Vizualni šum nam sugerira da postoji mogućnost izbora, a to je laž

Ambijentom Spektar umjetnički dvojac Žižić/Kožul nastavlja artikulirati svijest o neumornom i sveprisutnom nasilju i pandemiji konzumerističke kulture. Njihov najnoviji ambijent naslovljen Spektar, koji se 17. rujna u 19 sati otvara u NO Galeriji Muzeja suvremene umjetnosti, ukazuje na transformaciju mentalnog krajobraza i javnih prostora u mjesta namijenjena potrošnji. Vrijednost njihova rada leži i u činjenici što su zaoštrenu presliku globalnih tendencija preobrazbi javnih prostora artikulirali kroz iskustvo lokalnog konteksta čitavim spektrom kontekstualno specifičnih simbola.

Naime, žarišne točke ambijenta ovaj put su betonski multipli boca i rekvizita za plažu.Damir Žižić i Kristian Kožul postavljaju u prostor dvjestotinjak betonskih odljeva boca gusto zbijenih na postamentu. I dok je u prethodnom ambijentu 0,50, žuđeni objekt bila plastična boca koju je moguće reciklirati i za nju dobiti pola kune, a koja je umjetničkom transformacijom postala brončani, muzealizirani predmet, sada tandem Žižić/Kožul preoblikuje već spomenutu bocu u vojsku bezimenih, no logo multipla, izljevnih u betonu. Tako svima poznata boca, svima poznate robne marke, postaje dio bezimenog, sivog mnoštva u potpunosti lišena marketinške prepoznatljivosti, ali i muzeološkog glamura prethodnog ambijenta. Ambijent Spektar predstavlja tek jedan koloristički trenutak, kolažno/montažnu fotografiju koja prikazuje superponiranu ambalažu svih, na lokalnom tržištu postojećih, marki prženih krumpirića stvarajući tako artefakt koji također postaje oglašivački neprepoznatljiv proizvod bez loga. Tekstualni akcent ambijenta, od zrcala premazanog sivom bojom, jest sastavljena slika s natpisom das billigste Angebot (najjeftinija ponuda) koja postaje ironijski osvrt na marketinški posredovanu svakodnevicu.

U namjeri da ostvari svoj glavni cilj kojemu je sve podređeno, a to je profit, moraju biti zadovoljeni određeni kriteriji poput fleksibilnosti, mobilnosti i iznad svega isplativosti. Usmjerenost profitu u konačnici će rezultirati prevlašću uslužnog sektora u našoj svakodnevici i potpunom promjenom koncepta rada, a to nas opet vraća na zimmerfrei/ barke fahren simboliku otjelovljenu u grupi sivih luftića i betonskih artikala za plažu. Oni nisu ovdje samo žuđeni umjetnički objekti predstavljeni poput muzejskog izloška, a beton nije samo materijal kojim se Jadranska obala neumjereno pretvara u apartmanski pakao. Prezentirani objekti snažan su otisak, odljev koji globalni kapitalizam upisuje u naš mentalni i javni prostor, osobito stoga što godišnji odmor nije više zajamčeno pravo već povlastica.

Strategija ambijenta Spektar, uz korištenje ready-made objekata i logotipova – nositelja određene društvene simbolike, svojevrsna je preslika kasnokapitalističke logike, a koju Mark Fisher u djelu Kapitalistički realizam-Ima li alternative? opisuje kao „sustav jednakosti“. Takvo „poravnavanje“, prisutno je u umjetničkoj praksi tandema Žižić/Kožul s jedne strane tehnikama brisanja logotipa i s druge strane umnažanja istog do njegove neprepoznatljivosti. Jednako kad je posrijedi religiozna ikonografija, artikli za plažu, odabir auta, flaširane vode ili čipsa, kapitalistički realizam ukida sve osim monetarne vrijednosti ostavljajući, dakako, privid izbora. Otud monokromno sivilo čitavog ambijenta, naglašeno specifičnim potpisom dvojca Žižić/Kožul. Sivom izgužvanom folijom, koja simbolizira stanovit rekvijem izlozima zatvorenih trgovina koje su prestale biti isplative.
Tijekom postepene gradnje ambijenta Spektar postavljala sam im pitanja na koja su zajednički odgovarali.

