Dođite studirati u Split!
U Splitu se radi u manjim grupama zbog čega se studenti povezuju i međusobno i s profesorima, koji prate rad svakog studenta zasebno, foto: Damira Kalajžić
Studij arhitekture u Splitu pokrenut je (tek) 2003. godine, a danas je dio Fakulteta građevinarstva, arhitekture i geodezije Sveučilišta u Splitu. U početku je bio privlačan samo studentima iz grada i okolice, no iz godine u godinu raste udio studenata i iz drugih hrvatskih sredina. Kvalitetu promoviraju kroz izdavaštvo (Split – arhitektura 20. stoljeća), izlaganja (nagrade na Piranskim danima arhitekture) te rad na radionicama poput Radionice Marjan i radionice „Density Intensity Resilience – The Split Case“ (organizatori Darko Radović, Kengo Kuma i Ana Grgić), a i prošlogodišnje Akupunkture Varoša s koje se nekoliko prijedloga prelilo u realnost i u idućim se mjesecima očekuju prve izvedbe. Srce studija čine arhitektonske, urbanističke i konzervatorske radionice pod mentorstvom arhitekata s bogatom praksom. U desetak godina na fakultetu se obrazovao niz danas već djelujućih arhitekata, a o iskustvima studiranja i još ponečem razgovarali smo s nekoliko diplomiranih i budućih inženjera.
Radionica „Density Intensity Resilience –The Split Case“ u sjeverozapadnoj kuli Dioklecijanove palače
Za početak, pitali smo ih koliko sâm grad Split određuje studij. “Dolazim iz sasvim drugačijeg kulturnog okoliša, iz Varaždina, a Split mi je prije svega vrlo zanimljiv za promatranje“, kaže Filip Kobzinek, dobitnik, uz ostala, posebnog priznanja na 47. zagrebačkom salonu arhitekture 2009-2012 za projekt obiteljske kuće pod mentorstvom Nikole Popića. “Ima stvari koje me ovdje opterećuju i s kojima se ne slažem, ali što se tiče arhitekture i urbanizma, mišljenja sam da je Split jedan od najpoučnijih i najuzbudljivijih gradova na svijetu – Dioklecijanova palača i povijesna jezgra grada oko nje, Split3, Poljud, divlja izgradnja, Vitićeva, Radićeva i Kovačićeva arhitektura… sve su to izuzetno uzbudljive teme, kako same za sebe, tako i u cjelini. Ukratko, ovaj grad mi uvijek daje ‘štofa’ za razmišljanje”, objašnjava Filip.
Nika Tudor, koja upravo ovih dana brani diplomski rad, dodaje da “za razliku od nekih monotonih gradova, Split ima izvrstan dnevni život. Bezbrojne kafiće, Rivu, Bačvice, Marjan, Mosor – sjajno je imati mogućnost biti jedan tren na planini, drugi u šumi, treći na plaži” … a četvrti za crtaćim stolom. “Čini mi se da se na fakultetu sve odvija jako brzo i uz visoke kriterije pa je možda teško pomiriti znatiželju i uživanje u gradu sa stvarnim studiranjem”, kaže Nika.
Filip Kobzinek, Anita Karaman: Park “Turska kula” – community garden, Split. “Bavili smo se pitanjem javnih prostora i neplaniranih intervencija građana u prostoru kao sastavnim segmentom oblikovanja životne zajednice.”
Pokrenut je i međunarodni diplomski studij – Arhitektura i urbanizam u mediteranskom okolišu (o čemu smo pisali ovdje ), koji tek čeka svoje prve polaznike, a fakultet je otvoren i Erasmus razmjenama. “Svakako bismo preporučili dolazak na studij u Split, barem na jedan semestar”, slažu se naši sugovornici. “Splitski fakultet bazira se na gradu i regiji u kojoj je osnovan, tako da nas to definitivno usmjerava i oblikuje preko tema koje obrađujemo, ali opet nam profesori ostavljaju dovoljno prostora da sami izvučemo zaključke i odaberemo što nas interesira”, dodaje Filip.
