Čišćenje Splita u kužini Ministarstva kulture

2

Dok su u Lukačićevoj 6 u jugoistočnom dijelu Dioklecijanove palače živjeli stanari, nije se obnavljala da bi postala prioritetnom kada ju je kupila inozemna tvrtka

Kad se želi naglasiti njegovu kulturološku (pa i turističku) posebnost, za Split se obično kaže da je „živi spomenik“. Tom dopadljivom bedekerskom frazom obično se želi reći kako povijesni centar Splita- dakle, Dioklecijanova palača – nije samo mrtvi arheološki rimski ostatak, nego i funkcionalno, naseljeno gradsko središte. Ta činjenica – činjenica koja Split čini drukčijim od Rima ili Pompeja- obično je prva rečenica koja se izgovara kad je Split posrijedi. Na Wikipedijinom članku o Splitu, ta je rečenica u prvom pasusu, baš kao i u svakom turističkom vodiču, od Lonely Planeta nadalje. Bilo putopisci, bilo urbanisti ili postmodernistički teoretičari, ljudi koji su pisali o Splitu bili su zaintrigirani njegovom palimpsestnom prirodom, rimskim stelama uglavljenim u zid, tiramolama u antičkom dvoru i perilicama za robu na renesansnim balaturama.
S tom slikom Splita postoji samo jedan ozbiljan problem: da je ona svakog dana manje istinita.
Ona je svakog dana manje istinita iz mnogo razloga. Prvi je od njih taj što je Dioklecijanova palača svakim danom manje funkcionalni centar grada. Jer, funkcije koje je nekad imala preuzeli su šoping centri i predgrađe, a u samom centru zanatlije i sitne trgovce zamijenile su suvenirnice, vinoteke, oleoteke i jeftine galerije. Drugi i važniji razlog zašto tvrdnja o „živom spomeniku“ biva svaki dan manje istinitom jest – stanovništvo. Centar Splita, naime, gubi populaciju brzinom koja posljednjih godina dobiva „dubrovačke“ razmjere, a u lokalnoj zajednici val panike je izazvao podatak Državnog zavoda za statistiku da je povijesna jezgra u deset godina izgubila trećinu žitelja. Oko tog odljeva stanovništva postoji pučki popularni narativ koji rado u tekstovima perpetuiraju i ekonomisti. Taj narativ priča o starosjediocima „Geta“ kojima je dodijalo živjeti na starim gredama, koji nisu više mogli bez auta, radijatora i širokopojasnog interneta pa su svoje stare grede skupo preprodali. Ili su – pak- preselili u sigurno utočište socijalističkih nebodera, a na svoju „didovinu“ zakačili modru pločicu Ministarstva turizma. To je priča koju najčešće čujemo – priča o domorocima koji su svoju starinu poduzetno pustili u optjecaj globalnog kapitalizma.
Zgrada s adresom Lukačićeva 6 jednom je, ne tako davno, također bila naseljeni grad. Riječ je o velikoj devetnaestostoljetnoj katnici koja se nalazi točno u jugoistočnom uglu Dioklecijanove palače, u dijelu grada o čijom prestižnoj otmjenosti dosta govori urbani nadimak Kenjara. Dijelom satrt u ratu, dijelom uništen konzervatorskom purifikacijom sedamdesetih, taj dio grada bio je obitavalište puke sirotinje i preostalih Getana, stanovnika Palače. To dvorište još je donedavno izgledalo onako kako obično zamišljate Mediteran: djeca su uz rimske terme mlatila balun, žene su pred ulazom sjedile na škamlićima i pile tursku kafu, a na prozorima su visjeli lancuni i intimele. Lukačićeva 6 godinama se runila dok nije došla u stanje krajnje trošnosti. A onda je i stanovnicima dodijalo živjeti u kući koja se svaki čas može srušiti, u dijelu grada gdje je sve teže kupiti kruh i dostaviti bocu plina. Jedan po jedan, prodavali su svoje stanove stanovitoj nekretninskoj tvrtki sa Svetog Vincenta i Grenadina, sve dok život u Lukačićevoj nije zamro. Danas, kuća je zabravljena, prazna, na njoj su stakla razbijena, a na prozoru natpis „Pazi opasnost od rušenja“. Ništa novo, reći ćete. Ništa što niste već vidjeli od lisabonske Alfame do napuljske Sanita, od starog Lastova do mletačkog Dorsodura. No, tu sad dolazi trenutak kad ova priča, splitska priča, postaje drukčija.
A da jest drukčija, uvjerit će se oni koji na stranicama Ministarstva kulture otvore Program trogodišnje obnove i zaštite nepokretnih kulturnih dobara 2013-2015. U tom dokumentu, naime, saznat ćete kako Ministarstvo kulture u naredne tri godine planira potrošiti 1,6 milijuna kuna budžetskog novca za saniranje i obnovu zgrade Lukačićeva 6 u Splitu. Ministarstvo će, dakle, subvencionirati s više od milijun i pol kuna obnovu zgrade koju je nedavno kupila tvrtka za nekretnine. Ta tvrtka zove se Eurohomes, a bilo tko opskrbljen googleom i dovoljno pismen ustanovit će da joj je sjedište na karipskim otocima Sveti Vincent i Grenadini. Okej, možda činjenica da mi svojim poreznim novcem financiramo nekretninske špekulante s Kariba još nije skandalozna. Ali, postaje skandalozna kad se zna da je Lukačićeva 6 jedina privatna nekretnina u Splitu koju će u ovoj godini obnavljati država. A postaje još skandaloznija kad se zna da su stanovnici povijesne jezgre Splita oformili udrugu, da su kao udruga popisali najugroženije objekte u kojima stanovnici još žive i na istom ih natječaju kandidirali za državnu pomoć. Suvišno je i spominjati da su bili glatko odbijeni.

