Digitalni gradovi
Clemens Apprich, istraživač iz Post-Media Laba u Lüneburgu, Marleen Stikker, suosnivačica i predsjednica instituta Waag Society u Amsterdamu, Felipe Fonesca aktivist iz Brazila, Karl Heinz Jeron, umjetnik iz Berlina, te Mathias Fuchs okupili su se na, arhitektonskoj javnosti možda najzanimljivijoj, panel diskusiji na ovogišnjem transmedialeu, pod nazivom ¨Remixing Digital Cities˝. Cilj diskusije bio je ispitati koncept ˝digitalnog grada˝ i alternativnih urbanih mreža u Europi i Brazilu.
U Berlinu, Amsterdamu i drugdje, kako nam objašnjavaju Marleen Stikker i Karl Heinz Jeron, ˝digitalni gradovi˝ osnovani su u 1990.-ma da bi omogućili građanima pristup internetu i da bi ispitali obećanja i rizike suvremenih umreženih tehnologija. U centru diskusije u europskim gradovima bila je ideja korištenja ovih tehnologija kao eksperimentalnih poligona za propitivanje novih formi kooperacije i umrežavanja.
Nasuprot tom optimističnom pristupu, brazilski gradovi danas, kako ističe aktivist Felipe Fonesca suočeni su s novom prijetnjom, budući da su urbane investicije, sustavi moći i IT-protokoli sve više povezani sa sustavima ˝pametnih gradova˝, kao što je primjerice IBM-ov sustav u Rio de Janeiru.
U ovom smislu, ˝digitalni gradovi˝ ne samo da predstavljaju prostornu metaforu kroz koju se strukturira virtualni prostor, nego se također mogu promatrati kao pozadina novih režima kontrole. Imajući to na umu, i s clijem da ispitamo koja je uloga arhitekta u ovoj, relativno novoj, konstelaciji u kojoj su precepcija, produkcija i reprezentacija urbane forme u velikoj mjeri uvjetovani umreženim tehnologijama informacije i telekomunikacije razgovarali smo s Marleen Stikker, predsjednicom i suosnivačicom ˝Waag Society˝ u Amsterdamu, instituta posvećenom razvoju kreativnih tehnoloških aplikacija za društvenu inovaciju.
P: Suvremeni grad premrežen je uglavnom centraliziranim sistemima nadzora i kontrole, bilo da se radi o sigurnosnim sustavima, mrežama senzora. Kada govorimo o pametnim gradovima ili o digitalnim gradovima, kako predlaže ova panel diskusija, možemo reći da tehnologije počinju dominirati, da se radi o zatvorenim i centraliziranim sustavima koji isključuju potencijalnu kreativnu intervenciju korisnika i uglavnom služe novom režimu moći i kontrole.
O: Nisu senzori ili mreže senzora ti koji su sami po sebi opasni, loši ili dobri, radije se možemo pitati tko posjeduje ove sisteme i kako se oni koriste? Koliko su otvorene ili pristupačne ove mreže? Mreže senzora, primjerice, kad su zatvorene imaju u našim društvima potpuno drukčiju funkciju nego kad su otvorene, obnovljive i pristupačne ljudima, poput api-a kao mreže u kojoj možete raditi vlastite aplikacije. To je prava rasprava.
Waag Society ˝Urban Mining Workshops˝
Senzori mogu biti jako korisni, imate vrlo zanimljive projekte u Nizozemskoj, primjerice, senzori za mjerenje razine zvuka i buke, koje ljudi postavljaju u svoje kuće, a izmjereni podaci se vizualiziraju putem interneta, tako da stanovnici mogu znati, na primjer, koliko buke proizvode avioni. To je građanska mreža malih senzora koju vodi udruga građana i ljudi zaista više vjeruju ovim podacima nego puno skupljim senzorima koji su postavljeni na aerodromima. U ovom slučaju zaista vjerujem da mreža senzora pomaže ljudima da surađuju.
