Bivši član Leta 3 novi riječki ministar kulture

Novim pročelnikom za kulturu u Rijeci imenovan je prije par dana Ivan Šarar, čovjek koji nema, za domaće prilike, uobičajenu biografiju za takvu funkciju. Bio je dugogodišnji član grupe Let3, suosnivač nezavisnog kazališta Trafik, bavio se organizacijom brojnih kulturnih događanja, među kojima je najpoznatiji glazbeni festival Hartera. To znači da svijet kulture poznaje i kao izvođač i kao kulturni menadžer, da je surađivao sa svim stranama – i s ”proizvođačima” kulture, i s onima koji je financiraju i onima koji je konzumiraju. U obrazloženju stoji da je odabran upravo zbog dobrog poznavanja širokog spektra riječke kulture te dosadašnjeg iskustva i samostalnog vođenja većih kulturnih projekata. U Splitu Josipa Botterija Dinija, člana HDZ-a, biraju za ravnatelja Galerije umjetnina, a u Rijeci bivšeg člana Leta 3 (i ni jedne stranke) za gradskog ministra kulture.

*Let 3 / Babin kurac / Ivan Šarar prvi zdesna

Zbog čega ste se odlučili kandidirati?
– Zadnjih dvadesetak godina dio sam riječke kulturne scene. Kao glazbenik u raznim bendovima, uključujući i 11 ludih godina s Letom3, kao autor scenske glazbe, ali i kao promoter, organizator klupskih programa i frontmen Hartera festivala te suvlasnik marketinške agencije koja servisira brojne kulturnjake. Takvo višedimenzionalno iskustvo bivanja na sceni dovelo me u česte pozicije suodnosa s gradskom administracijom. Bez obzira što mi je Grad Rijeka, odnosno Odjel za kulturu, često bio partner u raznim projektima, podjednako često smo se konfrontirali oko načina funkcioniranja i često sam bio njihov otvoreni kritičar. Načelno, smatrao sam da su pasivni, staromodni i da načinom funkcioniranja ne odgovaraju na suvremene prohtjeve aktera kulturne scene.
Kada se pojavio natječaj za mjesto pročelnika Odjela za kulturu, odlučio sam pokušati jer sam smatrao da mi čitavo prethodno djelovanje to zapravo sugerira. Potreba za tim je bila vrlo osobna i intuitivna. Oduvijek želim aktivno participirati u stvarima koje mislim da treba unaprijediti, ne želim biti salonski ili kafanski kritičar.
Djelomično je to i dio obiteljskog odgoja u kojem su javne teme i potreba za participacijom u njima oduvijek bile jako istaknute. Moj je pradjed posljednji šibenski gradonačelnik uoči Drugog svjetskog rata, a moj djed Stanko Parmać, koji je ostavio snažan pečat u mojem odgoju, kontroverzna osoba koja je pokrenula i realizirala projekt melioracije doline Neretve 70-ih godina. Mislim da je odluka za kandidaturu djelomično njihovo maslo.

Je li uvjet za prijavu bio neki vaš program rada na toj funkciji?
– To nije bio program nego osvrt na sadašnje stanje i vizije budućnosti razvoja riječke kulture – takva je bila propozicija natječaja. Po novom zakonu mjesto pročelnika je profesionalno, ne delegira se po političkom ključu, tako da nema ni mandata nego je izbor, teoretski, na neodređeno. Budući da se gradski projektni ciklusi ipak odvijaju u ciklusima izmjena vlasti, a ja u sustav dolazim točno na sredini sadašnjeg mandata, mislim da će moje djelovanje biti mješavina mojih vizija i potrebe za ispunjavanjem postojećeg četverogodišnjeg plana.

Koliko je u Rijeci politika zainteresirana za kulturu, u smislu da diktira što će se događati i financirati? Drugim riječima, mislite li da ćete biti slobodni u radu?

– Naravno da iza svake vlasti nominalno stoji politika, a koliko se ona miješa u sam sustav financiranja, vidjet ću tek iznutra. Generalno mislim da je Rijeka po tom pitanju dosta napredna i liberalna te da je njena kulturna produkcija prilično slobodna od politike, naročito u usporedbi s prosječnim nacionalnim kontekstom. Nedavni artistički incident sa sjeckanjem državne zastave, “skandalozan” plakat za Lizistratu, hrabre kazališne predstave poput “Škrtca”, veličanje slobodoumnih autora kao što je Kamov, dosta govori o riječkom stanju uma u kojem je dozvoljeno ispitivati granice.

