Novi zakoni, novi problemi

Za razliku od Zakona o strateškim investicijama, donošenje novih regulativa kojima se uređuje prostor – Zakona o gradnji (ZOG) te Zakona o prostornom uređenju (ZOPU) – nije izazvalo veću medijsku pažnju, iako je riječ o ključnim zakonskim aktima. Javna rasprava ostala je u usko stručnom krugu, a saborsko predstavljanje na prvom čitanju u listopadu svelo se na općenite optužbe oporbe za centralizaciju, kad je riječ o Zakonu o prostornom uređenju, te nepovjerenje u ubrzanje procesa izdavanja dozvola kada se radio o Zakonu o gradnji. Povijest ovih zakonski regulativa karakterizira stalno mijenjanje i nadopunjavanje, a da ponovno razdvajanje dosadašnjeg Zakona o gradnji i prostornom uređenju donesenog 2007. na dva zasebna teksta neće doprinijeti sudjelovanju javnosti u procesima, transparentnosti, jednostavnosti i odgovornom brzom donošenju odluka, kako ih reklamira ministrica Anka Mrak Taritaš, smatra arhitekt Mladen Škreblin: „Zakonodavstvo koje se odnosi na arhitekturu i urbanizam, a ustvari na prostor i ljude koji u njemu žive, nije od smrti Jugoslavije korjenito redefinirano, reformirano ni promijenjeno, već samo prepravljano i nadopisivano, ubacivanjem ili izbacivanjem riječi ili pasusa. Radi se doslovce o ‘kaogumi člancima’, koji se mogu rastezati i interpretirati na brojne načine, o teško probavljivim i nerazumljivim tekstovima, koji sve sudionike i aktere društva zbunjuju i opterećuju uglavnom nerazumijevanjem i glupošću. Drugim riječima, zakonodavstvo nikada nije ‘demokratizirano’ i nikada nije razumjelo struku, a, nažalost, ta tzv. struka je uvijek ‘žestoko uzvratila’ vlastitim nerazumijevanjem.“ Ipak, struka tj. Hrvatska komora arhitekata jest tijekom pisanja zakona i njegovog predstavljanja iznosila svoje primjedbe na određene prijedloge vlasti, no, kako kaže arhitektica Tamara Stantić Brčić, koja je sudjelovala u radnoj skupini za izradu ZOG-a, „niti jedna od suštinskih primjedbi, koja je za cilj imala zaštitu prostora kroz zaštitu stručnog djelovanja, nije usvojena”.

Kad je riječ o ZOPU-u, kao njegovu glavnu odliku predlagatelji zakona ističu uvođenje državnog prostornog plana koji će definirati infrastrukturne i gospodarske zahvate od važnosti za državu i na temelju kojeg će se moći izravno izdavati dozvole i raditi urbanistički planovi uređenja. Nakon ovog dokumenta po važnosti slijede prostorni planovi županija, općina i gradova, a u sustav se vraća i generalni urbanistički plan (GUP). No ukida se detaljni plan uređenja u kojem se određivao oblik građevinske čestice. Osnovat će se Državni zavod za prostorno planiranje, a iz prostornih planova moći će se direktno izdavati dozvole, dok će lokacijske gotovo biti ukinute. „Osnovni cilj prijedloga ZOPU-a je ubrzavanje procedure izdavanja upravnih akata za sve zahvate koji su planirani važećim prostornim planovima“, kažu u Ministarstvu graditeljstva i prostornog uređenja te posebno ističu ISPO sustav kojim bi se trebala zamijeniti procedura ishođenja lokacijske dozvole. No s tim se nikako ne slaže arhitekt Drago Martinec: „Ono što mi kao stručnjaci, koji se godinama bavimo prostornim planiranjem i koji smo ‘preživjeli’ čitav niz zakonskih promjena od 1991. do danas, a sagledavajući posljedice predloženih zakonskih rješenja možemo zaključiti je to da cilj kojem bi trebalo težiti – skraćivanje procedure izrade i donošenja prostornih planova – sasvim sigurno nije ostvaren. Obrazloženja iz Zakona u kojima se određuje obvezan sadržaj pojedinog prostornog plana u sustavu, izričito naglašavaju samo provedbeni karakter svakog prostornog plana. Težnja struke da se kod planova ‘višeg’ reda (Državni, županijski, GUP) naglasi strateški-razvojni karakter, odnosno da se poštuju osnovni stručni postulati planiranja, nisu usvojeni, što upućuje da zakonodavac zaista promatra i te planove kao dominantno provedbene. Bojimo se da je zakonodavac tim svojim stavom ukinuo sustavno planiranje prostora. Naime, ovim rješenjima priklonilo se tzv. ‘lokacijskom’ ili bolje rečeno planiranju prostora od slučaja do slučaja. Prostorni planovi koji bi trebali biti razvojni, postaju planovi u kojima se određuju pojedini sadržaji. To samo po sebi ne bi predstavljalo problem kad bi za sve sadržaje postojali programi, projekti ili istraživanja. Ovaj zakonski prijedlog predstavlja poboljšanje i ubrzavanje realizacije za već razrađene projekte i programe, dok za sve ostale predstavlja upravo suprotno – kompliciranje procesa, odnosno ponavljanje procedura donošenja prostornih planova kroz česte izmjene i dopune“.
