
Prošli vikend, u hotelu Lone u Rovinju, u organizaciji Mediteranskog laboratorija za arhitekturu i urbane strategije (MLAUS) , održan je drugi po redu simpozij PROTO/E/CO/LOGICS, s ovogodišnjim podnaslovom ˝The Field is Open˝ . Tema prošlogodišnjeg simpozija ˝Speculative Materialism in Architecture˝ otvorila je raspravu o spekulativnim smjerovima u arhitekturi. Ove godine kustosi simpozija, Alisa Andrašek i Bruno Juričić, predložili su format panel diskusija na kojima je dvanaest arhitekata i teoretičara arhitekture sa svjetskih sveučilišta predstavilo svoja recentna istraživanja u četiri tematske cjeline: Supersensitivity-Physics, Axiomatic Heresy-Codes, Contingency-Data i Non-Natural Objects. Visokom nivou rasprave pridonijeli su moderatori Benjamin Bratton, Alisa Andrašek, Adrian Lahoud i Eva Franch i Gilabert te gosti okruglih stolova Anthony Burke, Florencia Pita, Dave Pigram, Tom Kovac, Reiner Zettl i Daniela Zyman.
U okviru prve panel diskusije ˝Supersensitivity-Physics˝, odgovor na pitanje postajemo li u kontekstu sve bržeg znanstveno-tehnološkog razvoja osjetljiviji i na što, ponudili su arhitekti i profesori Michael Meredith osnivač ureda MOS , Roland Snooks suosnivač ureda Kokkugia te Eyal Weizman osnivač centra ˝Research Architecture˝ na Goldsmiths University of London. Sve tri prakse temi osjetljivosti i fizike pristupaju na različit način. Dok Eyal Weizman u svom predavanju ˝Forensic Architecture˝ arhitekturu vidi istovremeno kao senzora i agenta, svojevrsnu političku plastiku, u kojoj se društvene sile usporavaju u formu, Michael Meredith razrađuje temu ruševine kao arhitekture a Roland Snooks u predavanju ˝Volatile Order˝ naglašava nestalnost kao kritičko stanje za suvremeni dizajn.
Druga panel diskusija ˝Axiomatic Heresy-Codes˝ poslužila je kao svojevrsni pregled raznolikosti praksi u okviru ˝računalne paradigme˝. Skylar Tibbits je u predavanju ˝Self Assembly and Computational Construction˝ predstavio poslijednja istraživanja koja se provode na MIT-u u sklopu ˝The Centre for Bits and Atoms˝. Jedanko kao što korisnik i okoliš mogu biti izvori informacije, to mogu biti i specifično dizajnirani dijelovi. Istraživanje koje provodi Tibbits zasniva se upravo na pretpostavci da je kod, odnosno inofrmacija, u samom materijalu, a ne izvan njega. Primjerice, istraživanje ˝The Self-Assembly Line˝ prevodi zakonitosti samo-gradnje koje se događaju na molekularnom mjerilu proteina u mjerilo arhitekture, s ciljem dizajniranja materijala koji bi sadržavali dovoljno informacije za univerzalnu automatsku gradnju.
Marc Fornes, osnivač ureda Theeverymany i dugogodišnji predavač na Columbia University of New York, u predavanju pod nazivom ˝Structurant Bark˝ predstavio je seriju eksperimenata, od kojih neke sam Fornes naziva potpunim promašajima, u kojima nastoji istražiti primjenu digitalne fabrikacije u arhitekturi, istovremeno se dotičući teme dizajna i gradnje. Michael Hansmeyer predavač na ciriškom ETH-u, s druge strane, u izlaganju ˝Super-Specific˝ predstavio je svoje isključivo formalne eksperimente s algoritmom kao alatom za dizajn.
Na slici: Benjamin Bratton i Adrian Lahoud
Nakon serije izlaganja vezanih uz ˝analitički˝ pristup dizajnu uslijedila je panel diskusija ˝Contingency-Data˝ pod moderatorskom palicom Adriana Lahouda, koja je na mjerilu grada, u slučaju Keller Easterling, ili na planetarnom mjerilu u slučaju Benjamina Brattona i Philippa Morela, imala za cilj dati moguće odgovore na pitanje politike i kritičnosti u kontekstu globalnog ˝cloud computinga˝.
