Istočna obala u Splitu – imperativ integralnog planiranja

Nakon nekoliko godina pauze, časopis Čovjek i prostor, koji postoji od 1954., izašao je ponovno u fizičkom, tiskanom obliku u izdanju Udruženja hrvatskih arhitekata.

ČIP je u potpunosti redizajniran u studiju Parabureau, a za novi koncept odgovoran je novi glavni urednik arhitekt (i pisac) Boris Popović. S ekipom novinara, fotografa i ostalih suradnika, Čovjek i prostor će od sada izlaziti redovito, a sljedeći broj očekuje se početkom listopada u vrijeme Zagrebačkog salona arhitekture.

Za ovaj broj ČIP-a govore: Tihomir Jukić, Danijel Žeželj, Davorka Begović, Gerriet K. Sharma i Hrvoje Njirić. Provedena je i velika anketa o situaciji u urbanističkom planiranju i predstavljeno nekoliko projekata i realizacija, među kojima i Zagreb za mene. Tekstove o problemima Istočne obale u Splitu i prenamjene vojnih nekretnina pišu Diana Magdić i Ladislav Tomičić, a novi ČIP od sada ima i strip Igora Hofbauera te vinjetu Željka Vukičevića Zhela. Iz redakcije kažu da je časopis namijenjen širokom krugu ljudi koje zanimaju arhitektura, umjetnost i dizajn te koji osjećaju potrebu promišljati i djelovati na društvo oko nas.

Mi se veselimo novim izdanjima ČIP-a i redakciji želimo uspjeh, a u znak (uzajamne) podrške smo dogovorili suradnju između ČIP-a i Pogledaj.to, čiji je prvi rezultat objava teksta naše i ČIP-ove suradnice Diane Magdić iz prvog broja ČIP-a.
Za ostale tekstove, potražite ČIP u Udruženju hrvatskih arhitekata na adresi Trg bana J. Jelačića 3/I u Zagrebu. Besplatno!

Autorica: Diana Magdić

Dan nakon što je splitskom Gradskom vijeću predstavljen prijedlog izmjena desetak godina starog Generalnog urbanističkog plana, ilustrativan primjer nerazvojnog, a često eksploatatorskog planerskog gliba iz kojeg se ne uspijevaju iskoprcati hrvatske lokalne samouprave, gradonačelnik Splita Ivo Baldasar i ministar pomorstva, prometa i infrastrukture Siniša Hajdaš Dončić potpisali su protokol o suradnji na realizaciji izuzetno zanimljivog Strateškog projekta urbane regeneracije preko projekta Istočne obale. Urbanističko rješenje i studija izvodljivosti trebale bi privući 300.000 eura bespovratnih sredstava iz EBRD-a za prvu fazu projekta, kasnije i novac iz EU fondova za realizaciju, no ključni gradski poduhvat unaprijed je opterećen nizom, za sad, prešućenih tema na nacionalnoj razini pa je sada sjajna prilika da se napokon zrelo rasprave.

Urbana regeneracija

Istočni dio splitske luke danas je čvorište pomorskog, željezničkog i autobusnog prometa, ali i jedan od glavnih pješačkih pravaca između zaštićene povijesne jezgre s kojom graniči i zelenih kupališnih zona u gradu koji svoju budućnost gleda kroz, redom, plošne interpretacije turističke ekonomije. Najvrjednija 23 hektara zemljišta na Sredozemlju uglavnom su u državnom vlasništvu Lučke uprave, Hrvatskih željeznica i Hrvatskih cesta, a plan da se turistificiraju, jednako kao i objekti javne namjene zapadno od Dioklecijanove palače, proizašao je iz stava da Split niti nema alternativnog razvojnog puta.

Trgovačka je luka odavno ona Sjeverna, trajektna se već dijelom transformirala u kruzersku, zaštićena zgrada Dalmacijavina Stanka Fabrisa, Dinka Vesanovića i Jerka Ferića ispražnjena je i unaprijed potencirana kao kongresni centar, a izmještanje autobusnog i praktički napuštenog željezničkog kolodvora u Kopilicu prezentirano je kao gotova politička odluka. Svi se ti potezi odnose na daleko šire područje od same lokacije projekta i odredit će razvoj čitave splitske aglomeracije, uključivo otoka, a bez da je itko suvislo raspravio dugoročnu ekonomsku, društvenu i okolišnu održivost tih rješenja.

Prilika da se kroz novu funkcionalnu i oblikovnu artikulaciju Istočne obale iznese ukupna splitska pa i regionalna strategija razvoja, kad već nije obrnuto, ostvariva je uz uvjete postojanja nacionalnog okvira za urbanističko planiranje, smjernica za javno financiranje i stručne kapacitete, koje jednostavno nemamo jasno strukturirane i organizirane. Djelić drugog grada po veličini u Hrvatskoj postaje tako poligon za kompleksan i višerazinski eksperiment u koji se isplati uložiti maksimalan stručni i društveni napor, jer će u protivnom urbana regeneracija ostati puki eufemizam za gentrifikaciju, a posljedice neutemeljenog odlučivanja konačno svesti Split na promjene neotpornu turističku monokulturu.

