Budućnost gradova je pješačka

Giulia Maci urbana je planerica sa širokim iskustvom u vođenju međunarodnih urbanih projekata – participativnih procesa urbane regeneracije, reaktivacije javnih prostora i koncipiranja dijeljenog stambenog prostora – a trenutno kao programska direktorica Europske grupe think-tankova radi na europskim razvojnim politikama s fokusom na teritorijalne i urbane politike.

Koordinatorica je platforme urbanih stručnjaka Urbego s kojima razvija i testira procese integracije, socijalne inkluzije i održivog razvoja putem participativnog planiranja, uključivanja mladih i kulturološkog mapiranja.

U Splitu je ovog proljeća predstavila one Urbegove projekte primjenjive za tipičan mediteranski turistificirani grad, a mogućnost da učimo na tuđim iskustvima uvijek je dobrodošla.

Ovom smo prilikom porazgovarali o nešto širim konceptima urbanog razvoja u kontekstu mediteranskih, europskih i globalnih politika.

 

Giulia Maci: “Važno je zadržati otvoren stav i graditi savezništva i razbijati utvrde pojedinih disciplina”.

 

Promišljanje suvremene urbanosti u vrlo različitim mjerilima, od gradskih “urbanih džepova” do europskih politika i simultano korištenje pristupa odozdo prema gore i odozgo prema dolje, dominantna je karakteristika vašeg rada.
Kakav intelektualni, društveni i politički okoliš vam najbolje odgovara i što smatrate presudnim za implementaciju vlastitih ideja?

Živimo u vremenu kada stalno ispočetka moramo definirati tko smo i što radimo riječju, slikom ili na nekoj sintetičkoj razini.
Osobno to smatram napornim. Jesam li urbanistica? Jesam li arhitektica? Istraživačica? Ili politička aktivistkinja?

Nisam više sigurna što sva ta određenja danas uopće znače. Zanima me urbani prostor kao politička, socioekonomska i estetska praksa. Urbane koncepte više ne pruža zvjezdani sustav arhitekata koji se gasi, već prije rastuće mreže alternativnih praksi, projekata zajednice i urbanih civilnih organizacija.

Zaista vjerujem da je nužno prijeći granice disciplina da bi se pronašli novi i učinkoviti odgovori na kompleksne urbane izazove poput nedostatka socijalnih stanova, migracija, privatizacije javnih prostora i neformalnih odnosa.

Interdisciplinarnost može često biti i kompilatorski popis dionika – lokalna samouprava – imamo!, privatni sektor – imamo!, akademska zajednica – imamo! i tako dalje.

Po meni, interdisciplinarnost se može naći u timovima varijabilnih geometrija, u suradnjama pojedinaca iz različitih institucija i organizacija koji dijele strast, znatiželju, komplementarne poglede i razinu stručnosti.

Smatram da je važno zadržati taj otvoren i interaktivan stav u svakom radnom okruženju u kojem se nađemo, graditi savezništva i razbijati utvrde pojedinih disciplina.

EU sektori i politike su i dalje često organizirani u utvrde, što ograničava prostor sinergija i pojavu inovativnih rješenja.
Da bi se prevladalo takvo zatvoreno razmišljanje i promovirali hibridi, potreban je sveobuhvatan strateški pristup koji uključuje sve aktere od lokalne do europske razine.

 

Urbego: Placemaking week in Amsterdam, 2017.

 

Smatrate li da EU urbanoj agendi (ovdje)  iako deklarativno usmjerenoj na gradove, nedostaju veze između zajedničkih europskih politika i samog terena?

Do sada su gradovi imali marginalnu ulogu pri kreiranju EU politika.
Ipak, gradovi su mjesta gdje je Održivi razvojni ciljevi (Sustainable Development Goals – SDGs), postavljeni 2015. godine u UN agendi 2030 (ovdje), mogu implementirati i uskladiti s potrebama građana.

To će postati naročito bitno na Mediteranu, čija je ekonomska i društvena ravnoteža na udaru zbog sukoba, političke i ekonomske krize, da ne spominjemo izloženost klimatskim promjenama.

