Neugodan i neugledan gradski “rukavac”

Posljednjih mjeseci zagrebački je Savski most sa svojom okolicom došao u žarište pažnje. Ta se lokacija početkom godine pojavila na listi mogućih intervencija vezanih uz gradski projekt “Zagreb za mene”, a gotovo istovremeno ju je pod svjetla pozornice doveo projekt Ars publicae svojim ovogodišnjim programom “Tromostovlje”.

Uz to dosad rijetko upotrebljavano simpatično ime pojavio se i još jedan manje poznati pojam, Savski trg, koji je prvi upotrijebio Saša Šimpraga u svojoj knjizi “Zagreb, javni prostor”. Na tom novom trgu, na mostu i okolici, pojavile su se i umjetničke intervencije: Crvena ravna linija (autora Davida Kabalina) koja sugerira jedva primjetan luk mosta i svojom nas bojom podsjeća i na završetak Drugog svjetskog rata i oslobođenje grada koje se odigralo prije 70 godina, 8. svibnja 1945., kada su upravo tim putem pristigle partizanske jedinice u grad ); zatim Kod mosta, autorice Tare Ivanišević, koja je istraživala prostor mosta kroz susrete sa prolaznicima tokom ljeta 2015., a tu je i intervencija “Zicni se!” autorica Katerine Duda i Vlatke Blakšić koje su na ogradu okretišta ugradile stolce, koji još i danas dobro služe korisnicima terminala.

No, usprkos toj medijskoj živosti vezanoj uz most(ove) i njegovu/njihovu okolicu, oni se (još) nisu promijenili i izgledaju gotovo isto kao i prije 10, 20 ili 30 godina – nabrojane intervencije su ipak tek mali osvježavajući dodatak na inače gotovo “fosiliziranom” prostoru okretišta/trga. Svi su jednoglasni, i stručnjaci i stanovnici i aktivisti: čeka se potpuno rješenje.

Prošetao sam se jedne nedavne kasnojesenske večeri tim prostorom i osluhnuo što mi govori, kakva vibracija dolazi od prostora samog i ljudi koji se njime kreću. Večer je bila mirna i topla što je potaklo ljude da “Savskim trgom” ne protrče najkraćim putem, već da se na njemu malko i zadrže, osvrnu, duboko udahnu pa sam si onda i ja priuštio pola sata udisanja mjesta i atmosfere. A evo i rezultata!

Rijeka svjetla i buke koja iz grada stiže Savskom cestom mimoilazi Savski trg. Matica te prometne rijeke skreće prema Jadranskom mostu i bruji iznad trga, nosi sve pred sobom iz centra u predgrađe i dalje, prema neboderima Novog Zagreba, šumama i brdima Gorskog kotara, moru. Iz te matice izlazi mali jezičak svjetla i buke i puno sporije i mirnije kreće se prema trgu, prema mostu. Pravi je to prometni rukavac u kojem se gibanje usporava i vrtloži, upravo poput tramvajskih tračnica okretišta koje sa zapadne strane ostavljaju svoj “teret”, putnike, i zatim sa istočne preuzimaju nove.

Svjetlosni tok se pruža uz zapadnu stranu trga, kroz niz lokala, kebabdžinica, automat-salona. Pravo je to predgrađe uglavnom namijenjeno ne onima koji tu u prolazu žele obaviti nešto hitno i bitno, već onima koji vremena imaju napretek i zapravo ne znaju kako ga potrošiti, onima koji imaju punih 25 minuta do sljedećeg autobusa ili pak čak cijele godine s kojima ne znaju što bi učinili.

Tu se skupljaju mladi, jer tu najlakše nalijeću jedni na druge, ali i stari, jer su tu mladi (a pogotovo mlade), tu se okupljaju i oni koji žure kućama, ali im pauzu diktira slijed autobusa na njihovoj liniji, kao i oni koji se kući najradije ne bi ni vratili ili je čak niti nemaju. Zapadna strana je jedna velika neformalna čekaonica, riva ili korzo na način nekog provincijskog kolodvora.

S druge, istočne strane, caruje mrak, tišina i gola (ne)funkcionalnost. U sjevernom dijelu, koji pokušava glumiti funkcionalnost svojim nizom kioska, caruju tramvaji. Tu obično nema puno čekača, tramvaji brzo dolaze i odlaze, putnici zauzimaju sjedaća mjesta znajući da će ih već na sljedećim stanicama preplaviti rijeka ostalih putnika pa koriste tih nekoliko minuta do polaska da odmore noge i na miru pošalju sms.