Grad kao kulturni proizvod

Raskorak akademskih razmatranja kulturnih i kreativnih industrija te prakse na lokalnoj razini, najočitije se ogleda kroz nedavno usvojenu splitsku strategiju kulture, kao i kroz sam proces njezina nastajanja. Prepoznamo li te industrije kao bitan aspekt urbane regeneracije, otvaramo i pitanje izgradnje kapaciteta. Isključiv i netransparentan pristup, amaterska organizacijska i upravljačka struktura, odsustvo suradnje javnog i privatnog sektora sa zajednicom te ograničavajući institucionalni i pravni okvir, taj aspekt u najboljem slučaju zadržavaju na razini vulgarne i neodržive eksploatacije naslijeđenih prirodnih i urbanih resursa, što imamo i danas, ali bez razvojnog potencijala.

Obuhvat Istočne obale naslanja se na Dioklecijanovu palaču i povijesnu gradsku jezgru za koju ne postoji (formalan) plan upravljanja, a realno je pretpostaviti da će se banalni pokušaji investitorskog parazitiranja na baštini (poput AFCO projekta za splitsku luku od prije petnaestak godina, čiji su ondašnji zagovornici i danas utjecajni ili projekata u zoni najstrože UNESCO-ove zaštite, poput kontroverznih bedema Contarini ili Turističke palače) ponoviti u obliku pritiska i kroz ovaj projekt. Deregulacija uslijed nepostojanja multidisciplinarnog stručnog tijela kakav je bio Urbanistički zavod Dalmacije, ostavila je neprocjenjive gradske resurse na milost i nemilost individualnih procjena, što političkih, što konzervatorskih, a s obzirom na okoštalost procesa, ostaje samo slabašna nada da će se na već načetoj Istočnoj obali mijenjati principi djelovanja.

S druge strane obuhvata je gradsko kupalište Bačvice uz koje se upravo gradi još jedan hotel u nizu, a stanovanje u svim naseljima uz jezgru progresivno ustupa mjesto apartmanskoj ponudi. Želi li Split ostati grad, Istočna je obala jedini fizički prostor u kojem se uopće mogu realizirati nedostajući javni sadržaji. Komercijalno planiranje u pravilu je monofukcionalno, a dugoročne potrebe zajednice za javnim prostorima i mogućnošću stvaranja održivih susjedstva u drugom su planu. Takav pristup nije poguban samo za lokalno stanovništvo, već umanjuje i komparativne prednosti živoga grada u kontekstu suvremenih turističkih trendova. Split trenutno doživljava turistički procvat upravo zato što je grad, a ne zbirka urbanih kulisa sa smještajnim kapacitetima.

Tko gradi grad?

Urbanistički artikulirati predmetni prostor pokušalo se prije nekoliko godina neslavno propalim anketnim arhitektonsko-urbanističkim natječajem kojim se ipak iskristaliziralo nekoliko ključnih problema, no izgleda da će u potpunosti biti zanemaren. U međuvremenu je Lučka uprava razvijala i implementirala vlastite planove, Hrvatske željeznice čekale najboljeg ponuđača poput mlade s golemim mirazom, splitska ispostava Ministarstva kulture igrala se granicama zaštite, a Grad Split pokušavao s državom, vlasnicom zemljišta, urediti odnose kako bi se ono privelo svrsi.

U svim je tim procesima izostala javna pa čak i šira stručna rasprava, a s vremenom je u javnosti prevladao defetizam pa time i nezainteresiranost za budućnost grada, barem za onu budućnost koja izlazi van kratkoročnih partikularnih interesa. Bez vrlo brzog radikalnog zaokreta, prvenstveno političkog, k integralnom planiranju, najvažniji će projekt za Split, ali i za širu okolinu, pa čak i za državu postane li paradigmatski primjer, biti osuđen na propast. Idealan je trenutak, naročito uzmemo li u obzir vjerojatni preustroj lokalne i regionalne samouprave i promjenu statusa i ovlasti gradova Splita, Rijeke i Osijeka, za pronalaženje forme u kojoj bi se raspravljali i realizirali interesi i potrebe svih skupina dionika. U postojećim uvjetima nema čvrstih razloga za optimizam, ali projekt je već krenuo pa minimum stručnog integriteta obvezuje svakog sposobnog da doprinese.

Komentar Damira Rake:

Prostor Istočne obale predstavlja ključni gradski, urbanistički i multidisciplinarni projekt kojim će se Split legitimirati na mapi europskih gradova u budućem vremenu. To nije nimalo jednostavan zadatak, niti projekt koji može ovisiti o pojedincima ili pojedinačnim zamislima. On će biti pokazatelj koliko javne svijesti i intelektualne sinergije grad Split može ostvariti u ovom trenutku svoga razvoja.

Između ostalog, za razliku od drugih prostora grada, Istočna obala može riješiti goruće probleme transporta u vremenu turističke ekspanzije i ekstremnog povećanja migracija. Već danas je evidentno da zračna luka u Resniku neće izdržati pritisak povećanja prometa, odnosno nužno je proširenje u značajnom obujmu. S druge strane, splitska gradska luka sadrži prirodni potencijal za takozvani HUB prometni koncept, što bi značilo objedinjavanje svih aspekata željezničkog, cestovnog i brodskog prometa u jedinstveni i integrirani sustav transporta.

Usprkos nepovoljnom ekonomsko-socijalnom trenutku, Istočna obala predstavlja priliku za kulturni, civilizacijski i inženjerski iskorak grada Splita i generacije koja ga provede.