
Konvencija o pravima djeteta govori da dijete ima pravo na odmor, slobodno vrijeme i igru primjerenu njegovoj dobi, mogućnostima, željama i sposobnostima. Kroz igru dijete istražuje svijet i otkriva svoje mjesto u njemu.
S ciljem ostvarenja ovog prava gradovi početkom 20. stoljeća formiraju dječja igrališta. Upravo ta igrališta, koja danas u svom izvornom obliku nestaju pod pritiskom sigurnosnih standarda i preopreznih roditelja, posljednjih deset godina dokumentirala je američka fotografkinja Brenda Biondo.
Rakete, velike ljuljačke i klackalice, strmoglavi tobogani polako postaju dio povijesti, a danas ih zamjenjuju sigurnije strukture za penjanje koje su, po riječima stručnjaka, bolje za razvoj fizičkih i društvenih vještina najmlađih. Tako, u brizi za sigurnost djece, iz javnog prostora grada briše se memorija djetinjstva svih generacija odraslih kroz 20. stoljeće. Sjećanje na njih preživjelo je tek na fotografijama koje dokumentiraju igrališta nastala između 1920. i 1975. godine diljem Sjedinjenih Američkih Država. Kao takva nastala su kada je Pokret reforme pokušao stvoriti sigurno mjesto za igru djece te ih tako maknuti s opasnih ulica.
S vremenom su igrališta postala mjesta okupljanja lokalne zajednice te tako dobila i svoju vrijednost u urbanističkoj revitalizaciji grada. Ista garancija sigurne dječje igre koja je bila motiv za nastanak ovakvih mjesta danas im dolazi glave.
Na fotografijama američke fotografkinje lako možemo prepoznati i stara igrališta naših gradova. O inicijativi kako spasiti urbanu opremu igrališta našeg djetinjstva pisali smo ovdje.
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektoničkih medija