U Split već dolaze studenti od Delfta do Tokija – na radionice, razmjene – a naši su sugovornici i njihovi kolege iskusili su studiranje u nizu europskih zemalja. “Dojma smo da smo svugdje, zbog načina na koji je koncipiran studij, bili u relativnoj prednosti, kao i zagrebački studenti. I što se tiče radnog ritma, ali i što se tiče teorijskog znanja i informiranosti o aktualnoj svjetskoj produkciji”, opisuje rezultate obrazovanja Svjetlana Miše.
Svjetlana Miše, Dina Pivac, Nika Tudor: “Kopilica”, Split. “Većina postojećih objekata su zapuštene industrijske hale i skladišta koja nisu u ruševnom stanju pa smo predlagale arhitektonsko recikliranje – prenamjenu, oživljavanje novim urbanim sadržajima, ali i zadržavanje tehnički unaprijeđene industrije.”
Na preddiplomski se upisuje četrdeset, a na diplomski trideset studenata godišnje pa se okvir podučavanja razlikuje od onog na zagrebačkom fakultetu. “Ideja fakulteta je da se radi u manjim grupama koje su fleksibilnije i mobilnije pa su ljudi u svakom trenutku povezani i moraju surađivati. Zbog takvih manjih grupa kontakt s profesorima je lakši i potpuniji, što nije slučaj kod zagrebačkog studija gdje često profesor vodi svoju grupu, a ostale grupe vode asistenti koji su ionako prezaposleni. Na splitskome studiju svaki profesor upoznaje studenta i njegov rad neposredno, a prijenos znanja odvija se često kroz razgovore u oba smjera, nema podučavanja ex cathedra. Zbog takvog bliskijeg odnosa studenti mogu slobodnije pričati s profesorima, bez nekog osjećaja straha, što je dobro za razvijanje mladih arhitekata i izbjegavanje frustracija. Naposljetku, svi ćemo jednog dana biti kolege. Također, prednost ovog fakulteta je da je privukao kao profesore velik broj vrhunskih arhitekata praktičara iz Hrvatske, tako da svi studenti mogu biti u izravnom kontaktu sa svima njima i učiti od njih (a i oni od nas, kako to često govori Idis Turato). Još uvijek ima eksperimentalnih projekata na nekim kolegijima, što samo može pridonijeti širenju vidika mladih arhitekata, čak i ako ti eksperimenti ne uspiju”, komentira Filip.
Svjetlana dijeli njegovo mišljenje, a iskustva sa zajedničkih izložbi i radionica s kolegama iz Zagreba ukazuju na to da, iako neće steći titulu urbanista, i u tom polju imaju itekako što pokazati. “Nedostatak je što se sva predavanja profesora sa stranih sveučilišta i druga zbivanja u arhitekturi održavaju u Zagrebu, iz čega smo mi isključeni“, kaže.
“Bez obzira na iznimno intenzivan rad na radionicama i na činjenicu da dva dana tjedno studenti provode sa svojim profesorima, karakter i afiniteti studenata presudni su za osobni kreativni razvoj”, kaže Dragan Žuvela, diplomant iz prve generacije splitskih studenata arhitekture. “Već smo na studiju imali izgrađene stavove i o radovima naših nastavnika, kritika je jedan od najelementarnijih načina učenja.”
Lidija Lovrinović, Dragan Žuvela: “Okvir za život – (stambeno- poslovno) zelena simbioza”, Zagreb. “Obratili smo pažnju na ambivalentnost privatnih/javnih prostora koji su nastali spontano, iz logike i potrebe: ad hoc sistem društva i gradnje pokazao je zube pomnom planiranju.
