Život je vječan!
Krajevi i počeci godina ili sezona prirodno nas tjeraju na rezimiranja i zaključke, na osvrte i odluke. Uslijed raznoraznih presjeka protekle godine (kojima nismo odoljeli) danas vam predstavljamo projekt New York Timesa, koji itekako ima veze s krajevima i počecima, a iznenadio nas je, dirnuo, rastužio i nasmijao.
Na samom koncu prošle godine, ekipa New York Timesa, na čelu s producenticom Samanthom Henig, pozvala je svoje čitatelje da sudjeluju u projektu „The Lives They Loved“. Ideja je bila da čitatelji pridonesu projektu s jednom fotografijom bliske osobe koja je u 2011. preminula.
Sama činjenica da su projekt nazvali „Životi koje su voljeli“, a ne „Životi koje su živjeli“ ukazuje na očiti cilj projekta; veličanje (njihovih) života, pozitivne ostavštine onih kojih više nema i lijepih uspomena koje nikada ne bi trebale nestati.
Premda je smrt tema o kojoj se danas još uvijek nevoljko priča i prerani odlasci mogu zauvijek promijeniti živote onih koji ostaju, sjećanja na drage osobe trebala bi biti upravo onakva kakav je rezultat projekta New York Timesa.
Iskrene priče, energija života, nezaboravni osmijesi, boje, veselje, i hrpa šarenih fotografija koje pričaju (neispričane) priče onih kojih više nema, svjedoče o ljepoti trenutka i života koje i sami često zaboravljamo.
Dobne, rasne niti spolne podjele u fantastičnoj seriji ne postoje, fotografijama dominira apsolutna raznovrsnost, koja svjedoči realnost života koji ne bira kada je kome kraj. Svaku od fotografija prate nejednako dugi opisi koji u par riječi ili rečenica elaboriraju fragmente ili rezime života osobe na fotografiji. Izbor čitatelja u potpunosti je šarolik, odabrane su fotografije iz najmlađih, najveselijih ili posljednjih godina života njihovih pokojnih, a svaka fotografija i tekstualno objašnjenje kao da točno elaboriraju naslov projekta „The Lives they Loved“.
Iz bogate i impresivne serije fotografija nepotrebno je tražiti lice i sudbinu koju bismo posebno izdvojili, stoga u nastavku pogledajte nekoliko nasumice odabranih fotografija, a više o njihovim pričama pogledajte ovdje.
Na ovako delikatnu temu sudbina, sjećanja i uspomena teško je ne uplesti se osobno. Premda nisam na vrijeme saznao za projekt New York Timesa i poslao svoj doprinos direktno njima, u donji kolaž fotografija prilažem i moju fotografiju drage mi prijateljice i kolegice Vide, koja je umrla prošlog proljeća.
Vida je najbolje plesala i najbolje se smijala, i neizmjerno je voljela život.