Osim toga, zanimljivo jest da se dio koji se odnosi na planiranje prostora unutar zaštićenog obalnog područja mora, a koji prema Ministarstvu nije mijenjan, dopušta gradnju kampova, ali i golf terena u zaštićenom obalnom području. Mogućnost gradnje golf igrališta, prema mišljenju Martineca, otvara mogućnost manipulaciji prostorom. „Smatram da je svakako potrebno planirati i izgraditi golf igrališta kako bi se obogatila turistička ponuda te na neki način produljila turistička sezona. Međutim, način na koji se kod nas planira smještaj golf igrališta nije do kraja ispravan. Prije svega mislim na to da se gotovo sve poznate lokacije golf igrališta planiraju na državnom zemljištu bez obzira na to je li taj prostor ‘predjel manje prirodne i krajobrazne vrijednosti’ što je zakonski preduvjet za planiranje izgradnje golf igrališta. Mislim da bi se u prostornim planovima na temelju specijalističkih studija krajobraznih vrijednosti prostora, trebali navedeni predjeli jasno odrediti. Zbog nedovoljno jasnih principa planiranja postoje i lokacije koje se nalaze uz samu obalnu crtu unutar zaštićenog obalnog područja mora. Kako se unutar građevinskog područja određenog za izgradnju golf igrališta mogu izgrađivati i turistički smještajni kapaciteti na ograničenoj površini (4% površine) kao i svaki drugi građanin, strahujem da se iza planiranja golf igrališta na takvim atraktivnijim prostorima prirodne i krajobrazne vrijednosti krije težnja za gradnjom smještajnih kapaciteta kojima je golf samo komparativna prednost, a ne obratno“.
Stvari ne stoje bolje ni kad je riječ o ZOG-u. Ubrzanje procedure dobivanja potrebne dokumentacije na način da se ukidaju idejni i izvedbeni projekti, prema mišljenju struke, odvijat će se na račun same kvalitete. Naime, dosadašnja praksa uključivala je tri razine – idejni, glavni i izvedbeni projekt temeljem kojih su se izdavale građevinske i lokacijske dozvole. Prema budućoj praksi bit će dovoljan samo glavni projekt uz pomoć kojeg će se dobivati jedna dozvola. „Neopravdanost ovih promjena najočitija je pri definiranju posebnih uvjeta i njih se po novome prikuplja temeljem glavnog projekta umjesto dosadašnjeg idejnog, što znači da je potrebno izraditi kompleksni projekt na bazi pretpostavki pa tek onda od komunalnih i ostalih službi tražiti uvjete prema kojima je taj isti projekt trebao biti izgrađen! Čitajući slova zakona, projekt koji smo do sada razvijali i pratili od prvih ideja i skica pa sve do izvedbenih detalja, trebali bismo po novome pretočiti u jedno – glavni projekt. To će za posljedicu imati drastičan pad kvalitete. Slikovito rečeno, to bi bilo kao da doktoru kažete da preskoči faze pregleda pacijenta, provođenja potrebnih pretraga i dijagnostike te da ga odmah uputi na operaciju i to bez postoperativnog tretmana! Novopredloženi ZOG samo stvara privid ubrzanja procesa izdvajanja dozvola – krajnji administrativni proces neće se niti ubrzati niti usporiti. Već i danas ako ste kvalitetno pripremili sve što je potrebno, možete ishoditi dozvolu u nekoliko dana, no ono što će se sigurno dogoditi jest produljenje prethodnog pripremnog procesa jer se on po novome zasniva na prekompleksnoj fazi – glavnom projektu”, kaže Stantić-Brčić.
Novi zakoni bi prema informacijama iz Ministarstva u Saboru trebali biti u prosincu, unatoč prigovorima struke. „Nužno je priznati da živimo u bolesnom društvu i prostoru te da je građane potrebno stalno uznemiravati dobrim prijedlozima i omogućiti im da bolje razumiju prostor. Današnje tehnologije izrade nacrta i planova sprečavaju građane u razumijevanju onoga što bi ustvari oni sami trebali predlagati. Umjesto da se država pobrine za procedure koje će educirati građane i zakonski im omogući da postanu akteri vlastitog prostora i da brigom za vlastiti interes pridonose javnom interesu i smislu, ona se bavi kozmetikom mrtvih zakona. Ključno pitanje jest kada će građani moći ući u upravnu ili samoupravnu instituciju i odmah dobiti informacije, biti besplatno savjetovani što i gdje mogu sagraditi? Od toga sve počinje. Mi kao pojedinci to neprestano radimo ili barem pokušavamo raditi, ali to je doista potrebno ozakoniti. Da li ste ikada čuli da je netko predložio urbanističkog pravobranitelja? Pa naravno da niste, nisam ni ja! Kada lokalna ekipa na vlasti proizvede Urbanistički plan uređenja (UPU), angažirajući ‘svoje dečke’, novcima građana dakako, nikada joj nije i neće joj do daljnjega biti obaveza da organizira adekvatan uvid, informiranje građana, predavanja i rasprave, a upravo bi joj to morala biti zakonska obaveza. Ne samo da građani nisu uključeni, već plaćaju ono što ih frustrira i koči, što ne razumiju“, kaže Škreblin.