Za arhitekte je interdisciplinaran pristup neizbježan pa smo upitali sugovornike kakva su im dosadašnja iskustva suradnje s drugim strukama. Nika, koja uz studentsko ima i radno iskustvo, kaže da se „suradnja s ekonomistima, građevinarima, produkt i grafičkim dizajnerima, agronomima… pokazala izvrsnom za učenje. Arhitektura otvara mogućnost za rad na raznim područjima, a bitno je znati prilagoditi se tržištu.” Iako sigurni u sebe i suvereni na razini idejnih projekata, oblikovanja i organizacije, ipak smatraju da im nedostaju neka konstrukterska znanja i da bi se tom aspektu trebali više posvetiti. Iz Svjetlanine perspektive, “sociološki su aspekti silno važni za formiranje javnih prostora i razmatranje aspekta i utjecaja arhitekture na urbane cjeline. Urbanizam i sociologija su neraskidive prakse, jednako kao arhitektura i građevina.”
Nika Tudor, Svjetlana Miše: Revitalizacija vojarne u Sinju
Malobrojni među njima planiraju postdiplomski studij, a u svjetlu aktualnih okolnosti hrvatske gradnje i mogućnosti zapošljavanja, još uvijek se radije bacaju u praksu odmah po diplomi. “Iako situacija sa zapošljavanjem danas nije idealna, mislim da se većina kolega odlučuje na rad u birou”, kaže Svjetlana. “Nakon diplome upisao sam specijalistički studij na Ekonomskom fakultetu jer me zanimalo regionalno planiranje. Taj aspekt me zaintrigirao zbog dvije stvari; prva je važnost pojma regionalnog razvoja i planiranja za lokalni (i nacionalni) kontekst, druga je doživljavanje pojma interdisciplinarnosti u praksi”, uključuje se sa svojim iskustvom Dragan, a Filip zaključuje da je “praksa bez učenja jednako pogubna kao i učenje bez prakse.”
Što se tiče njihove buduće profesionalne uloge, Svjetlana kaže: “Mislim da je naša dužnost utjecati na politiku i javno mnijenje u smislu edukacije i informiranja javnosti. Iako očito ne postoji političko-društveni okvir za stvaranje nekog novog Urbanističkog zavoda Dalmacije, postoji realna potreba za organiziranim stručnim kadrom koji će kontinuirano pratiti i uređivati probleme u polju urbanizma. Trenutno vladaju zakoni divljeg zapada i iz toga proizlaze mnogi problemi za koje nije sigurno tko će se njima baviti, a potreban je interdisciplinarni pristup u rješavanju tih problema.” Dragan dodaje da se “suradnja i strateško planiranje još nalaze u limbu hrvatske (lokalne) politike, a to može promijeniti samo pritisak stručne argumentacije. Također, regionalno planiranje potiče i propitivanje i kritiku centralizacije Hrvatske, koja s vremenom postaje ‘tihi ubojica’ razvoja svih hrvatskih regija, osim Zagreba, a koja se također spominje samo na nivou površne retorike. Bez regionalnog planiranja uz integralni pristup, potencijal Dalmacije će i dalje opadati, a to je scenarij koji se treba izbjeći.”
“Suvremeni arhitekt je doživio svojevrsnu degradaciju u smislu građanske i inženjerske profesije. Što se tiče arhitekta kao građanske profesije, moj osobni dojam je da danas svijet i društvene odnose izgrađuju isključivo ekonomisti i menadžeri, postoji samo pitanje financijske isplativosti i efikasnosti, dok se svi ostali benefiti, pa tako i arhitektonski, smatraju sporednima. Što se tiče arhitekata kao inženjera, razvitkom tehnologije postalo je neophodno da se stvori distinkcija između arhitekata i građevinara, ali to ne znači da arhitekti nužno trebaju postati fasaderi. Ipak, čini se da su donekle svojevoljno to i postali”, kaže Filip. A na kratko pitanje o današnjoj zadaći arhitekata, Filip je odgovorio samo: “Ne odseliti se iz Hrvatske.“
Ponekad treba spavati i jesti – Arhijed– iznimno praktičan i duhovito ilustriran kulinarski blog splitskih studenata arhitekture
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektoničkih medija
