Intervju s Krešimirom Zadravcem, autorom foto projekta Zagrepčani

Danas svatko može biti dobar fotograf! Ova jednostavna rečenica točna je u kontekstu razvoja i široke dostupnosti tehnologije, suvremenih fotoaparata čije performanse i funkcije korisniku omogućuju da napravi tehnički perfektnu fotografiju. Ukoliko još postoji iole talenta za kadriranje te estetiku, eto dobrog fotografa.

No u poplavi ‘dobrih fotografija’  još ‘boljih fotografa’ potrebno se istaknuti iz mase i zainteresirati gledatelja.  Vrednuje se originalnost, vlastiti izričaj i konkretna i(li) intrigirajuća priča, koja vaš fotografski izričaj čini posebnim i drugačijim.

Zagrebački fotograf Krešimir Zadravec fotografijom se bavi već niz godina, a ono po čemu ga u zadnje vrijeme hvale je njegova nepretencizna serija fotografija koje sustavno objavljuje na svom tumblr-u Zagrepčani. Bez obzira živite li u Zagrebu, ponekad ga posjećujete, volite ga ili mrzite, dokumentaristički projekt  Krešimira Zadravca predstavit će vam glavni hrvatski grad kroz sasvim drugačiju prizmu. Zadravec svojim analgonim fotoaparatom hvata svakodnevne gradske momente, istovremeno banalne i potpuno bizarne, oslilkavajući zagrebačku i hrvatsku realnost.

Zaintrigirani njegovim projektom Zagrepčani s Krešimirom smo popričali o njegovom uličnom fotografiranju, Zagrebu i Zagrepčanima.

Kako biste opisali svoj projekt Zagrepčani?

Uvijek se osjećam nelagodno kada moram govoriti o svojim fotografijama i jednako mi je teško to što radim definirati u nekoliko rečenica. Sve je zapravo počelo od jedne izjave Garry Winogranda: „Zanima me kako stvari izgledaju fotografirane“.  Dakle, riječ je o dokumentiranju suvremenog života  kroz fotografije koje snimam u javnim prostorima grada. Provodim vrijeme na ulicama,trgovima, kolodvorima, open-air koncertima,  u parkovima. Nastojim biti tamo gdje se stvari počinju događati sljedeći tren. Pri tome nemam namjeru pričati određenu priču, kako se to recimo od reportažne fotografije očekuje, prepustio sam se instinktu i reagiram na stvari u hodu. Zanimaju me anomalije u naoko posve običnim situacijama, a to sam otkrio tek kada sam već duboko zaglibio u samom projektu. Usudio bih se reći da nisam odgovoran za ono što je i na koji je način snimljeno. Nemam predefinirane scene ili motive u glavi, u trenutku pritisnem zatvarač i nastavim dalje. Moj je zadatak od tih zabilježenih okidanja napraviti selekciju. Rezultat su „Zagrepčani“, selekcija fotografija koje sve zajedno stanu u tek nekoliko sekundi zamrznutog vremena.

Koliko dugo postoji projekt postoji i kako je nastao koncept projekta?

Moje fotografsko djelovanje zasniva se na radu u serijama. Nakon što sam 2009. godine dovršio serijal „The strangers“ cijelu sam sljedeću godinu proveo u potrazi za novim izazovom, temom kojoj ću se moći posvetiti iskreno i u potpunosti. Do ideje o dokumentiranju života u javnom prostoru grada Zagreba došao sam krajem 2010. godine. Bio je to proces od potpune praznine koju sam osjećao nakon dovršetka jednog projekta do općeg zanosa pri početku rada na novom izazovu.

Kojim intenzitetom nastaju vaše fotografije, na dnevnoj bazi ili ne? Snimate li ih namjenski ili su plod svakodnevnice i stalnog nošenja fotoaparata uz sebe?

Od samog početka obećao sam samom sebi da se u ovome neću ničime ograničiti ili opteretiti. Zbog toga ne mogu reći da imam uvijek jednak intenzitet snimanja, ali se trudim iskoristiti svaku priliku da izađem sa aparatom u ruci (riječ je o maloj kameri koja stane u dlan). Jedino sam sebi dao rok od godine dana da na kraju tog perioda pogledam što sam sve snimio i odaberem one fotografije kojima ću najbolje i posve otvoreno predstaviti što sam to zabilježio. Taj mi je ležerni pristup omogućio da se i danas, nešto malo više od godine dana kasnije, radujem svakom izlasku na ulicu, iznenađen i začuđen, kao i na početku priče.