Nešto južnije, na autobusnom terminalu, nitko ne glumi ništa: scena je potpuno prazna i za mračnog dijela dana od scenografije su tu samo ZET-ove natpisne table i metalna ograda iza koje caruje mrak. Ljudi se ovdje ne zadržavaju dugo: stajanje na tom praznom prostoru nije ugodno ni za ovako mirne večeri, a za kiše i vjetra ovo je sigurno najnegostoljubiviji autobusni terminal u gradu. Svega nekoliko “službenih” sjedećih mjesta ispod nadstrešnice za ne više od petero ljudi cjelokupni je komfor ovog nadasve praznog mjesta sa kojega polazi čak 16 ZET-ovih autobusnih linija od kojih velika većina bilježi polaske tek svakih 40-50 minuta, a nerijetko i rjeđe. Čekajući polazak koji se ne smije propustiti (jer, sljedeći je tek za 40 ili 50 minuta) svi se skupljaju na zapadnoj strani trga i dolaskom autobusa sele se na ovu, istočnu, pustu stranu.

Osim čekača, kojima vrijeme teče presporo, tu i tamo projuri i poneko od onih kojima vrijeme teče brže – joggeri, biciklisti – najčešće izbiju iz mraka nasipa s istočne strane, projure kroz kratki osvijetljeni dio i zatim nestanu na drugoj strani, bilo preko oskudno osvijetljenog mosta u smjeru juga, bilo kroz posve zamračen prolaz ispod Jadranskog mosta u smjeru zapada. Taj je prolaz poput ogromnih kiklopovih usta koja gutaju sporadične prolaznike.

No, nisu puno bolji ni prolazi desno od njega, onaj stepenicama nadolje, prema autobusnoj stanici “Samoborčeka” za Jasku, koja se nalazi u cestovnom tunelu i svojim ambijentom podsjeća na filmove poput “Ratnika podzemlja“, ili pak onaj stepenicama nagore, prema Jadranskom mostu, kojeg obilježava bujica automobila i buke. Kojim god putem od ta tri krenuli, doći ćete u negostoljubiv ambijent – potpuni mrak i neravno tlo, beton i hladnoća, buka i smrad isparavanja benzina, odaberite što vam se od toga najviše sviđa.

Uz sve te posve neugodne načine za izlazak s trga postoji ipak i jedan ugodan – onaj preko mosta. Tu je rasvjeta, ispod nogu mirno i gotovo nečujno teče rijeka, pravo je to mjesto za smirivanje nakon užurbanog dana u gradu.

Na žalost, umjesto da se pažnja prolaznika na mostu usmjeri u smjeru najljepših vizura, prema mirnom i oku ugodnom željezničkom mostu te nizu svjetala savskog šetališta na području Trnja, jedino svjetlo koje priziva pogled dolazi sa suprotne strane, s već spominjanog prometnog Jadranskog mosta. Željeznički most je posve neosvijetljen i njegov se impozantni luk tek nazire u tami. Na žalost, prosječnom šetaču nije dostupan pogled čak ni na svjetla trnjanskog šetališta budući da ih zaklanja željeznički most tako da se taj lijepi svjetlosni niz uočava tek saginjanjem gotovo do tla.

Isto tako, dolazak na drugu stranu, na Remetinečku cestu, ne pruža neki poseban doživljaj. Iako se s te strane Save nalazi itekako velik dio grada, početak Remetinečke ceste to uopće ne sugerira, čini se kao da je završetak grada i tabla s njegovim prekriženim imenom tu negdje, iza ćoška.

Dakle, prostor Savskog trga je noću posve neugledan i neugodan gradski “rukavac” u kojega zalaze tek oni što moraju prije nego li ih put autobusom odveze u dalja naselja ili se oni sami odšeću, otrče ili odbicikliraju u neke ugodnije predjele. Stoga, od svih projekata koji će se u budućnosti baviti Savskim trgom i okolicom očekujem da će se pozabaviti i njegovim noćnim izgledom i atmosferom i da će ga napokon povezati sa svojom okolicom ugodnim putevima – osvijetljenim i urednim šetalištem na istok, osvijetljenim i uređenim prolazom ispod Jadranskog mosta na zapad, te osvježenim starim Savskim mostom na jug, mostom koji svojim prolaznicima neće biti samo “nužno zlo” već i doživljaj, zbog klupa koje su već razni projekti najavljivali (možda čak i uz zelenilo), zbog pogleda na, nadajmo se, osvijetljeni željeznički most, zbog zanimljivih detalja i aktivnosti koji će biti raspoloživi u okolici mosta. Povežimo zapad (područje Jaruna) i istok (područje Trnja), sjever (Grad) i jug (Rijeku) preko Savskog trga i noću, svjetlom!

Dana 28. listopada 2015. u prostoru “Zelene akcije” održana je tribina pod naslovom “Savski trg?”. Na tribini su uz voditelja Sašu Šimpragu sudjelovali i arhitekti Dino Belamarić, Zoran Hebar, David Kabalin i Rene Lisac. Tokom vrlo zanimljivog i živahnog razgovora čulo se mnogo zanimljivih prijedloga i ideja vezanih uz to područje (dosta njih je već spomenuto u  prije objavljenim razgovorima sa sudionicima tribine) i ostaje nam samo da se nadamo da će se bar mali dio njih i ostvariti i da će time i noćni posjeti Savskog trga umjesto nužnog zla postati ugodan doživljaj!