Međutim, usprkos tome što su gradovi u Novoj urbanoj agendi, ako i u novom dokumentu Europskog konsenzusa za razvoj (European Consensus for Development ) prepoznati kao važni nositelji novog modela održivosti, nedavni je izvještaj ARLEM-a ( report by ARLEM ) pokazao da je pred nama još mnogo posla da bi “omogućili lokalnim vlastima da u potpunosti iskoriste potencijal kao nositelji održivog urbanog razvoja”.

Do sada su se EU vanjske politike dokazale kao ateritorijalne i nisu iskoristile puni potencijal višerazinskog upravljanja da bi adresirale probleme s kojima se suočavaju europski i svjetski gradovi. Mislim da je potreban novi teritorijalni narativ razvoja, koji će uzeti u obzir izazove urbanizacije.

Uspostavljanje skladnije i integrirane veze između međunarodnih, nacionalnih i lokalnih razina ključno je za osiguravanje održivog razvoja regije.
Taj višerazinski model upravljanja mora uključivati širok spektar dionika, i u dizajnu i u fazama implementacije kroz pristupe odozdo kao i precizne instrumente (financijske, političke, kulturne).
To je naročito bitno za mlađe generacije, koje se osjećaju isključenima i marginaliziranima i koje treba osnažiti.

 

 

Urbegova međunarodna radionica Cairo Lab, 2018.

 

Puna integracija i održivost EU ovise i o njezinoj sposobnosti da ostvari sustav jednakih mogućnosti za sve svoje građane. Nije li to inherentno u koliziji s postulatima (neo)liberalne ekonomije, kojoj je polarizirano društvo preduvjet, i u teritorijalnom smislu?
Nije li nategnuti narativ jednakosti glavni izvor frustracije i nepovjerenja prema Europskoj uniji, a i razlog rasta desnih politika? Može li se to mijenjati iz centra ili je takvo patroniziranje periferije već korijen budućeg neuspjeha?

Ravnoteža moći u svijetu se mijenja: od nacionalnih vlada i država do gradova i lokalnih metropolitanskih područja; horizontalno od javnog sektora do mreža javnih, privatnih i civilnih aktera; globalno, slijedeći krugove kapitala, trgovine i inovacije.

Ta promjena u odnosima moći implicira prepoznavanje ključne uloge koju gradovi i njihove mreže javnih, privatnih i civilnih institucija mogu igrati u ostvarivanju održivog razvoja na lokalnoj razini.
Predstavljaju savršen forum u kojem se odražavaju temeljna pitanja poput jednakosti, pravde i javnih dobara.
S druge strane, mjesta su gdje je moguće popraviti kvalitetu života i ostvariti stvaran utjecaj.

Ako se kanali odgovarajući urede, gradovi pružaju stvarnu mogućnost obnove demokratskih pregovora na način na koji to nacionalne platforme jednostavno ne mogu.

Touluse u Francuskoj prihvatio je Strategiju otvorene metropole (Open Metropolis Strategy), participativni model upravljanja koji građanima i poslovnim subjektima pruža mogućnost da ko-kreiraju velike urbane lokalne inicijative.

Milano u Italiji pokrenuo je 2015. godine “Urban Food Policy Pact”, međunarodni protokol fokusiran na politike hrane koji nastoji gradove usmjeriti na održiviji urbani razvoj.

Talin u Estoniji postao je model pravog eGrada (eCity) digitalizacijom svih gradskih usluga.

Kada rastući populizam na desnici i ljevici iskorištava zdvajanje onih koji su ostali isključeni iz tokova globalne ekonomije, inicijative i suradnje na lokalnoj razini postaju mehanizam kojim ih se izravno uključuje.

Kao što sam i ranije rekla, ako je 20. stoljeće bilo u velikoj mjeri zasnovano na hijerarhijskim sustavima, specijaliziranim, kategoriziranim, visoko birokratiziranim, 21. će stoljeće biti umreženo, dijeljeno i na čelu s gradovima.

