Zakon kao zakrpa za neprofitne

U Hrvatskoj se medijski zakoni mijenjaju i prečesto pa je, uvidjevši tu činjenicu, Ministarstvo kulture odlučilo započeti proces donošenja medijske strategije, kako se zakoni ne bi mijenjali poput čarapa ili dječjih pelena. No onda se paradoksalno, silnom nekom brzinom, napisao Nacrt prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o elektroničkim medijima, s primarnom intencijom da se Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti, osim nakladnicima radija i televizije, otvori i nakladnicima elektroničkih publikacija. Ali ne bilo kojima; javni interes prema zakonskom nacrtu mogu ostvariti isključivo nakladnici koji su registrirani kao udruge, zadruge, manjinske ili obrazovne ustanove. Neprofitnu elektroničku publikaciju ne može po tom prijedlogu stvarati trgovačko društvo (d.o.o.), jer je po registraciji profitno, dakle obveznik plaćanja poreza na dobit na kraju kalendarske godine.

Što to konkretno znači? To znači da elektroničke publikacije kao što su Teatar.hr, MVinfo.hr, Pogledaj.to ili, u konačnici, portal koji upravo čitate ne mogu zadovoljavati propisane javne interese, za razliku od Kulturpunkt.hr, Booksa.hr ili H-alter.org. Nakladnici prvih registrirani su kao tvrtke, nakladnici drugih kao udruge. Prijedlog nacrta iznjedren je upravo iz snažne lobističke inicijative samih udruga. Na nedavni sastanak u Ministarstvu kulture (usput, 27. prosinca, dan nakon neradnih božićnih blagdana!) na legitimizaciju javne rasprave pozvani su predstavnici „komercijalnih elektroničkih publikacija“, pa su iz istog koša virile glave Nenada Bartolčića i Marine Franolić, te glave Tomislava Wrussa i Alemke Lisinski. Naime, iz perspektive Ministarstva kulture MVinfo.hr sličniji je Jutarnjem.hr negoli Booksi.hr, Pogledaj.to više ima poveznica s T-portalom, negoli s Kulturpunktom, a Kupus.net ima više dodirnih točaka s 24sata.hr, negoli s primjerice Kazalistem.hr. Ministarstvo kulture, čini se, ključnim doživljava pravne osobnosti, a ne sadržaj, pa nije onda niti neobično da je google grupu s predstavnicima prisutnim na tom sastanku inicijator promjena Milan Živković odlučio nazvati „komercijalni portali“.

Tvrtke – Pandorina kutija?

Nakon što je ime Milana Živkovića u javnosti najjače zabljesnulo pri iskoraku o potencijalno novom modelu TV pristojbe kad su se za spašavanje njegova stolca u Ministarstvu kulture među najglasnijima zalagale udruge iz čije je inicijative nacrt promjena zakona i potekao (afera koju je potpredsjednica Vlade Vesna Pusić krstila sintagmom „onaj mali“), ostao je savjetnik za medije koji je svoju funkciju u daljnoj javnoj raspravi nazvao „ulogom moderatora, ali sa stavovima“. Stavovi Milana Živkovića jasni su svima u procesu rasprave, pa čak i Damir Hajduk, član Vijeća za elektroničke medije, na tom sastanku govori: „To je privremeno rješenje kojim se želi pomoći neprofitnom sektoru“. Zakon se iz te vizure naziva „pilot projektom“, a otvaranje Fonda za pluralizam i nakladnicima koji nisu registrirani kao udruge smatra se Pandorinom kutijom jer donosi „opasnost od poremećaja“, pa to valja taktički zaobići.

Donošenje izmijenjenog zakona kao privremenog rješenja, pogotovo u strateškoj opredijeljenosti Ministarstva da zakone ne gleda kao pelene, govori da je očito riječ o goruće problematičnom statusu upravo – nakladnika udruga? A zašto, pogotovo kad imamo na umu da je pristup udruga natječajima za nepovratna sredstva ionako otvoreniji od pristupa tvrtki (primjerice Nacionalna zaklada za razvoj civilnoga društva, pa i komercijalni donatori financiraju isključivo nakladnike-udruge, dok pri Ministarstvu kulture, kroz javne potrebe u kulturi, 77,5 % sredstava namijenjenih elektroničkim publikacijama ove godine odlazi – udrugama). Zašto dakle novi zakon pretpostavlja da su upravo neprofitni nakladnici elektroničkih publikacija toliko ugroženi u odnosu na drukčije registrirane nakladnike publikacija koji također zadovoljavaju javni interes? Zašto se ovakva polemika nikad nije vodila među nakladnicima knjiga (među kojima su većinom tvrtke) ili pak radijskih i TV emisija? Razlog je vrlo jednostavan, a zove se uspješno lobiranje. Jer samo se uspješnim lobiranjem može objasniti Živkovićeva iznimno neupućena rečenica izrečena pred „komercijalnim portalima“ o načinu funkcioniranja NGO-portala: „Iza tih portala stoji volonterski rad. Oni nisu plaćeni za taj posao. Također, proizvodi ih mali broj ljudi.“

