1 umjetnik, 2 robota, 3 grada
Razvoj fotografije promijenio je način na koji gledamo na umjetničko djelo. Zasigurno najpoznatiji tekst o tome onaj je Waltera Benjamina iz 1936. godine naslovljen Umjetničko djelo u razdoblju tehničke reprodukcije. Tom procesu koji je doveo do demokratizacije umjetnosti Benjamin zamjera nedostatak autentičnosti. A autentično je “ovdje i sada umjetničkog djela – njegova jednokratna egzistencija na mjestu gdje se nalazi.”
Pitanjem autentičnosti umjetničkog djela, njegove tehničke reprodukcije upravo u odnosu na prostor i vrijeme u kojem nastaje, bavio se prošlog tjedna i bečki umjetnik Alex Kiessling u svom performansu s dva robota pod nazivom Long distance art. U tehničkom procesu nešto složenijem od fotografije, dok je umjetnik crtao portrete u Beču, roboti su simulirali njegov rad i crtali iste crteže, u isto vrijeme samo na drugom mjestu, u Berlinu i Londonu.
Dok je vrijednost autentičnosti za Benjamina isključena iz sfere tehničke reprodukcije te postoji isključivo u originalu, ovim radom otvara se pitanje autentičnosti tehničke reprodukcije. Dok mjesto u vrijeme naprednih telekomunikacija gubi na značenju, napredna robotika briše granice između originala i kopije.
Kakvu “ruku” ima umjetnik, a kakvu roboti prosudite sami na fotografijama koje vam donosimo.
