Vanja Trobić
Pozivamo Vas na otvorenje izložbe Vanje Trobić koje se održava danas u 20.00 sati u Booniki.
U nastavku vam donosimo uvod Barbare Vujanović:
Jedna od veličina stoljeća, zamjećuje Alain Badiou u eseju Strast za realnim i montaža privida, bila je u nastojanju da se misli odnos, na početku opskuran, između nasilja realnoga i privida, između lica i maske, između golotinje i krinke. Ovaj trenutak možemo naći u vrlo različitim registrima, od političke teorije do umjetničke prakse.
Radovi Vanje Trobić, bilo da se radi o slikama ili crtežima, kolažima, ink-jet isprintima ili realizacijama u nekom drugom mediju, sazdani su, čini mi se, uvelike upravo na toj napetosti, postojanja u neprekidnom stanju između. To je stanje prije svega naslućeno u momentu fragmentarnosti, koji se ostvaruje dvojako – na formalnoj i tematskoj razini. Što se prve razine tiče, zanimljivo je primijetiti kako se ona očituje na kompoziciji, koju Vanja vrlo često, u pojedinim ciklusima, komponira principom kolažiranja, nizanjem različitih materijalnih slojeva, ali i slojeva realiteta. Prisutno je i kombiniranje, superponiranje različitih medija, ponekad se iskustvo jednoga pretoči u konačni rezultat drugoga. Autorica neprestano dekonstruira i rekonstruira segmente prostora, ljudskoga i životinjskoga tijela, predmete. Potom, i pojedine dijelove kompozicije raščlanjuje, gradi ih pomoću likovnih sredstava koje variraju između apstraktnoga i figurativnoga načina razmišljanja.
Vezano uz drugu, tematsku, ali i simboličku razinu, prema vlastitim riječima, zanima je promišljanje dualnosti ovoga svijeta, temeljne elemente našega postojanja – odnos prema prirodi i život čovjeka u zajednici. Bitne su joj teme suvremenoga svijeta, poput djece koje se teško snalaze u svojem okruženju. Njihovo stanje naglašava, primjerice, uvođenjem rastera, što ponovno navodi na pojam fragmentarnosti. U tom se slučaju ona identificira s osjećajem i atmosferom otuđenosti. Djeca na njezinim slikama nemaju vlastiti identitet ili su u procesu njegova pronalaženja. Ta je krhka pozicija potencirana i prikrivanjem očiju, lijepljenjem preko njih kolaža, crnih traka kao u crnoj kronici, čime se pojedinac izjednačava s kolektivom, ali se ujedno i identificira s bezobličnošću nametnute maske.
Neovisno o ključu na kojem počiva određeni ciklus, aspekt istraživanja datosti identiteta i mogućnosti identificiranja, učenja o samom sebi i drugome, te duhovnoga rasta, sadržan je i samom karakteru kreativnoga procesa. Naime, slike gdjekad ne predstavljaju konačna, dovršena ostvarenja, već su rezultat vježbe, poniranja u temu. Pružanjem pak direktnog uvida u skice, blokove u kojima su sabrana neposredna likovna razmišljanja, Vanja upoznaje gledatelja s procesualnošću, koja je imanentna za svaki opus, no u ovom slučaju, ona određuje i njegovu bit. Perzistentna otvorenost daljnjem ulančavanju odražava uostalom život sâm. U dojmu nedorečenosti, skriva se njihova uvjerljivost, svježina i mogućnost da se izbjegne upadanje u maniru i repetitivno ponavljanje prokušanih rješenja. U nedorečenosti i simulaciji labilnosti bilo kakve konstrukcije, ukrštavaju se dimenzije realnoga i privida, emanirajući polje nadrealnoga, koje bi bilo najbliža odrednica autorske poetike Vanje Trobić.