U najnovijem ambijentu važno mjesto pripada komentiranju dokolice kao vremena namijenjenog potrošnji te uživanju plodova vlastitoga rada. Je li riječ o kritici nedosanjanog sna nestajuće srednje klase, odnosno strukturiranja slobodnog vremena s obzirom na to da je već Herbert Marcuse upozorio da bi radnici, s viškom slobodnog vremena, mogli razviti ukus za slobodom ?

Ž/K: Možda je kritika presnažna formulacija. Riječ je zapravo o našoj interpretaciji stvarnosti u kojoj živimo te situacija koje neposredno utječu na naše živote. U vremenu u kojem je, u tri ljetna mjeseca, najveća bojazan nacije hoće li broj noćenja narasti za 2.3 posto (po dosadašnjim saznanjima za 2014.), pokušavamo kroz rad iskoračiti iz tog ionako iščašenog okvira te ga promotriti s neke druge strane. U konkretnoj posttranzicijskoj situaciji u kojoj se nalazimo, teško možemo ozbiljno citirati Marcusea imajući na umu da srednjom klasom smatramo vojsku državnih službenika naoružanih neograničenom količinom slobodnog vremena… Jedina prepoznatljiva žudnja za slobodom jest žudnja za potrošačkom „slobodom“, za dokolicom neonske rasvjete i sigurnošću klimatiziranih, naizgled javnih prostora izmještenih na gradsku periferiju…

Betonski luftići koje ste odabrali za vizualno komuniciranje putem pozivnica asociraju na podjelu turista na „dobre“ i „loše“, a što je povezano s ekonomskom interpretacijom turističkog ponašanja, odnosno vrednovanja turista na temelju njihove potrošnje. Naime, u takvoj interpretaciji „dobri“ turisti dolaze jahtama ili jedrilicama, a „loši“ ne troše, već na kineskoj robi plutaju uz obalu. Je li takvo vrednovanje bilo presudno u odabiru motiva luft madraca?

Ž/K: Tema ovog rada je više komentar kolektivnog očekivanja od turizma, stvaranje lažnih nada i iluzije mogućnosti lagodne egzistencije kroz uslužne djelatnosti. Čitavog ljeta slušamo kako je „sezona podbacila“ iako nemamo ni najmanje predodžbe kako će to utjecati na ionako devastiranu privredu. Upravo kategorizacija gostiju koju spominješ u pitanju nas opet vodi do rada Das biligste Angebot . Nacionalna ambicija, plan, strateško promišljanje identiteta postaje vezano za prezentaciju nas samih kao najdostupnije robe.

Rad koji je dupliciran, izmješten iz Galerije i postavljen na autobusnoj stanici ispred Muzeja, komentira zapravo iluziju izbora?

Ž/K: Tako je. Banalni proizvod poput čipsa koji je identičan u svim svojim izdanjima i tek kada ga sažmemo, uviđamo kako zapravo izbor ne postoji! Živimo u vizualnom šumu koji sugerira da postoji mogućnost izbora, a ta mogućnost je laž. Čips, automobil, ljetovanje sve je to dio komercijalne buke. Mark Fisher u svom djelu Kapitalistički realizam ističe kako kapitalizam ne bi opstao jer je zapravo hiperapstraktna impersonalna struktura koja ne bi bila ništa bez naše pomoći. Živeći i vjerujući u iluziju izbora mi podržavamo kapitalizam u kojemu smo svi potrošači-gledatelji. Polje izbora zapravo se sve više sužava jer korporacije su marketinški usklađene, a izbor potrošača je rigidno kontroliran unutar markiranih proizvoda.

Zašto kod nas ne postoji cultural jamming, subvertising ili neka vrata gerilskog komuniciranja s oglasima? Jesmo li previše zatravljeni blještavilom reklama ili previše cinični da bismo reagirali?

Ž/K: Čini se da reklame više nisu niti pretjerano blještave ni optimistične. Bolji razlog za nedjelovanje, od samog cinizma, vjerojatno je kronična apatija. Svaki nedostatak produkcije, aktivnosti, dakle apatija, može se objasniti kroz svojevrsno samoispunjavajuće proročanstvo. U trenutku kada ne vjerujemo da je promjena moguća, prestajemo djelovati te promjena uistinu postaje nemoguća.

Vjerujete li kako su lokalne specifičnosti koje iščitavamo u vašim radovima globalno razumljive?

