Avantura emocije

Sutra, 15.rujna u Trstu se otvara izložba rada Brede Beban, umjetnice koja je svoj rad i život posvetila filmu i vizualnim umjetnostima.
Rođena je 1952. u Novom Sadu u Srbiji, a odrasla je u Makedoniji i Hrvatskoj. Poslije je živila i radila u Londonu gdje je bila tretirana kao jedna od britanskih najznačajnijih umjetnica. Sjajan rad umjetnice prezentiran je svuda po svijetu, ukjučujući izložbu na Venecijnskom Bijenalu, u National Museum Reina Sofia u Madridu, National Film Theatre ai Tate Britain u London, …

A evo i programa:

Subota, 15.9. u 16.30
Cinema Ariston
My Funeral Song, 2008 – 2010
pet filmova za galerijsko prikazivanje

Subota, 15.9.2012. u 16:30
Film Festival “I Mille occhi”
Cinema Ariston, Via Romolo Gessi 14, Trst

The Adventure of the Real
Subota, 15.9.2012. u 18:30
Studio Tommaseo, otvorenje izložbe
Via del Monte 2/1,Trst
kustosi: Dubravka Cherubini i Branko Franceschi

ARTE VIVO, serija fotografija, 2008 – 2011
Projekcija filmova i videa: Jason’s Dream (1997), Let’s Call It Love (2000), I Can’t Make You Love Me (2003), Walk Of Three Chairs (2003), How To Change Your Life In A Day (2004)

Mio Vesović MO, Breda, 90-te

Iz predgovora pročitajte sjajnu priču koju donosi kustosa Branko Franceschi:

“U Buenos Airesu 1962. godine  umjetnik Alberto Greco, na tragu prevratničke strategije svoje generacije koja je težila dokinuću umjetničkog objekta kao simbola komformizma otuđene institucionalne i komercijalizirane kulture, otpočeo je markantni performativni ciklus najavljen manifestom Vivo Dito (živi prst, op.a.) kojim je elemente žive stvarnosti kodirao kao umjetnička djela. U čučnju je oko izabranih pojedinaca kredom izvlačio kružnicu, markirao totalitet njihovog subjektiviteta kao neponovljivo živo umjetničko djelo,  umjetnika odredio kao ključnog aktera procesuiranja  stvarnosti u kulturni sustav, umjetničku praksu kao socijalni angažman, a javni prostor kao područje njenog djelovanja. Istovremeno, na drugom kraju svijeta, u Skopju, gradu kojeg će iduće godine uništiti katastrofalni potres, djevojčica Breda Beban promatrala je zaljubljene parove kako se ljube na obalama Vardara.  Ljubavni parovi prožeti zajedničkom emocijom i nesvjesni svoje okoline u njenom su se mentalnom oku od stvarnosti odvajali kristalnom kuglom koja ih je pokretana emocijom polako uzdizala i odnosila u nebo.