Ali, i dalje, većina ovakvih sustava koje primjenjuju naši gradovi i vlasti nemaju otvoreni pristup. Tako da bih uvijek gledala dizajn i arhitektonske aspekte tehnologije. I to bi zaista trebala biti prava otvorena diskusija – u velikoj mjeri tehnologija određuje način na koji surađujemo, često ima puno veći utjecaj nego zakon, zato što je uvijek tu, s njom ne možemo pregovarati, ne možemo reći što je ispod njene površine. Tako da ukoliko želimo razgovarati o budućnosti gradova, moramo diskutirati o etici tehnologija koje unosimo u gradove, o njihovoj otvorenosti i transparentnosti.
P: U institutu Waag Society radite s građanima koji sami stvaraju svoja tehnološka rješenja? Na koji način uključujete građane u sam proces produkcije?
O: U Waagu radimo projekte koje zovemo ˝Korisnici kao dizajneri˝(Users as Designers), procesi projektiranja su uvijek kolaborativnog karaktera, oni uvijek uključuju stvarne ljude. Na taj način uvijek ostajemo zaista blizu onoga što su njihove prave potrebe. A kad su ljudi zadovoljni uvijek nađemo nešto što možemo proslijediti i drugim ljudima.
Waag Society ˝Users as Designers˝
Ali, također imamo model kojeg zovemo ˝Open Innovation Model˝ gdje pomažemo drugim organizacijama da sudjeluju u natječajima za aplikacije, na taj način otvaramo proces mnogim različitim kreativnim umovima, umjetnicima, investitorima, i pomažemo im da upoznaju druge ljude i kroz suradnju dođu do novih rješenja. Na ovaj način stvaramo ekosistem za rješenja. Ovo su, dakle, dva načina na koji uključujemo najveći mogući broj ljudi u proces dizajniranja novih tehnologija.
Radimo projekte u jednom domu za starije ljude, ovdje se radi o nadi, i na neki način pokušavamo gledati stvari iz perspektive samih korisnika. Razmislite, ovi ljudi ne moraju imati pametne zahode. Osjećali bi se neugodno, osramoćeno, a to nije na popisu. Sram nije na njihovom popisu. To je vrlo zanimljivo, a kad ovo napomenete ljudima koji ugrađuju tehnološke sustave i koji samo moraju provjeriti da li tehnologija radi, odjednom shvate da ne ugrađuju samo ˝pamet˝ u zgrade nego da također projektiraju ponašanje i emocije. Smatram da je ovo jako važno i za arhitekte. Tkogod stvara mjesto gdje će ljudi živjeti mora se staviti u perspektivu ljudi koji žive, koji sanjaju i koji žele biti uvaženi. Forma bi to trebala slijediti.
P: Da li radite s arhitektima?
O: Trenutno radimo na projektu ˝Samogradeće zgrade˝ (Self-building buildings) i surađujemo s arhitektima, radi se o nekoj vrsti ˝uradi sam stanovanja˝. Mislim da je ovo za arhitekte vrlo zanimljiv trenutak, kod vas mora da je isto kao u Nizozemskoj, mislim na krizu, nemamo više toliko novca da se grade te ogromne građevine-potpisi, arhitekti se moraju pomaknuti prema ˝nematerijalnom˝. Mislim da je ovo zaista vrlo zanimljiv trenutak.
˝Self Building Building˝
P: Arhitekti na žalost nisu uključeni u ove diskusije.
O: Bojim se da su bili previše okupirani modelom gradnje i financiranja od strane banaka, gradeći ikoničke građevine. Tako da mislim da je jako dobro što će se arhitekti napokon osloboditi tih zadataka i što će moći ući u ovu diskusiju i pridonijeti diskusiji, jer puno je tu znanja koje bi nam dobro došlo da dođemo do novih ideja i koncepata o tome kako želimo živjeti u gradovima.