Philippe Morel je tako u izvrsnom predavanju ˝Computation Beyond Mystics and Blahblahctivism: Which Social Theory for the Age of Computation?˝ predstavio dio svog dugogodišnjeg istraživanje o računalnoj logici kasnog kapitalizma. Benjamin Bratton, teoretičar čiji rad obuhvaća filozofiju, umjetnost i dizajn, u predavanju ˝On Cloud Medievalism˝ postavlja pitanje budućnosti suverene geografije u doba planetarnog ˝cloud computinga˝, predlažući da su suvremene političke i kulturne formacije koje proizlaze iz ovog stanja više srednjovjekovne nego moderne. Keller Easterling u predavanju ˝The Active Form˝, naslanjajući se na teorijski rad Bruna Latoura, analizira suvremeni grad i njegove prostorne produkte – zgrade i urbane formule – infrastrukturu kao manifest digitalnog kapitalizma te predlaže arhitektima da svoj dosadašnji zadatak ˝objekt formu˝ dopune razmišljanjem o ˝aktivnoj formi˝ ili o akciji kao formi.
Na slici Hernan Diaz Alonso
Završna panel diskusija, u svojoj heterogenosti možda najzanimljivija, povezala je tri vrlo raznorodne prezentacije povezane temom ˝Non-Natural Objects˝. Hernan Diaz Alonso, osnivač ureda Xefirotarch i pobjednik prestižnog MoMA PS1, u izlaganju˝Form and Circumstance˝ predstavio je svoj recentni rad kroz temu ekscesa i groteske. Bruno Juričić , jedan od kustosa simpozija, potražio je definiciju post-arhitektonskog stanja u izlaganju ˝Exciters˝, dok je Lucy Mcrae u prezentaciji ˝How Can Technology Transform the Human Body˝ predstavila svoj rad na istraživanju ljudskog tijela i njegovih granica. Žustru raspravu koja je uslijedila moderirala je, hrvatskoj arhitektonskoj javnosti već poznata katalanska arhitektica i nova direktorica njujorške galerije Storefront for Art and Architecture, Eva Franch i Gilabert .
Osim serije od četiri panel diskusije posvećene arhitekturi, publika je imala priliku čuti predavanje filozofa i profesora na The American University of Cairo, Grahama Harmana pod nazivom ˝Object Oriented Philosophy˝. Simpozij je zatvoren ˝site-specific˝ zvučnom instalacijom islandske umjetnice Jane Winderen, pod sponzorstvom zaklade Thyssen Bornemisza Art Contemporary.
Na slici: Bruno Juričić, Lucy McRae, Hernan Diaz Alonso i Eva Franch i Gilabert
Kako simpozij PROTO/E/CO/LOGICS pokazuje, polje arhitekture uistinu jest otvoreno, a kako ističe Eva Franch i Gilabert oduvijek je bilo otvoreno. Ova otvorenost i poroznost discipline uvjetovana, kako sugeriraju kustosi simpozija, znanstveno-tehnološkim razvojem pokazuje se kroz teme koje okupiraju suvremenu arhitektonsku produkciju, a koje rangiraju od tema planetarnih infrastrukturnih sistema i geopolitike do teme ljudskog tijela i biopolitike. Kako god, prakse iz dva, kako se čini, dijametralno suprotna pola otvorenog polja, onog ˝analitičkog˝ vezanog uz računalstvo i generativni dizajn i onog ˝projektivnog˝ vezanog uz politiku i kritičku praksu, predstavljene na simpoziju, u završnoj debati nisu pronašle zajednički jezik. Izjave koje su se mogle čuti bile su ravne onoj poznatoj iz debate Eisenmana i Kriera: ˝Moja teorija je bolja od tvoje˝. Unatoč tome, pronađeno neslaganje (disagreement), koje je prema Rancieru i tako osnova demokracije, poslužit će, nadamo se, kao dobar temelj za slijedeći PROTO/E/CO/LOGICS.