Najavili ste ulazak u tranziciju cijelog riječkog sustava kulture. Na što mislite pri tome?
– Zvuči dosta strašno kada se tako izvuče iz konteksta. Mislim na dugotrajni i općeniti dovršetak tranzicije, činjenicu da će prvi riječki veliki investicijski ciklus – nakon onog komunalne infrastrukture i sportskih objekata – biti onaj u kulturi te da će Rijeka u tom ciklusu nakon 60 godina dobiti prve objekte isključivo kulturne namjene – MMSU i novu gradsku knjižnicu. Jednostavno mislim i osjećam da je naredni period, od recimo desetak godina, vrijeme velikih promjena.
Ulaganje u sve kulturne aktere, umjesto u one najkvalitetnije, ne daje dobre rezultate, ali kupuje mir među kulturnjacima. Hoćete li vi imati prioritete?
– Svakako vjerujem da će prioriteti postojati, no oni neće biti moji osobni prioriteti, nego će se logično nametnuti kroz selekciju od strane Kulturnih vijeća i prioritete koji će proizaći iz riječke kulturne strategije koju je potrebno dovršiti. No svakako podržavam jasne i stroge kriterije koji podržavaju kvalitetu i smanjuju svaštarenje i usitnjavanje proračuna.

*Ivan Šarar (fotografija P.FABIJAN via Novi list)

Upravo je jedan od glavnih ciljeva strategijskog promišljanja kulturnog razvoja gradova profilacija interesa. Na primjer, Stockholm se profilirao za kulturu mladih, Dortmund se orijentirao na nove tehnologije, Düsserdolf se specijalizirao za mobilnost umjetnika… Slažete li se da se da tako treba usmjeravati kulturni razvoj Rijeke i koji bi to smjer onda bio? Što je najbolje u kulturi što Rijeka ima?
– Mislim da će taj odgovor također dati kulturna strategija. Ona mora sondirati stanje u kulturnom sektoru sa strane aktera u kulturi, pogleda sa strane publike, odnosno građana, ali i širi kontekst koji uključuje neke druge gradske, regionalne razvojne strategije. Ali kada bih pokušao ukratko odgovoriti na vaše pitanje, onda bih izdvojio potencijale po kojima se Rijeka izdvaja unutar uže regije, a to su sigurno ogroman potencijal industrijske baštine, multikulturalnost vječitog “graničnog grada”, izuzetno osebujna i potpuno neiskorištena povijest i osebujna vaninstitucionalna i alternativna kultura.

Kada smo razgovarali prije tri godine rekli ste sljedeće: ”Umjetnici koji očekuju da se u Hrvatskoj sustav pobrine za njih, u inozemstvu su spremni trčati od audicije do audicije, od mecene do mecene, jer nemaju izbora. Umjetnici su jednaki foteljaši kao i ostali ljudi, a to nije dobro za kulturu”. Imate dosta tržišno-kapitalistički odnos prema kulturi?
– Ma nemam. Mislim da je potrebno naći balans između “okrutnih” tržišta poput anglosaksonskih i zaštićenih sustava s kulturom kao zaštićenim javnim servisom, kao u bivšem sustavu. Pravi put je negdje u sredini i u pristup, koji je umnogome definiran nacionalnim zakonodavstvom, potrebno je ukalkulirati hrvatske i lokalne specifičnosti. Ali svakako mislim da postojeći sustav jako štiti institucije u odnosu na vaninstitucionalnu kulturu.
Svjestan sam da trenutno u svijetu pa tako i u Hrvatskoj postoji bezbroj razloga za preispitivanje vrijednosti kapitalizma, a ja sam uvijek za preispitivanje vrijednosti. Ali mislim da je naš problem što preispitujemo kapitalizam prije nego što smo mu se uopće prilagodili. Jednostavno smo si dozvolili luksuz da se na neki način 20 godina pomalo pravimo blesavi, da smo kapitalisti kada nam odgovara biti potrošač, a nismo onda kada nam ne odgovara biti individualni odgovorni stvaratelj. Mislim da treba učiti od svih raspoloživih iskustava drugih, bez obzira jesu li to američke kulturne industrije ili široki protektivni sustavi nordijskih zemalja, kao ekstremni krajevi zamišljenog kontinuuma kulturnih politika.