Ulična fotografija kod nas još uvijek nailazi na neku vrst neodobravanja prolaznika , ljudi uglavnom ne vole biti fotografirani, zašto mislite da je tako?

Ljudi općenito ne vole da zabadate nos u njihove stvari ili da naprasno uđete u onih metar radijusa privatnog prostora na koji svatko do nas ima pravo. Dakle, pitanje je načina na koji ćete pristupiti osobi ili situaciji. U dokumentarnoj fotografiji fotograf može postati nevidljiv ukoliko provede dovoljno vremena sa onim koga snima, ljudi na vas jednostavno prestanu obraćati pažnju. Na ulici nemate tu privilegiju, ali postoje različiti načini kako mogućnost da vas progoni gomila razjarenih sugrađana svesti na minimum. Prije svega treba biti pozitivan, otvoren za sve što je pred vama i valjda najbitnije – imati poštovanja prema onima koje snimate i/ili načinu na koji ćete ih snimiti. To je stvar energije, akcija – reakcija.

Koliko se vi dobro ili loše snalazite u tome, postoji li neka doza nelagode i straha pri bliskom fotografiranju ljudi na ulici?

Da biste snimili nešto zanimljivo, na način da to bude interesantno promatraču fotografije, morate biti dovoljno blizu. U mom slučaju, a radim sa relativno širokim kutom objektiva, sve što je udaljeno više od dva metra je predaleko. Ne osjećam nelagodu i trudim se da je ne osjete oni koje snimam. Da se plašim interakcija, a njih svakako ima, vjerojatno bi ponovo snimao nešto slično „Strangersima“. Uzbuđenje je uvijek prisutno, to je onaj adrenalinski udar od kojeg se čovjek osjeti neobično bistrim i brzim.

Zagreb često prozivaju gradom u kojem se ljudi, na ulicama i u tramvaju, izuzetno malo smiju. Kakvo je vaše viđenje toga, živimo li u gradu tužnih lica?

Živimo u vremenu koje nam ne ostavlja previše prostora da bezbrižno lutamo bez jasnog cilja ili da se bavimo baš onime što bismo htjeli. To se vidi u javnom prometu i na pločniku. No to ne znači da je ovaj grad bez osmijeha ili da su ljudi manje ili malo ljubazni. Ne mislim da je u ovome gradu na ulici manje veselja nego u nekom drugom europskom gradu. Neki dan sam popričao sa čovjekom koji radi na trafici i smijali smo se nekoj banalnoj šali. Nešto slično mi se desilo i dan ranije. I dan prije toga. Ono što fali našim građanima je više kvalitetnih sadržaja u javnom prostoru, da se ljudi imaju prilike opustiti i da to ima neki smisleni sadržaj.

I sami ste Zagrepčanin i u Zagrebu živite oduvijek. Uočavate li promjene u gradu i što vas najviše inspirira?

Grad je kontinuirano u promjeni. Neke su stvari dobre, a neke nisu. One institucionalne su uglavnom loše, dok su one spontane redovito iznenađujuće pozitivne. Ovog ljeta sam primijetio kako ljudi konzumiraju gradske parkove na način da sjede ili leže na travi, djeca puštaju brodiće u fontanama… Inspiraciju nalazim u stvarima koje me maknu s mjesta.

Zagreb i njegova scena često su površno prikazani izlizanim i ušminkanim razglednicama grada, doživljavate li vaš tumblr kao pravo lice Zagreba?

„Zagrepčani“ su rezultat moje selekcije nekoliko desetaka, po mom mišljenju, dovoljno zanimljivih fotografija iz tone zakašnjelih reakcija, previše ukošenih kadrova, nedovoljno eksponiranih negativa. Ulična fotografija(ne volim taj izraz)  je kao pecanje – uložiš svo znanje i vrijeme da bi na koncu molio za jedan trenutak sreće. Ako ljudi u tim fotografijama prepoznaju pravo lice Zagreba mogu reći da samo time polaskan, ali to nema previše veze sa istinom. Fotografija nikada ne prikazuje istinu, to je samo način na koji je nešto prikazano.

Koja je budućnost projekta? Imate li planove tumblr Zagrepčani nekada pretvoriti u izložbu?

Projekt još uvijek traje i mislim da neće tako skoro završiti. Planiram se u narednih godinu dana s projektom prijaviti na nekoliko festivala, pokušati organizirati izložbu i izdati knjigu fotografija s tumblr-a.

Što radite kad ne fotkate Zagrepčane?

Nastojim ostati začuđen.

Puno više fotografija Krešimirovih Zagrepčana pogledajte ovdje