1
Možda je nekom ovo komplicirano pa ću stvar svesti na golu, najjednostavniju bit. Naime, dragi čitatelji, Ministarstvo kulture (točnije: njihova ispostava u Splitu) u ovom trenutku, dok ovo čitate, koristi vaš novac da bi u centru Splita provela etničko čišćenje. To nije etničko čišćenje u kojem Srbi istjeruju Hrvate ili Hrvati Srbe, to je etničko čišćenje u kojem dična „struka“, „službe“ i elitna profesionalna meritokracija istjeruje stanovnike da bi umjesto njih ušli turistički investitori.

Naravno, struka i konzervatori mogu u svoju obranu reći kako je zgrada o kojoj je ovaj put riječ umjetnički vrijedna, značajan sklop, ambijentalno bitna. To čak neće biti pogrešno. No, problem je što u križaljkama prioriteta Ministarstva kulture baš nikad i nikako da „ambijentalno vrijedne“ i dio „značajnog sklopa“ postanu kuće u kojima živi obična gradska sirotinja. Tu sirotinju oni puštaju da se sama hrva s trulim gredama, naherenim kupama, začepljenim kanalizacijama, da živi u uvjetima besprimjernog jada uskraćeni za civilizacijske divote vodokotlića, optičkog kabla, kabelske TV ili nepromočiva krova. A onda kad „domoroci“ svoju nekretninu prodaju kakvom fondu sa St. Kittsa i Nevisa, ili Svetog Vincenta, ili Grenadina ili Djevičanskih otoka, onda u križaljkama te potpuno opskurantske i netransparentne oligarhije kuća najednom „postane“ vrijedna i dostojna našeg, javnog financiranja. Lukačićeva 6 sigurno nije jedini primjer, ali je besprijekorni case study. To je kuća koja je pedeset metara od Peristila, a istodobno nadviruje na Rivu. To je kuća u kojoj su jednom živjeli neki ljudi. U tu kuću i u život tih ljudi Ministarstvo kulture (kao ni Grad Split) nisu nikad uložili lipe. Na koncu, kuća se svojim žiteljima urušila na glavu i postala doslovno javna pogibelj. A onda kad su je žitelji rasprodali, i kad vlasnik te zgrade „stanuje“ na Grenadinima, Lukačićeva 6 najednom postaje neprocjenjivo dobro koje ište hitnu intervenciju zajednice. Ne znam što vama prvo padne na pamet, ali vjerujem da vam padne isto ona riječ koja i meni, riječ koja je tuđica i počinje s k.

Ono što je u toj priči najstrašnije je to da se čišćenje Lukačićeve 6, kao i čišćenje povijesnog centra od stanovništva, odvija pod našim sponzorstvom, a naši novci alat su neophodan za provođenje tog etnocida. Mi smo ti čijih će se 1,6 milijuna utrošiti na neki sutrašnji aparthotel ili vilu. Ali, mi smo i ti koji svih ovih godina plaćamo elaborate koje ne možemo vidjeti, radove za koje ne znamo, komisije i povjerenstva kojima ne znamo članove te dajemo plaće za cijelu tu profesionalnu oligarhiju netransparentniju od Darth Vadera. Ta oligarhija pak koristi naše novce i radno vrijeme koje plaćamo da bi djelovala protiv javnog interesa, a na korist neproničnim centrima moći, zagonetnim „Karibljanima“. Takvi „vincenci i grenadinci“ danas već kontroliraju lavovsku porciju splitskog povijesnog centra, a onog časa kad zahvate jedan dio grada, možete pouzdano znati da će se na tim lokacijama „naglo“ početi kopati, popravljati infrastruktura, učvršćivati temelji. O tome drugi grad u državi bruji desetljeće, o tome su organizirani stanovnici ispisali desetke dopisa i pisama medijima, izjadali se na desetinama javnih tribina. O tome se u lokalnim novinama i napretek pisalo. Idilični konkubinat Ministarstva kulture i građevinskih špekulanata nije – štono bi se reklo – „prošao nezamijećeno“.
Na koncu svega toga nije se dogodilo ništa. Lukačićeva 6, naherena i tužna, simbol je tog golemog ništa.

Fotografije: Barbara Matejčić

Jurica Pavičić (tekst je uz dozvolu autora prenesen iz Jutarnjeg lista)