao nesigurno i netolerantno mjesto za život.„, rečenica je iz filma Fine mrtve djevojke koji se upisao u povijest  suvremene hrvatske kinematografije. Veći uvod, pretpostavit ćemo nije ni potreban. Film ste zasigurno gledali, a o aferi s plakatima za predstavu i skidanju istih kao nepodobnih, nauštrb pretpostavljene teze o postojanju slobode govora, već sve čuli.

Koscenarist filma, Mate Matišić, kao jedan od najizvođenijih, a time i najznačajnijih suvremenih hrvatskih dramatičara, i Dalibor Matanić (čiji je kazališni prvijenac “Sjajno mjesto za nesreću” Damira Karakaša i Nine Mitrović, trenutno na repertoaru riječkog HNK-a), uigrani su tandem koji polazi od filma postavljajući pitanje kakvo je današnje društvo u odnosu na ono prije deset godina kada je film nastao. Također, rade evidentan odmak od filma respektirajući time neminovnu različitost kazališta i filma pa tako nijedna od uloga namjerno nije dana glumcima iz filma jer se ne problematizira isto društvo. Matišić je za predstavu poprilično preradio scenarij, uključujući i sam kraj u kojem glavna junakinja ne umire već ostaje nepokretna i moli za smrt. Dakle, ako je film crn, predstava nije siva, nego još i crnja.

Kritika konzervativnog društva te mržnje i nasilja pod okriljem homofobije, ali i hvalevrijedan pokušaj borbe za prava manjina i općenito ljudska prava, da. Primitivizam, licemjerje, stereotipi, predrasude, tabui u društvu, iskonstruirani linč, sve to. No, to nije i sve. U ovoj spektakularnoj kazališnoj ponudi dobit ćete i puno više od toga. Jer jednako kao na nivou homoseksualne zajednice, tako i na nivou čitavog društva, evidentno je da svaka mržnja u konačnici vodi nasilju i zlostavljanju. Treba li zaista okrenuti glavu samo zato što je to najlakše? Zašto se obiteljsko nasilje i zlostavljanje djece sustavno „tolerira“? Zašto žene ne samo da ostaju uz nasilnike nego ih sustavno opravdavaju raznoraznim parolama o teškom djetinjstvu i ratnim strahotama? Ustaše i četnici, silovanja i nerazriješeni ratni zločini, traume i PTSP podsjetnici, popis branitelja i postotak šakom i kapom dijeljenih invalidskih mirovina, još su neke od problematiziranih društvenih aktualnosti. Adekvatnom kažnjavanju krivaca odnosno nedostatku istog također smo često svjedoci u društvu, u apsolutno svim sferama društvenog bića. A tko je uopće krivac a tko žrtva, i je li žrtva kriva za svoju tragičnu sudbinu? „Da me niste vrijeđali to se ne bi desilo“, kaže silovatelj nakon brutalnog silovanja i nastavlja „Što si mi ovo napravila?“.Zašto društvo zatvara oči i gura glavu u pijesak – „Zasad nas samo ranjava. Rekli su da ne mogu ništa napraviti dok nekoga stvarno ne ubije“ – zvuči poznato? Koliko u katoličkoj zemlji zaista ima vjernika – u praksi, a ne samo u teoriji? Što o obrazovanju nacije govore mišljenja da je „homoseksualnost utjecaj sotone na ljudsku seksualnost“ a da su njihovi „madraci zaraženi sidom“, karikirano iznesena u predstavi, ali u jednako živom obliku prisutna i u društvu? Je li medvjedić na spornom krevetu svojevrstan podsjetnik na borbu za zdravstveni odgoj i sukob Crkve i politike?
Dakle ukratko, što se situacije u društvu tiče čini se da je malo reći da se ništa nije promijenilo. Svi  recentni i problematizirani događaji mogu samo svjedočiti o svojevrsnom vraćanju u prošlost, na primjer u 95-tu. Predstava niti ne pokušava dati rješenje za sve navedeno, i sva druga značenja koja se doslovno ili metaforički mogu iščitati iz teksta kojem je cilj detektirati sve društvene patologije, otprilike isto kao što to isto rješenje ne nude ni oni koji vode državu, pa kako bi uopće Matanić i Matišić mogli.