Kao u radnji nekog južnoameričkog romana magičnog realizma, naši su se protagonisti u prostoru susreli četrdeset godina kasnije.  Na nekoj od mnogobrojnih terasa Buenos Airesa, Breda je pripovijedala o svojoj dječjoj viziji, a netko od prisutnih sjetio se legendarnog Grecovog rada. Vizija je pronašla formu, a koncepcija viziju. Grecov u osnovi ontološki diskurs nadahnut intelektualnim buntom njegove epohe sada integrirane u duhovno nasljeđe, susreo se s multidisciplinarnim diskursom suvremene umjetnice, s postupcima aproprijacije i reenactment– a snažne narativnosti s elementima globalizma i rodne poetike.  Breda je preuzela Grecovu gestu. Fotografije je prikazuju kako kose zategnute u punđu, gledajući u kameru čuči u desnom kutu kadra. Uniformno odjevena, očiju pokrivenih zatamnjenim naočalama, u trenutku u kojem je jednom rukom izvukla krug kredom drugom rukom drži legendu koja navodi ime rada i imena njegovih protagonista.  U krugu, stojeći nad njom, parovi se ljube u Trstu, Tbilisiju, Buenos Airesu, Londonu, Ateni… posvuda. Figura je ista, osobnosti rasplinute najprije u ljubavi koja dvoje stapa u jedno, potom u univerzalnosti geste poljupca koja nadilazi geopolitičke, ideološke, ekonomske, konvencionalne i, uostalom, sve moguće suprotstavljene sustave. U ovoj apoteozi ljubavi natrag u područje društveno osviještene umjetnosti, Breda Beban je odradila još jednu dionicu svog poslanja da emocije i strasti, teme koje publika razumije i voli intuitivno, vrati u domenu referentne umjetnosti i tako stvori još jednu od neprekidno potrebnih poveznica elitne umjetnosti i nasljeđa neoavangarde sa širokom publikom. Njen se opus konzistentno fokusira na narative pojedinaca sudbinski uhvaćenih u društveno-političke  drame svog okruženja nad kojima nemaju ni utjecaja, niti kontrole. Ove male ljudske priče, na koje se u biti oslanja sudbina ljudske vrste, svoj vrhunac nalaze u intimnoj figuri poljupca, koji kao sjedinjenje dvaju razdvojenih duša stvara onu cjelovitost za kojom čovječanstvo traga od svojih početaka kao ključno ljudskom dimenzijom svog postojanja. Kulturološke implikacije su brojne, od onih filozofskih već u Platonovom  Simpoziju, do onih uže umjetničkih u remekdjelima moderne epohe u autorstvu Rodina, Muncha, Brancusija, Picassa, Warhola i drugih. Očito su civilizacijske tekovine demokracije i liberalne seksualnosti  istaknule intimu poljupca kao matičnu umjetničku temu, ali nije slučajno da je upravo vivo dito jedne umjetnice ukazao na univerzalnu i suštinski emancipacijsku prirodu njegove javnosti. Upravo su , naime, umjetnice zahvaljujući rakursu  rodne pozicije ukazale na prosijavanje mehanizama spolne represije u ikonografiji prikaza ljubavi i činjenici potiskivanja teme seksualnosti u domenu pornografije.  Iako ima nešto klasično u impostaciji koja se iz dodira jezika i položaja glave razvija u Bredinim figurama poljubaca, sugerirajući spiralno kretanje koje će ljubavnike uistinu propelirati u nebo poput prikaza uznesenja baroknih svetaca, poljubac je  u njenom Arte Vivo uzdignut na razinu političkog stava i to ne samo prema društvenoj zbilji, već i prema univerzalnom poretku stvari.

Alberto Greco je u Barceloni 1965. godine izvršio samoubojstvo nazivajući ga u oproštajnoj poruci svojim konačnim umjetničkim djelom. Umjetnik koji je aktivno radio na dokinuću umjetničkog objekta promovirajući poistovjećivanje života i umjetnosti, dokinuvši umjetnika i uzdižući se do mita u jednadžbu je uključio i smrt. Breda Beban umrla je u Londonu 2012. godine, boreći se do kraja za intenzitet življenja kakvog je promovirala svojom umjetnošću. Ovo dvoje aktivista sudbina je spojila u velikoj naraciji o smislu i ulozi umjetnosti koja je obilježila kulturu XX stoljeća.  Njihovi glasovi ovoj su središnjoj temi dodali ostrašćenost koju generiraju takozvane kulturne margine iz kojih su potekli, a bez kojih Centar, kao što je to rekao hrvatski povjesničar umjetnost Želimir Koščević, ne bi bio ništa drugo do li Crna rupa.”

Ako ste u Trstu za vikend, svakako uz shopping preporučamo i ovu izložbu. Izložba će ostati otvorena do 3.listopada.

Više o izložbi pogledajte ovdje.