 

Urbego: Experimentdays 17, European CoHousing and Community-led Projects, Berlin, 2017.

 

Oni koji mogu migrirati u bolje radne i životne uvjete, migriraju, i unutar europskih granica i u Europu, što dodatno produbljuje razlike.
S druge strane, manje-više stalna kriza na Mediteranu, ili u jugoistočnoj Europi, rezultirala je i nekim novim ad hoc, neformalnim razvojnim rješenjima u gradovima.

Neki su se gradovi na jugu Europe, većinom manje zajednice, uspješno prilagodili promjenama i integraciji pridošlica.
Može li ostatak Europe učiti iz tih slučajeva?

U mediteranskoj regiji postaje sve teže raspravljati o angažmanu mladih u nizu zemalja.
Neki pojmovi, poput “participacije” i “demokracije”, ostaju nedefinirani zbog trenda zatvaranja javih prostora i smanjenja mogućnosti da se ljudi susreću, raspravljaju i promišljaju nove razvojne modele.
Gradovi su nevjerojatni laboratoriji gdje redefiniramo učešće mladih i građansku participaciju.
Mediteransko je civilno društvo vrlo živo i na terenu postoji mnogo dobrih priča.

U Bejrutu, na primjer, možete svugdje primijetiti jasne religijske, političke, socioekonomske i etničke granice.
To je grad sastavljen od samodovoljnih susjedstava: većinski muslimanski zapad i većinski kršćanski istok, s nizom pod-podjela.

Istovremeno, tisuće izbjeglica iz Palestine, Iraka i, odnedavno, Sirije, smjestili su se u kampovima koji su danas integrirani u sam grad.
To onda sliči rapidnoj urbanizaciji mnogih svjetskih gradova gdje nova, ruralna populacija stvara nova, neformalna mjesta za život.

Rat je stalno prisutan u životu tog grada koji je naučio živjeti u trajnom izvanrednom stanju, bez previše razmišljanja o budućnosti.

U tom kontekstu, platforma Urbego provela je participativni proces uključujući lokalne mlade različitih religijskih uvjerenja, kulturnih i profesionalnih pozadina, s ciljem da prepozna zajedničke probleme i zamisli akcije i strategije za povećanje inkluzije i angažmana mladih ljudi u stvaranju grada.
Te ideje koje se odnose na mobilnost, javne i zelene prostore, obrazovanje i kulturu, predstavljene su kreatorima politika kako bi oblikovali planerske odluke.

Fokusiranje na urbane prostore pružilo je mogućnost da se prevladaju konfliktna stajališta i da se kroz dijalog i imaginaciju izgradi urbana vizija koherentna s gradskim kulturalnim različitostima.

 

Urbegov projekt “Youth engagment” u Bejrutu 2018.

 

 

Jedan od indikatora neodrživosti određene ekonomije je visok udio prihoda deriviranog od turizma u državnom budžetu, što slijedi uništavanje javnog prostora i diznifikacija kulturnog nasljeđa.
Radeći s Urbegom u Veneciji i, trenutno, u Lisabonu, koje modele, u najmanju ruku, olakšavanja pritiska na lokalne zajednice smatrate primjenjivima?

Kada se gradovi poput Barcelone, Splita, Venecije, San Sebastijana i Amsterdama gotovo simultano počnu žaliti na očit pritisak broja turista na njihovim ulicama i atraktivnim točkama, kao što se sada događa, čini se da je uvijek napeta ravnoteža između posjetitelja i domaćina došla do prekretnice. Vlasti uz podršku stanovnika često predlažu strategiju “de-turistifikacije” kao očit plan spašavanja.
Ali, bi li transformacija tih gradova u muzeje na otvorenom s kontroliranim prilazom zaista bila zdrava gradska strategija?

Analize pokazuju da većina prihoda dolazi od usluga u turizmu.
Ako se planovi ograničenja broja turista budu razvijali, to mora biti napravljeno kao dio sveobuhvatne strategija koja bi uključivala zamjenu dijela izgubljenog prihoda od turizma s drugim ekonomskim aktivnostima.