Za događanja u zgradi koja je postala slučaj, kao svojevrsna razglednica iz Hrvatske ili Hrvatska u malom, postavljenje kreveta centralno na scenu, kao scenografsko rješenje koje potpisuje Deni Šesnić, čini se kao logično rješenje, makar i na prvu loptu, i iako njegovo oblikovanje naizgled ne predstavlja baš sam vrhunac dosega u toj kategoriji, u trenutku uprizorenja tragične smrt gazdaričinog sina od naleta vlaka, pri čemu nitko od navedenih aktera zapravo nije na sceni, on naprosto iskoračuje iz domene scenografije i oblikovanja i isključivo svjetlosnim (i zvučnim) efektima uspijeva uvjerljivo dočarati željeno. S druge strane, ekran postavljen na zidu također pokazuje krevet, ovaj put gledano iz ptičje perspektive, kao svojevrstan voajerski moment kojim se pokušava osigurati kako ništa što se tamo dešava ne bi slučajno promaklo gledatelju. Iako je i sama ideja u kontekstu sadržaja koji predstava komunicira jako dobra, majstorsko biranje kadrova koji se tu prikazuju, kao svojevrstan „filmski“ potpis Matanića, apsolutno je podiglo predstavu na novi nivo i u nekim momentima, kao na primjer u sceni silovanja, bolje dočaralo traženo nego sami glumci u znatno skraćenim scenama u odnosu na film. Gradacija i igra svjetlosti i sjene tako suvereno grade radnju na najbolji mogući način, a dojam podcrtavaju i metalne okvirne konstrukcije koje s tri strane omeđuju i time uopće formiraju sam prostor scene, a koje na vrhu imaju postavljene reflektore usmjerene u glumce. Scensko najupečatljiviji moment prati tematski vrhunac radnje, linč na Mariju, koji se odvija a gdje drugdje nego opet na krevetu na kojem je i sve započelo, i zbog kojeg je i čeka „božja kazna“ – scenografski okviri se pomiču sve više dok u potpunosti ne stisnu sam krevet i gomilu na njemu.

