Tko ima više prijatelja: desničari ili ljevičari?
Što odlučuje o tome hoćemo li tijekom života zagovarati lijevu ili desnu opciju? Hoćemo li postati liberali ili konzervativci? Je li za to krivo okruženje, traume iz djetinjstva ili, kako je nedavno objavljeno, geni – pitanja su koja već desetljećima zaokupljaju psihologe.
John Jost sa Sveučilišta New York je, na temelju podataka prikupljenih tijekom 50 godina istraživanja, još prije sedam godina ustvrdio da političke ideologije, “kao i sva ostala uvjerenja i vjerovanja, prihvaćamo jer zadovoljavaju naše potrebe, potrebe koje ne spadaju u svjesni, nego u podsvjesni dio uma”.
“Većina istraživanja pokazala je da su konzervativci uglavnom ljudi koji se lako uplaše, koji svijet doživljavaju kao opasno mjesto. Dijelom je to i samorazumljivo”, naglasio je Jost.
Postoji i laička pretpostavka da su konzervativci donekle “emocionalno oštećeni ljudi” s manjim brojem prijatelja, za razliku od ljudi otvorenog uma kakve obično vezujemo uz liberalna uvjerenja. No, nedavno su objavljeni i rezultati istraživanja Jacoba Vigila sa Sveučilišta New Mexico koji tvrde suprotno.
Vigil tvrdi da se konzervativci oni koji su barem u djetinjstvu i mladosti skloni formiranju većih grupa prijatelja i poznanika. Tu nastaju i problemi. Naime, upravo zato što su izloženiji većem broju ljudi u bliskom okruženju, veća je mogućnost da ih ti ljude povrijede, pa poučeni tim iskustvima postaju neskloni “novome”. Liberali su, pak, oni koji su skloniji manjim i čvršćim skupinama ljudi, što im stvara sigurnost zbog koje se lakše otvaraju nepoznatim iskustvima. Svoju je tezu testirao na 838 studenata sa svog sveučilišta. Pokazalo se da oni studenti koji sebe nazivaju demokratima u prosjeku imaju 9,46 prijatelja, a oni koji se smatraju konzervativcima, tj. republikancima u prosjeku 12,81 prijatelja. Treba naglasiti da se većina ostalih istraživanja ipak ne poklapa s Vigilovim rezultatima.
Christopher Weber s Louisiana State Universityja ustvrdio je da će se ljudi s emocionalnim poteškoćama vjerojatnije usmjeriti prema političkom konzervativizmu. Naposljetku, tu je i intrigantno istraživanje Jacka Blocka s Berkleyja. On je još 2005. godine usporedio karakteristike ličnosti djece predškolske dobi i usporedio ih s političkom orijentacijom iste te djece 20 godina poslije. Pokazalo se da su “samouvjerena, energična i donekle dominantna djeca” izrasla u liberale, dok su konzervativci postala djeca “koja su češće bila mete zlostavljanja i lako ih je bilo uvrijediti.”
Dok se znanstvenici ne dogovore, možda se možemo osloniti na Woodyja Allena: “Za desne pozicije uvijek je kriv neki oblik oštećenja mozga”.
A. A.
