Što skrivamo iza maske
Ono što nas definira humanioidima je naša sposobnost previše promišljanja, rekao bih. Možda zato stavljamo na sebe različite maske i previše se trudimo projicirati ili sakriti ono što stvarno osjećamo i mislimo. Melinda Šefčić odlučila je u dubinu istražiti ovu problematiku koja ponekad proguta naše cijelo biće i sve naše napore.
Konstantna borba – ‘Izvorna istina bitka’ karakterizira svako veliko nastojanje, umjetničku sliku svijeta, kako sama kaže. Umjetničko djelo omogućuje bivstvujućem da izađe iz skrivenosti i pojavi se u neprikrivenoj istini, bez ikakvih restrikcija.
Maske i vizualne iluzije su igre koje Melinda voli igrati dok kreira i drži nivo misterioznosti iznimno visokim. Dovoljno je hrabra izložiti sebe u velikom broju svojih djela – iako niti je jasno niti bitno da je to njen osobni lik s kojim se igra, nego mogućnost i potencijal nesmetanog broja i načina interpretacija sebe same. Same sebe i samog svog imidža. A imidž je nešto što mi ljudi shvaćamo poprilično ozbiljno, svi to znaju. Možda su baš zato Melindini radovi dodatno zanimljiviji promatračima.
Objašnjavajući što misli o stavljanju maski i igranju s imidžom, Melinda kaže: ‘Lice je nepotpuno i prolazno otkrivanje osobe. Nitko nikada nije direktno vidio vlastito lice; može ga upoznati samo uz pomoć ogledala i na fotografiji. Lice dakle nije za sebe, ono je za drugoga, ono je nijemi jezik. Drugom se, htjeli to ili ne, pokazuje najživlji, najosjetljiviji dio (sjedište čula): unutrašnje Ja, djelomično ogoljeno, koje odaje beskrajno mnogo više nego sve ostalo tijelo.’
Možeš li nam reći kako je kod tebe krenulo igranje s umjetnošću i što te potaknulo da uzmeš u obzir mogućnost bavljenja time? Da li je to bilo nešto čime si bila okružena ili si jednostavno odlučila da se time želiš baviti?
Od malih nogu sam imala razvijenu tu artističku crtu i potrebu da kreiram – moglo bi se reći da sam uvijek težila onome što sam danas. Temelj mog bivstvovanja nalazim u svojoj obitelji. Ujak mi je priznati karikaturist, baka je bila slikarica, majka je slikala na staklu a otac se bavi antikvitetima. Cijela kuća je poput male galerije. Pretpostavljam da mi je bilo u genima to da ću postati umjetnica.
Rođena si u Subotici. a odlučila studirati u Zagrebu. Kako je došlo do toga? Izgleda da je Zagreb postao privlačan studentima umjetnosti iz okolnih zemalja. To je lijepo čuti.
Aplicirala sam na nekoliko akademija – Novi Sad, Zagreb, Beograd, Budimpešta. Bivajući dijelom mađarske i hrvatske manjine u Srbiji mi je otvorilo mnoga vrata. Sasvim slučajno sam prihvaćena na akademiji u Zagrebu gdje sam i ostala, ali zapravo sam to najviše i htjela.
Reci nam više o svom radu s maskama i iluzijama maski. Je li se to dogodilo samo od sebe u procesu kreiranja ili si imala jasnu ideju prije nego si počela istraživati ta pitanja i kreirati oko toga?
Srž svega što radim je samoizliječenje. To sve pripada procesu stjecanja samosvjesnosti kroz umjetnost. Umjetnost je primarno forma terapije i sve što je poslije – rezultanta toga – je stvaranje kreativnog duha i ideje. Umjetnost u osnovi vidim kao formu autorealizacije i preispitivanja same sebe. Počela sam crtati maske umjesto ‘realističnih’ portreta kako bih pokazala što osjećam, a ne kako vidim sebe. Zato i je naziv cijelog koncepta ‘Ogledalo moje duše’. Kroz to sam pokušala shvatiti tko sam i što želim. Svaki dan sam napravila nekoliko crteža i svaki crtež je bio reprezentacija mog trenutnog emotivnog stanja koji sam na kraju pokušala demistificirati, dekonstruirati i shvatiti što je to što leži iza svake maske, koji je bio izvor tih osjećaja i što su oni predstavljali. Idući dublje u samu ideju, znajući svoje misli kroz te kreacije, prirodno me navelo da ih kombiniram sa svojim fizičkim portretima. I u tom procesu se dogodila kompletna sjedinjenost uma i tijela.
Reci nam više o korelaciji između statične slike i videa. Čini mi se da ti se sviđa video medij i da misliš da je to jak medij koji detaljnije i čišće prenosi ono što si htjela komunicirati u svojim radovima.
Da, video je neizostavna komponenta svakog koncepta koji radim. Razlog je veoma jednostavan – sve što nas okružuje i što vidimo je u pokretu. Tako da sve što kreiram moram ovjekovječiti u nešto dinamično i utjeloviti u nešto stvarno i konkretno. Video daje mogućnost formiranja i prezentiranja kvintesencije mog rada. To generira tematsku unificiranost koja je važan dio umjetnosti koju stvaram. Kroz to izražavam iluziju stvarnosti i njen smisao postaje razumljiv samo ako se percipira totalitet njene strukture.
