U neka davna vremena se pod pojmom turizma prije svega podrazumijevalo kupanje i sunčanje, čitanje knjige i partija karata u hladu te večernja šetnja po rivi uz pokoji sladoled. Ljetna se zabava u to doba svodila na picigin, nogomet, već spomenute knjige i kartanje i na povremeno ljetno udvaranje uz živu glazbu na hotelskoj terasi. No, tih 70-ih godina, u nadolazeće zlatno doba turizma, a pogotovo kampiranja, stigao je još jedan način zabave: mini-golf.
Kao i sve druge vrste zabave tog vremena i to je bila ležerna aktivnost koju su najviše voljela djeca, ali protiv nje nisu ništa imali ni stariji. Bilo je tu elemenata natjecanja, što je omogućavalo tome pripadajuću zafrkanciju, bilo je i vremena za zasjest u hladu dok se protivnik muči s lopticom na rupi broj 17, bilo je vremena i za bacit oko ka vitkoj Čehinji ili kršnome Skandinavcu s druge strane … Dakle, prava stvar za lagodni odmor.
No, od tada su se vremena puno promijenila – pridjev „ležerno“ je gotovo nestao iz upotrebe i odmor se više gotovo ni ne može zamisliti bez adrenalina neke vrste: ili putujemo u nepoznate krajeve ili se, ako imamo novaca i hrabrosti, bavimo kojekakvim ludostima, od jurnjave gliserom pa do bungee jumpinga, ili se, ako ništa drugo, prepuštamo računalnom adrenalinu i igramo mobitelsku igricu sjedeći na molu dok nam za leđima, ni od koga primijećeno, zalazi sunce uz spektakularne svjetlosne kulise koje su nekad mamile uzdahe, a danas ih jedva tko primjećuje – ta, svi imamo ljepše na zaslonima naših kompjutera!
I tako je s naših obzora nestao i mini-golf, i to ne samo zato što je prespor za ultrazvučne brzine naših života u ovim modernim vremenima, već i zato što je, čini se, i iz nekih drugih razloga stigao na listu prezrenih aktivnosti. Slušajući reakcije ljudi na spomen mini golfa imam dojam da ih on podsjeća na „jednoumlje“ u kojem su ga igrali, bilo zbog vezanih sjećanja ili zbog tako tipičnog dizajna koji već izdaleka miriši na 50-e i 60-e. Teško je danas pronaći mini-golf igrališta iako nisu nestala, već su samo tako dobro zamaskirana korovom i grmljem da ih je teško opaziti. I Zagreb se može pohvaliti s nekoliko takvih igrališta koja sramežljivo virkaju ispod hrpica lišća ili busena trave. Tu i tamo ih opaze djeca, začude se ogradicama, rupama punim vode i neobičnim metalnim kreacijama pa zapitaju roditelje: „Mama, tata, a što je to?“, a roditelji im odvrate: „Ma pusti to, staro je i rđavo, zamazat ćeš se, a možda i ozlijediti, idemo dalje, prvo ćemo u shopping centar, a onda ćeš doma igrati igrice.“
Možda bi trebalo izvesti malu kulturnu diverziju? Uzeti metlu, kistove i nekoliko kantica boje i potajno očistiti terene, osvježiti njihov izgled i mini-golf bi zabljesnuo novim retro sjajem, poput stare „Bube“ kada se prelakira za 50. rođendan i možda bi ih taj „make over“ učinio poželjnim i za generaciju novog doba?