Na istom sastanku sudjelovao je i Vladimir Stojsavljević, pomoćnik ministrice Andree Zlatar Violić, koji je najavljujući objavu rezultata javnih potreba u kulturi naveo problematiku koja kod nakladnika tiskanih časopisa uvjetuje da često uopće ne ostane novca za plaćanje autorskih honorara novinara, pa su mnoge od njih uputili da se prebace u online izdanja (što je primjerice učinio „Čovjek i prostor“). Sad se naravno postavlja pitanje tog paradoksa u kojem se nakladnike tiskanih časopisa upućuje na web kako bi novinari mogli dobiti honorare, a istodobno savjetnik za medije tvrdi kako se na domaćim web portalima radi volonterski. Ima li dakle honorara na portalima udruga ili nema? Ili se stotine tisuća dodijeljenih kuna troše tek na zakup domene i servera?

Kulturna koka zlatna jaja nese

U cijelom ovom interpretacijskom procesu pokušava se neprofitni sektor definirati kao isključivo entuzijastički, dok su nakladnici-tvrtke vođeni isključivo profitom. Jer doista, nakladnici-tvrtke uvidjeli su da upravo u kulturi sjedi zlatna koka, pa su umjesto da otvore web stranice s pornografijom ili pregledom shopping centara, odlučili pratiti najprofitabilniji izvor zarade… Umjetnost, civilno društvo… Tvrtke kojima je uskraćen ili otežan pristup javnim financijama svoje prihode ostvaruju često i na različitim djelatnostima, a kako bi ih onda usmjerili u rashode portala. Ono što bi se u zapadnoeuropskim društvima zvalo filantropija (pa bi se i kojekakve Todoriće i Tedeschije stimuliralo da ulažu u nešto što neće ISKLJUČIVO donositi profit), u Hrvatskoj se želi dodatno kazniti i donošenjem novih zakona, pod koprenom pomaganja ugroženog i volonterskog NGO medijskog sektora.

Neosporno je da NGO sektor i d.o.o. sektor koji stvara internetske medije od javnoga značaja imaju nešto zajedničko – a to karakterizira sadržaj, koji novom prijedlogu zakona uopće nije primaran. Važnija mu je birokracija, pravna organiziranost osobe kojom se može (i moglo se, i jest) manipulirati. Udrugu mogu osnovati bilo koje tri osobe (čak i tri trvtke!) u roku nekoliko dana. I tako se pred Ministarstvom kulture dokazuje neprofitnost sadržaja nakladnika – njegovom formom.

Internetske jude?

Iako je savjetovanje sa zainteresiranom javnošću oko ovog prijedloga otvoreno do 8. veljače, Nenad Bartolčić, urednik Modernih vremena Info, ispravno uočava da se NGO sektor, u cilju zadovoljavanja javnog interesa, nije uključio u promociju javne rasprave o ovom zakonu, pa vrlo izravno p(r)oziva „kolege i kolegice iz H-altera, Kulturpunkta & co.“ da budu dosljedni svojim proklamiranim ciljevima. Na Kulturpunktovim je stranicama, primjerice, moguće pronaći poziv na javnu raspravu o novom Zakonu o kazalištu, ali ne i o novom Zakonu o elektroničkim medijima. H-alter javnu raspravu o ovom pitanju također ne promovira, ali se zato među prvima uključio poslavši Ministarstvu „pozdrav njegovu donošenju“, uz minimalne zamjerke oko navođenja ustavnih vrednota i diskutabilne fraze „promicanje vrijednosti Domovinskog rata“. O kolegama iz d.o.o. sektora, koji su čak aktivno sudjelovali u zajedničkom pristupu Ministarstvu ni riječi. „Nakon dvije godine bistrenja zajedničkih stavova kolege su nas zatajili“, kaže Nenad Bartolčić. „Nikad nismo tražili da se NGO sektor izbaci, ali nas je on s druge strane prvom prilikom zatajio.“

I Teatar.hr uočava da je bez teškog lobiranja nemoguće izboriti prostor za nove inicijative pa prošle godine, što zbog, kažu, političkog pritiska, što zbog činjenice da se javna sredstva po njihovoj ocjeni dijele vrlo proizvoljno, bez ozbiljne evaluacije, strategije i mimo pravila, nisu niti aplicirali na natječaje za javne potrebe u kulturi. Netom objavljen program javnih potreba Ministarstva kulture govori nam da 14 portala stiže iz tobože ugroženog NGO sektora, a samo 5 portala iz d.o.o. sektora.