Neprestana prisutnost većine glumačkog ansambla na sceni funkcionira dvojako; u trenutcima kada oni sudjeluju u dramskoj radnji predstavlja promišljen čin razumijevanja mogućnosti kazališta, no isto tako u onim drugim ansambl, odnosno pojedini glumci, kao da postaju tek dio scenografije, odvojen od događanja na pozornici i bez stava i/ili prilike da reagiraju na istu. Intimnost time postaje znatno teže postići nego na filmu u kojem nas Nina Violić i Olga Pakalović nevjerojatno lako „kupuju“ i uvlače u svoj svijet, dok se sada Nataša Janjić Lokas  kao Marija i Ivana Rošćić  kao Iva ipak čine suzdržanije u provođenju tog, ovdje znatno kompliciranijeg, zadatka. Biserka Ipša, koja je istodobno dobila čast ali i nezahvalan zadatak utjeloviti stanodavku Olgu koju je u filmu naprosto maestralno odigrala Inga Appelt, učinila je to na sebi svojstven način, ublažavajući ipak agresiju „stare babe“ pa ni ono njeno naređenje mužu „Vozi. Danijel nas čeka.“ (op.a. na groblju) sada nekako zvuči pomirenije, a kulta scena filma kada zatekne djevojke u ljubavnom činu sada je bitno sažetija pa zgroženost, gađenje i mržnja koje se tada očitavalo na licu Inge Appelt ipak ostaju u prošlosti. Živko Anočić kao njezin sin, fantastični Krešimir Mikić iz filma, također barata sa znatno skraćenom ulogom, ali u istom tonu: „Pedere ne kužim, lezbe su mi ok.“ Lik prostitutke, nakon Jadranke Đokić, sada je utjelovila Nela Kocsis koja je od publike pokupila samo ovacije, nažalost ne zbog razrađenosti psihologije lika nego zbog humora, kojeg je očito dobila zadatak biti jedna od glavnih nositeljica, što joj je sasvim dobro polazilo za rukom („Ova lezba ima muža i dijete, a ja normalna k****“). Glasni branitelj je Franjo Dijak koji sa svojim „Čavoglavama“ i pištoljom po imenu Gojko (nazvanim u čast pokojnog ministra obrane Gojka Šuška koji mu ga je i poklonio) polako prelazi u karikaturu, bar sve dok ne započne svoj monolog kao nesiguran pokušaj da izađe iz ormara prepričavajući strahote rata koje su se dogodile „njegovom prijatelju“. Peder i četnik njemu je ista stvar, ali dobro podcrtava nešto što bi moglo biti i glavna misao svega „Koliko sranja u državi, a tebe lezbe muče. Za koji k**** sam se ja borio.“ Njegova supruga pak, u izvedbi Ane Kvrgić, jedini je lik koji je naizgled razrađeniji nego u filmu pa dobiva priliku dati dodatnu dimenziju toj plahoj ženi iz sjene, za razliku primjerice Olginog muža čiji je lik u filmu utjelovio veliki Ivica Vidović, a sad ga igra Darko Milas koji, namjerno ili ne, izranja tek povremeno i ubrzo već nestaje. Radnju vodi Sven Medvešek kao policijski inspektor čije serijsko ispitivanje likova prate izvanredne redateljske intervencije i ciljani skokovi iz sadašnjosti u prošlost koji su, za razliku od filma, ovdje učestali.

Uprizorivanje Matišićevih tekstova na kazališnim daskama, ali i Matanićevog kultnog filma Fine mrtve djevojke, bez sumnje su pravi potezi i promišljena repertoarna odluka Gavelle. Ono što je upitno jest poprilično prizemni humor u ovoj scenografski proširenoj verziji teksta, koji na trenutke postaje sam sebi svrhom i, iako bi možda i funkcionirao na filmu, u kazalištu prelazi u ozbiljno iskušenje da se okarakterizira kao podilaženje masi i svakako otvaranje vrata manje zahtjevnoj publici. U pokušaju višedimenzionalnog profiliranja likova, jer jasno ništa nije ni crno ni bijelo u životu, poprilično jednostavna filmska priča iz filma sada je bitno kompliciranija pa su zlostavljači sada i žrtve nekih svojih životnih priča čime pokazuju drugo lice, odnosno naličje okrutnosti, iako ostaje malo upitno kako su to točno zaslužili i čemu ta druga prilika. Laziću je to monolog, doktoru Periću poezija, a Olgi rečenica „I ja sam nekad voljela“ kojom kupuje svoje iskupljenje, dok s druge strane, uzima prostora stvarnim žrtvama pa i oni prestaju biti onako sugestivne i stvarne kao u filmu. No unatoč nekim (nepotrebnim) proširenjima radnje u odnosu na film koja nam nisu ništa donijela, već možda i samo oduzela ako govorimo o cjelini i čistoći koncepcije, Matanić i Matišić na kraju ipak rade jasni rez te uz nevjerojatnu  glazbenu podlogu, koju potpisuju Pavao Miholjević i Jura Ferina, naprosto sjajno zatvaraju predstavu s „Pusti me da spavam” Gabi Novak i antologijsku scenu Ive i njenog novog muža u krevetu – s (mrtvom) Marijom između.

„Umorna sam već od svega, muzike i plesa, dima, prestani sa poljupcima, pusti me da spavam. Voljela sam mnogo ludo, ali sad je svega dosta, gorčina mi samo osta’, pusti me da spavam, pusti me da spavam. … Do vječnosti, pa i do smrti, pusti me da spavam.“