Također, trebat će na neki način ponovno omogućiti pristupačne stanove i osnovne usluge u gradskim jezgrama.

Ako se to ne napravi, ovaj bi pristup mogao rezultirati u daljnjoj redukciji ekonomskih mogućnosti, a time i jačanjem uzorka migracije u unutrašnjost.
Prema najgorem scenariju, dogodit će se upravo potpuna diznifikacija povijesnih gradova, čega se svi stanovnici pribojavaju.

Kako će budući turisti stvarno moći cijeniti grad bez njegovih stanovnika? Urbego je nedavno razvio strategiju pješačke dostupnosti (walkability), integrirajući kvantitativne podatke s kvalitativnim opažanjima i koristeći online i offline sustave snalaženja u prostoru da bi aktivirali napuštena područja, od turizma sačuvali određene krhke prostore i promovirali održiviji turizam.

Taj smo pristup testirali u Lisabonu, Kopenhagenu i Veneciji. Ti gradovi trebaju “pametna rješenja” koja bi odražavala stvarno razumijevanje potreba gradova i dijalog različitih urbanih aktera.

Trenutno planiramo pilot intervenciju sa splitskom udrugom Teserakt.
Fokusirat ćemo se na modernističku pješaku zonu Splita 3, odvojenu od pristajališta brodova na kružnim putovanjima i povijesnog centra. Želja nam je stvoriti post-turistički grad!

 

Urbegov pilot-projekt u Lisabonu 2018. primijenjuje strategiju pješačke dostupnosti za promoviranje održivijeg turizma

 

Ponovno prisvajanje grada i njegova javnog prostora hodanjem, čineći ga usput čišćim, zdravijim, demokratičnijim i održivijim, očito je dovoljno potentna tema da se skuje i novi termin – walkability.
Po vašem mišljenju, bi li to moglo utjecati na ukupan pristup planiranju gradova ili susjedstava?

Tradicionalno planiranje prometa i gradova bilo je fokusirano na kretanje što više vozila što brže.
Ali u mnogim gradovima, naglasak na efikasnu mobilnost rezultiralo je favoriziranjem motoriziranog pometa, dok su pješačke zone smatrane marginalnim i umetnutim prostorima koji slijede projekte cestovne infrastrukture.

Sve do nedavno, koncept pješačke dostupnosti bio je limitiran na razmatranje sigurnosti pješaka, dizajniranje odvojenih pješačkih puteva i reguliranje brzine kretanja automobila.
Drugim riječima, planiranje prometa, fokusirano na efikasnost kretanja i kapacitet, zaboravilo je ključnu funkciju gradske ulice: stanovanje.
Ulice u kojima se (dobro) živi su ustvari mjesta razmjene, a ne samo mjesta kretanja.

Gradske su ulice također javni prostori u kojima ljudi žive i susreću se, sjede na kavi i gledaju prolaznike, prosvjeduju i slave.
Bolje ulice privlače više ljudi i više aktivnosti, što snaži i zajednicu, i poslovne aktivnosti koje su joj potrebne, a i gradsku ekonomiju u cjelini.

Urbego je kroz svoj rad s mladim stručnjacima i stanovnicima diljem svijeta uočio i kako većina “milenijalaca” preferira život u pješačkim zonama i zajednicama, a za odluku gdje će živjeti i raditi, važno im je da postoje jeftine i praktične mogućnosti transporta osim automobila.
Istovremeno, sve veći broj istraživanja upućuje nas na važnost remodeliranja pješački dostupnih kvartova i zajednica za starije građane, čime ostaju aktivni, zdravi, društveni i slobodni u kretanju.

Budućnost gradova je stoga pješačka budućnost.

Iz svih gore navedenih razloga, koncipiranje i realiziranje pješačkih okoliša traži integrirani pristup, kombiniran s učinkovitim javnim konzultacijama i komunikacijom.

 

 

Foto: Urbego