Ž/K: Apsolutno! Bilo bi jako arogantno prepustiti se razmišljanju u kojem pojmimo spektar “lokalnih specifičnosti” kao jedinstveni fenomen neponovljen nigdje na svijetu. Dapače, ukoliko govorimo o temama prisutnima na ovoj izložbi, prije bi se moglo reći da je tematika radova redovito univerzalna. Možda postoji iluzija stvorena kroz osjećaj noviteta (vlastitog iskustva) da je tranzicijska trauma nekako isključivo “naša”, da smo mi prvo društvo koje prolazi socijalnu transformaciju u kojoj se restrukturiraju temeljne društvene vrijednosti. Čak i takav trenutak možda opravdava prisutnost humora u našim radovima, svojevrsnu ironijsku introspekciju, gdje smo kao umjetnici prisiljeni suočiti se sa spoznajom o “običnošću” vlastitog iskustva, bez obzira na intenzitet istog.

Je li teško ostaviti iza sebe epitete umjetnika koji stvaraju radove na popartističkom nasljeđu. Što vam uopće znači popartistička estetika?

Ž/K: Popartistička estetika, hmmm…Tu smo na vrlo skliskom terenu kada je riječ o površnom korištenju tog termina. Vrlo je jednostavno upotrebu ikonografije potrošačke kulture u našim radovima uvesti pod taj nazivnik. Možda je ključna razlika između naše prakse i “popartističkih” izvedenica nedostatak lakoće samozadovoljstva, svojevrsne slavljeničke komponente radova. Ukoliko bi trebalo birati povijesni trenutak kao referencu za naš rad, sretniji trenutak bi bio kratki bljesak umjetničkog pravca nazvanog kapitalistički realizam koji je nastao ranih 60-ih u Njemačkoj. Osmislili su ga umjetnici poput Gerharda Richtera, Konrada Luega ili Sigmara Polkea kao protutežu američkom pop-artu s jedne i istočnom socrealizmu u umjetnosti s druge strane. Stoga je i trenutni kontekst u kojem živimo referentan: trauma gubitka kulturnog identiteta kroz pritisak potrošačkog imperativa i problem pozicioniranja srednje klase, odnosno nestanak iste, samo su neki od vremenskih poveznica. Identificirati se s ideologijom pop-arta značilo bi odreći se bilo kakve mogućnosti kritike, komentara ili elementarne političnosti rada – osim čistog ideološkog slavljeništva banalnosti potrošačke kulture.

Guy Debord i situacionisti sa svojim detournementom odnosno grafitima poput „Zabranjeno je zabranjivati“ ili „Shvati ozbiljno svoje želje“,svojedobno su šokirali, a danas više zvuče kao slogani marketinških tvrtki. Dakle, svaka kulturalna diverzija i transgresivnost je vrlo brzo upisana u diskurs velikih igrača. Istodobno, tvrtke prestaju gledati na sponzorstva kao sretni spoj filantropije i promocije imidža već tretiraju polje kulture kao vrlo učinkovito marketinško oruđe.Kako onda doživljavate ulogu kreativnosti i umjetnosti u društvu? Kako pozicionirate svoj rad?

Ž/K: Socijalna povijest umjetnosti nam govori kako je situacija slična ili identična onoj otprije pedeset, sto ili petsto godina. Ukoliko prihvatimo ideju da se marketing bavi prodajom životnog stila, možemo podvući znak jednakosti s nekadašnjim mecenama koji su kupovali prestiž, odnosno određeni status ili stil, podržavajući određene umjetnike. Čini nam se važno progovoriti i o ulozi umjetnika u odnosu na institucije, a da ne ulazimo u polje „institucijske kritike“ jer to nije tema ovog projekta. Vrlo je dvojbeno govoriti o umjetničkom radu koji će biti kritičan i postavljati pitanja, a biti „neovisan“ jer čim je rad umjetnički uspješan preuzet će ga institucije za gradnju svog kulturnog identiteta. Smatramo da je u ovom trenutku upitno pretpostavljati umjetnički rad kao sredstvo koje ima potencijal direktne i značajne društvene promjene, u situaciji u kojoj su loše vijesti o bližoj i daljoj budućnosti postale dio nacionalnog folklora.

Razgovarala: Leila Topić, kustosica izložbe

Foto: Damir Žižić