Jesu li pješaci u Zagrebu nepoželjni?
Pješačka je zona središta Zagreba vrlo mala, kako u europskim mjerilima tako i u usporedbi s gradovima u Hrvatskoj. U Splitu je primjerice cijela Dioklecijanova palača pješačka zona, a proširena je i na Rivu i Marmontovu ulicu.
Foto: Tošo Dabac
U Beču središnja pješačka zona obuhvaća cijeli povijesni centar grada. Ona uključuje širi prostor oko Stephansplatza, Minoritenplatza, Judenplatza i Kohlmarkta, ulice Kärntner, Annagasse, Graben, Meidlinger Hauptstrasse i Neubaugasse. Međutim, ove su dimenzije pješačke zone rezultat pažljivo planirane regulacije prometa i uvođenja U-Bahna, sustava podzemne željeznice koji centar Beča povezuje s ostalim dijelovima grada.
Kako kaže Saša Šimpraga u tekstu Zagrebačka kriza trgova, zagrebačka pješačka zona u postojećem obuhvatu opslužuje potrebe grada od najmanje stotinu tisuća stanovnika manje nego što ih danas ima.
Međutim, pješačka se zona i u postojećem obliku sustavno unazađuje. Nakon što je bolno smanjena izlaznom rampom u Varšavskoj, uzurpacija javnog prostora terasama ugostiteljskih objekata čini je sve manjom, a javni prostor neiskoristivim – do velikog broja javnih gradskih klupa danas se naime ne može doći, a pješački su koridori svedeni na uske prolaze pored terasa, o čemu smo pisali ovdje. Nadalje, biciklističke se staze stihijski i suprotno uspješnim praksama i sugestijama udruga poput Sindikata biciklista, iscrtavaju na štetu pješaka, na pločnicima.
Pješačka zona u središtu Zagreba prvi put je planirana Detaljnim urbanističkim planom centra grada iz 1973. Počela se uređivati 1987. na osnovi idejnog rješenja uređenja prostora uže i šire zone trga bana Jelačića.
U prvoj je fazi uređen Trg bana Jelačića i Gajeva ulica, najprije do Bogovićeve pa onda do Tesline, te Splavnica, Perinjska do Amruševe i Bakačeva do Vlaške ulice. U drugoj su fazi uređene Bogovićeva i Petrićeva ulica, a potom Ilica, Jurišićeva i Praška, kao dio pješačke zone ali i koridori tramvajskog prometa. Nakon toga uređen je Cvjetni trg, dio Preradovićeve ulice do raskrižja s Masarykovom, dio Varšavske do Gundulićeve, te cijela Margaretska ulica. Dio Varšavske ulice od Gundulićeve do Frankopanske uključen u trećoj fazi. Međutim, u ovaj je dio Varšavske kasnije ipak vraćen individualni promet u svrhu rasterećenja Gundulićeve ulice. Potom su uključene Masarykova i Teslina ulica, no samo uvjetno, u popodnevnim i večernjim satima. Teslina je ravno godinu dana bila pješačka ulica, između 2012. i 2013., kada je nova regulacija prometa uz pristup stanarima omogućila i prolaz taksistima.
U odnosu na GUP iz 2009., pješačka je zona danas dijelom proširena u Gajevoj, Preradovićevoj, Gundulićevoj, Berislavićevoj, Cesarčevoj, Kurelčevoj, Bakačevoj i Staroj Vlaškoj. Njezino daljnje proširenje za sada ne možemo očekivati, osim u mjeri koju nalaže obveza prenamjene uklonjenih parkirališnih mjesta u zonu bez automobila u slučaju izgradnje javne garaže, koja je propisana u izmjenama i dopunama GUP-a iz ove godine. Naime, ovime se ukida ranija zabrana izgradnje podzemnih garaža u povijesnom središtu grada, a kako izgleda susret pješačke zone i izlazne rampe garaže možemo vidjeti na primjeru one u Varšavskoj.
U sjajnom tekstu Posljednja Zgupština Saša Poljanec Borić zaključuje da je pješak u Zagrebu definitivno nepoželjan element. Smatra da je pitanje trgova i spomenika u Zagrebu zabranjena tema, a pločnici i hortikultura: nepoznati pojmovi. Prema njoj, grad je na koljenima, a problem upravljanja njime takav da ga treba podići na razinu nacionalnog političkog i razvojnog problema jer je samo to način da se razorni vektor u koji je grad doveden zaustavi i, napokon, preokrene u neku smislenu razvojnu strategiju.
Antoaneta Pasinović, arhitektica i kritičarka, tekst za katalog izložbe „Čovjek kao pješak“ 14. Zagrebačkog salona 1979. godine završava ovako: „… da bi se voljelo grad, treba prethodno ljubiti čovjeka, a iznad svega čovjeka kao pješaka“.
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektoničkih medija
Foto: Saša Šimpraga
