Prepustimo li računalima da se bave dosadnim stvarima, imat ćemo više vremena baviti se dizajnom!

Razvoj novih tehnologija, komunikacije, informatizacije neminovno ostavlja traga na promišljanju i proizvođenju arhitekture. Gotovo paradoksalno zvuči sintagma „proizvoditi arhitekturu“, no treba imati na umu da je strojna proizvodnja postala sastavni dio arhitektonskog promišljanja, uz ispunjenu mogućnost kustomizacije i varijabilnih sustava.

U vremenu treće industrijske revolucije paradigma arhitekture prelazi iz masovne standardizacije u masovnu kustomizaciju, zahvaljujući tehnologijama koje dolaze iz drugih polja (autoindustrija), stoga je potrebno i edukaciju prilagoditi takvome stanju. ETH u Zürichu, prestižno je europsko sveučilište koje svoju energiju i novac ulaže u obrazovanje stručnjaka na polju „prevođenja“ arhitekture iz digitalnog u materijalno.

Luka Piškorec, mladi je hrvatski arhitekt koji pripada novoj struji koja svoje stručno usavršavanje vidi vezano uz upravo takav istraživački i pionirski proces na polju arhitekture, odlukom da se usavršava upravo na ETH-u. Po završetku studija 2011.zapošljava se na fakultetu, u klasi prof.Gramazia i prof. Kohlera na Chair for Architecture and Digital Fabrication, o čijim smo projektima pisali u nekoliko navrata ovdje i ovdje. Luka će u petak u DAZ-u održati predavanje zagrebačkim arhitektima i studentima, u organizaciji Mladih DAZ-a, a u nastavku pročitajte o Lukinom promišljanju i radu na sveučilištu.

Studij arhitekture na ETH izuzetno je poticajna i progresivna sredina u promišljanju primjene novih tehnologija – objasni ukratko o čemu se radi i koliko se razlikuje od našeg shvaćanja arhitekture, koliko je uopće tvoje obrazovanje na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu prednost ili ne u takvoj sredini?

Švicarska održava svoju industrijsku kompetenciju ulaganjem u znanstvene institucije, pogotovo ETH, pa tako i u vrijeme najveće krize povećavaju ulaganje u kvartarni sektor. Mi smo samo jedna grupa koja profitira zahvaljujući takvoj filozofiji, ali glavna razlika je što kao vrlo pragmatična nacija ulažu puno u logistiku koja te tehnologije plasira na tržište i time ojačava ekonomiju, što čini sistem puno održivijim. Af u Zagrebu mi je dao određene vještine za operiranje u arhitektonskom uredu, ali sredina u kojoj radim sada funkcionira malo drukčije. No vještine iz srednje škole ili čak i iz osnovne, poglavito vezane uz programiranje i rad sa alatima, su mi od velike koristi. Danas je ionako manje bitno koliko znaš, već koliki imaš kapacitet za učenje, pošto se tehnologije i alati koje koristimo mijenjaju iz dana u dan.

Koje su realne primjene digitalne fabrikacije u arhitekturi?

Smatram da kad je tehnologija u pitanju, neke odluke nisu na nama, što je ujedno i kritika pro-tehnološkog društva. Nitko nije pitao arhitekte žele li crtati na računalima, ali danas to moraju svi. Digitalna fabrikacija će učiniti revoluciju sličnu onoj kada su se pojavili digitalni printeri i ploteri. Odjednom arhitektonski ured ne mora imati vojsku tehničkih crtača, čime do izražaja dolaze druge vještine.

Prepustimo računalima (ili robotima) da se bave dosadnim stvarima i mi ćemo imati više vremena baviti se dizajnom. Svakodnevno radim na problemima koji bi zahtijevali doslovno tisuće sati rada nekome tko bi ih radio manualno. Ne pokušati naći jednostavniji način, bilo bi  bacanje tuđeg novca i mojeg vremena. To nas ujedno vodi do spoznaje da arhitektura ima i ekonomsku domenu, a da neke stvari tek preko korištenja digitalne fabrikacije mogu ući u nju.

Možeš li reći malo o suradnji s uredom Gramazio & Kohler, kako izgleda jedan radni dan kod njih?