Tvoj video je osvojio i nagrade. reci nam više o tome kao i o avanturama tvog videa, jer kako čujem, video je odlazio s jednog festivala na drugi.
Taj video je rezultat mog višegodišnjeg rada i bio je vrlo dobro primljen među lokalnim gledateljima. Zbog toga sam s tim videom odlučila participirati na mnogim međunarodnim festivalima, gdje je rad postigao puno uspjeha. Video je prikazivan u Grčkoj, Njemačkoj, Portugalu, Italiji, Francuskoj, Peruu i Srbiji. Također sam osvojila i prvu nagradu na natjecanju koje je organizirala firma HSM Informatics na temu ‘Maskiraj se digitalno’. Nagrada je bio digitalni video projektor i ta nagrada mi je puno značila, a projektor sada služi kao koristan alat u mojoj umjetnosti.
Kad smo kod maski i iluzija – dio tvog opusa je povezan s vizualnim iluzijama. Kako je došlo do toga? Vidim da koristiš i puno životinja u tim radovima. Ima li nekog simbolizma u tome?
U svom radu se suočavam s dva problema; prvi je moj identitet: ‘Ja u svom tijelu’ i drugi je moja asimilacija u novom životnom okruženju: ‘Moje tijelo u svijetu’. Svatko od nas ima svoju indvidualnu percepciju svijeta i nas u njemu. Duša stvarno je svemirski putnik kroz vrijeme i prostor, ali i kroz razne dimenzije i razne načine postojanja. Dakle, transcedentnost duše čini strukturu našeg postojanja; doprinosi prekoračenju limita naše svjesnosti, percepcije i iskustva individualca. Na taj način ja prezentiram sebe kroz simbol životinja. Arhetipovi životinja predstavljaju duboke slojeve nesvjesnog i instinkta. Životinje su simboli kozmičkih, materijalnih i spiritualnih načela i potencijala. One se pojavljuju u siboličkom aspektu identifikacije, poput opisa kompleksne prirode i odraz naših najdubljih impulsa. Svaka životinja je pandan nekom dijelu nas.
Voliš koristiti veoma vibrantne i jarke boje koje tvojim djelima daju jaku crtu psihodeličnosti. Koristiš li to da akcentuiraš ili jednostavno uživaš u psihodeličnom efektu na promatrače tvojih radova?
Moja priroda je ono što mi pomaže da biram boje – one najbolje objašnjavaju moje unutrašnje stanje koje je slobodno od vanjskih utjecaja. Kako je Salvador Dali rekao: ‘Ne drogiram se, ja jesam droga’, pokazujući kako je psihodelična umjetnost asocirana s pogrešnim normama nametnutim od strane društva. Naime, riječ psihodelija potječe od grčkih riječi ‘psyche’ – duša i ‘delos’ – vidljivost. Jasno je da se u svom radu bavim samozaliječenjem i samoostvarenjem i da kroz to radna podloga postaje kracija moje duše, nešto potpuno vidljivo na kraju.
Ti si također i dio C.R.T.A. projekta i radionice. Čini mi se vrlo interesantno vidjeti umjetnike koji kontempliraju oko koncepta ograničenosti. To je bio projekt crtanja 2D i 3D radove, zar ne? Kako se rodio taj koncept i da li ti je bio izazov sudjelovati u takvom nečem?
Samo koncept C.R.T.A. projekta je započeo kao kooperacija između dvoje kolega, Vanje Trobić i Jelene Bando, dok smo svi još bili studenti. Bio je izazov pokrenuti nešto poput toga i spojiti ljude i kreativnost pod okriljem akademije. Danas ja vodim projekt s Vanjom Trobić i Petrom Puž-Novoselec i cijela je priča doživjela novu dimenziju, jednako izazovnu u ispitivanju ograničenja grupnih umjetničnih suradnji. Vrlo sam ponosna što sam organizatorica i sudionik u ovom projektu i nadam se da će buduće realizacije biti i izvan granica Hrvatske.
U petak, 25. travnja, u prostorima udruge Boonika, u 20 sati, otvara se izložba Melinde Šefčić, koja se može pogledati do 09. svibnja 2014. svaki dan od 15h do 21h, osim subote i nedjelje.
Što možemo očekivati od tebe u skoroj budućnosti? Hoće li biti još maski ili više vizualnih iluzija? Gdje misliš da će te tvoja umjetnost odvesti?
U bliskoj budućnosti se namjeravam fokusirati na doktorat koji će se baviti pitanjima umjetnosti kao vida terapije. S tim priroda mog kreativnog duha konstantno evoluira u nove ideje, traži nova dostignuća. Radim i na nekoliko projekata koji uključuju i suradnje s drugim granama kreativnosti poput zvuka i 3D modeliranja. Nova serija spona maski i vizualnih iluzija je također u nastajanju.