„Nama su kao specijaliziranom portalu čiji je izdavač d.o.o. zatvorena vrata mnogih natječaja, čime nam se zapravo poručuje da prestanemo plaćati porez“, kaže Nora Krstulović, urednica Teatra.hr. „Na koncu nam je sve to dozlogrdilo jer lobiranje za što bolju poziciju pri odlučivanju o subvencijama jednostavno nije nešto čime se želimo baviti, a bez njega kod nas, na žalost, do nekih ozbiljnijih javnih sredstava očito nije moguće.“

O subvencijama odlučuju nepismeni

Nora Krstulović postavlja i pitanje zašto se uopće ulaže nemali novac u financiranje elektroničkih publikacija te s kojim ciljem? Upitna je, kaže, i stručnost ljudi koji odlučuju o financiranju. „Tko je među njima dovoljno tehnološki pismen da prepozna stvarnu vrijednost ulaganja u primjerice – softver? Tko od tih ljudi dovoljno dobro poznaje današnje web standarde i jesu li oni uopće kriterij pri evaluaciji, ili su ključna imena autora i izdavača, odnosno područje kojim se bave? Kako se mjeri doseg, utjecaj i/ili važnost pojedinog financiranog medija? Postoji li plan kako da se subjekte koji primaju subvencije s vremenom u što većoj mjeri emancipira od javnih fondova, kako bi priliku za rast dobili i drugi? Ministarstvo je svojevremeno tražilo da mu se dostave Google Analytics statistike, ali nije bilo dovoljno pismeno da registrira jednu e-mail adresu s kojom bi svi zainteresirani portali ‘sherali’ svoje GA izvještaje, nego su im portali morali otvarati adrese? Pametnome – dosta.“

Doista, ako je Ministarstvo kulture toliko ignorantsko da ne zna niti otvoriti vlastitu e-mail adresu, zašto nas čudi nasjedanje parolama o apsolutnom volonterstvu NGO medija, kad je dobro poznato da se i tamo (kako je uostalom i prirodno) također isplaćuju novinarski honorari? Nora Krstulović u svojoj oštroj analizi navodi i da su ove godine sredstva „dobili projekti čije stranice izgledaju kao su napravljene s prelaska 20. u 19. stoljeće, a ne u 21.“, a uočava i da je iz kriterija za elektroničke publikacije nestao onaj po kojem se neće financirati segmenti, već isključivo cjelovite publikacije posvećene kulturi. „Temeljem sadašnjeg natječaja i Jutarnji list može uredno zatražiti subvencije za svoju rubriku kulture“, kaže Nora.

Čitatelji kao glavna javna potpora

Teatar.hr zbog netransparentnosti cijelog procesa gotovo se u potpunosti udaljio od sustava javnog financiranja, i okrenuo se čitateljima koji se sve više i više pretplaćuju na konzumiranje portala (eksperiment koji se, kažu, pokazao iznenađujuće uspješnim), ali i diversificirao svoje aktivnosti, s neprestanim pokretanjem novih projekata, kao što su i fundraising događaji ili otvaranje web shopa.

Svega toga, ruku na srce, nedostaje u većini medijskih projekata koji zadovoljavaju javni interes, neovisno iz kojeg sektora dolazili. Oslanjanje na isključivo javnu sisu ni po čemu ne motivira na traženje sredstava iz kreativnih rješenja. I onda baš naprotiv, tvrtke koje su svoja sredstva očito namaknule iz drugih aktivnosti (kad već iz javnih natječaja nisu mogle) stavljaju se ponovno u neravnopravan položaj s udrugama koje na kraju godine samo moraju dokazati da su sav donirani novac i potrošile. Pretpostavka je da se, kad govorimo o Fondu za pluralizam, govori o milijun kuna potencijalnog novca za elektroničke publikacije. S obzirom na količinu novca koja im se sada dodjeljuje riječ je o minimalnom porastu, pa je onda možda i najprikladnija ocjena Borisa Trupčevića koji je zakon nazvao zakrpom. Ministarstvo se odlučuje na patchwork rješenje koje će privremeno pomoći jednom posve određenom dijelu sektora, znajući da će tako pelena još neko vrijeme držati, no to ne znači da ju već sutra neće trebati mijenjati.

Autor: Ivan Kralj, 6.2.2013./ preneseno s kupus.net

Izvorni članak pročitajte ovdje.