Službeno radno vrijeme je od 9h do 17h, ali rijetko tko odlazi kući prije 20h. Ujutro smo svi tamo na vrijeme i to u stvari odražava atmosferu u kojoj te nitko ne pita koliko radiš, već koliko si napravio, pa je radno vrijeme u stvari vrlo fleksibilno. Pošto sam jedini na profesuri koji radi sa studentima (njih 27 ovaj semestar),  ovdje sam kad su i oni tu, a kako i sami znate, studenti arhitekture su noćne ptice.

Uglavnom ujutro rješavam administraciju i logistiku, šaljem mailove i obavljam sastanke. Popodne krećem sa “pravim” radom što uključuje razvijanje alata koje studenti koriste te bavljenje istraživanjem, dok uvečer primam studente koji se tek onda vraćaju iz svojih studija. Taj rad nerijetko potraje do duboko u noć, ali vrlo često nastavimo neformalno se družiti na piću ili večeri u gradu.

Spomenuo si svoju suradnju sa studentima. Po čemu se ona razlikuje od tvojih iskustava iz Zagreba?

Ovdje je bitno napomenuti da je zagrebački i ciriški sistem vrlo teško uspoređivati jer počivaju na različitim temeljima. Dok je u Zagrebu uloga asistenta više “didaktička” i temelji se na prenošenju znanja studentima, u Zürichu ona počiva na istraživanju. Mi gledamo na semestar kao na nezavisni istraživački projekt, gdje studentski projekti postaju vrijedni istraživački doprinos. Ti studentski projekti služe kao podloga na temelju kojih profesura dobiva financiranje za prave istraživačke projekte. Imamo vrlo široki spektar studenata, uglavnom stranih, od Harvarda do malih sveučilišta, gdje je većina bez ikakvog programerskog iskustva.

Tako svaki semestar dokazujemo svoju tezu da su (dobri) arhitekti zapravo rođeni programeri, te u prva tri tjedna prolazimo s njima intenzivno upoznavanje s algoritamskim alatima. U ljetnoj/zimskoj pauzi radi se 4 tjedna intenzivno na 1:1 projektu sa odabranim studentima. Neformalna druženja su vrlo bitna jer tamo saznajem stvari koje ne bih mogao inače, primjerice da je jedan moj student izradio posve funkcionalni laserski rezač u svojoj studentskoj sobi koristeći samo uputstva sa interneta.

Instalacija Flight Assembled Architecture zadnjih je par mjeseci bila u centru interesa svih portala, jesi li možda sudjelovao u osmišljavanju, možeš li nam nešto više o tome reći?

FAA projekt je trajao sveukupno 6 mjeseci, ja sam došao negdje na pola kada je već bio u punom zamahu. Počeo je kao “mali” izložbeni projekt, ali je u međuvremenu narastao do gigantskih proporcija s kojima su se hrvale praktički samo dvije arhitektice na našoj profesuri. Ja sam se u to vrijeme hrvao sa svojim prvim semestrom i studentima, pa je moja uloga bila vrlo mala. Dogodilo se, naime, da je pri mojem dolasku semestar počinjao za 3 tjedna pa sam u vrlo kratkom roku morao unaprijediti svoje programersko znanje, naučiti osnove robotike, te izraditi prototipove za alate koje bi roboti koristili, a sve to uz rješavanje sve potrebne administracije za početak semestra te osmišljavanje teme i tutoriala za studente.

Ukratko, nakon prvih mjesec dana sam postao “stručnjak” za robote pa sam ujedno pomogao u izradi malih modela strukture koji su se koristili za testiranje aerodinamičkih svojstava u tunelima, te koji su na kraju isto bili izloženi u Orléansu. Koristili smo jednostavnu pick-and-place proceduru koja je bila jednostavnija varijanta onoga što smo koristili taj semestar sa studentima, gdje smo razvili magazin koji je mogao “printati” elemente skoro u sekundnom taktu. Interesantno je da smo prije izložbe u FRAC centru napravili “generalnu” probu upravo tu na ETH-u te izgradili posve identičnu strukturu (od bijelih elemenata doduše) koju smo nakon samo dva dana spektakularno uništili. Ironično, struktura iz FRAC centra je trebala putovati na izložbe, ali je igrom slučaja teško oštećena na putu do skladišta, te je njeno daljne izlaganje uopće dovedeno u pitanje.

Predavanje Luke Piškorcapod nazivom Constructing Realities poslušajte u petak, 18. svibnja u 19 sati u DAZ-u!

Fotografije: © Gramazio & Kohler, ETH Zurich