Voda u javnom prostoru postaje povlastica

Arhitekt Tomislav Soldo magistrirao je oblikovanje javnog prostora na Sveučilištu Jean Monnet u Saint-Étienneu u Francuskoj, a u ovom intrevjuu govori o stanju i perspektivama vode kao elementa javnog prostora Zagreba.  

Intervju je dio urbanološke datoteke koja nastaje u okviru projekta Ars Publicae koji u 2016. godini programom VODA I JAVNI PROSTOR u fokusu ima pitanje (ne)dostupnosti besplatne pitke vode u javnom prostoru Zagreba, vodu kao element javnog prostora te općenito vodu kao javno dobro.

Dostupnost besplatne pitke vode u javnom prostoru središta Zagreba, ali i općenito, je minimalna i nedostatna. Kako gledate na taj problem i uopće pitanje dostupnosti besplatne pitke vode u javnom prostoru grada?

Voda je oduvijek bila važan formativni element gradskog prostora – prvotne su fontane, za razliku od današnjih, bile isključivo utilitarnog karaktera te su služile za opskrbljivanje gradova pitkom vodom. No pritom ne smijemo zanemariti ni socijalnu komponentu jer je voda redovito bila i mjesto susreta.

Danas se besplatna pitka voda u gradu čini povlasticom, a to je pitanje prije svega odraz slike društva i našeg odnosa spram nje. U razvijenim društvima voda kao sastavni element javnog prostora grada ne predstavlja više samo njegovu estetsku komponentu, nego je sve više i odlučujući faktor održivosti gradova i društva općenito. Stoga da, obavezno, voda i pitka voda za sve u javnim gradskim prostorima.

Od trenutka kad je postavljena 1995. godine (prilikom prve devastacije trga pod izlikom obnove), česma na južnom dijelu Cvjetnog trga nije prilagođena da se iz nje konzumira voda, a nikad nije ni radila kako je predviđeno. Kako ocjenjujete oblikovanje te rijetke česme u pješačkoj zoni i treba li je zamijeniti oblikovno praktičnijom i ljepšom česmom?

Česma na Cvjetnom trgu, kao i ona relativno novo postavljena na Opatovini prema Skalinskoj ulici, ne samo da su debakl za ionako raritetne realizacije u javnim prostorima u tom području, nego ukazuju i na potpuno nerazumijevanje pojma postava u prostor odnosno međuodnosa predmeta i prostora u kojeg se nešto postavlja. Tako obje izgledaju ništa više no nezgrapne fatamorgane išetale iz nekih eklektičnih baptisterija. Čudesni su to primjeri nepromišljenosti te onoga “bolje išta nego ništa”.

Što mislite o ideji da se postojeći neugledni spomenik pridruživanju Hrvatske EU na Trgu Europe zamijeni suvremenom česmom s mogućnošću konzumacije vode?

Obzirom da je riječ o novo oformljenom pješačkom prostoru u užem gradskom centru, što je zaista vrijedan pothvat, mišljenja sam da bi taj prostor dodatnim propitivanjem i redefiniranjem trebalo izdići na jedan još kvalitetniji nivo od onoga što se tamo trenutno može zateći. Skulptura koja to niti nije, nego prije nešto što bi se moglo nazvati “svoj na svome” te kataloško biranje javne opreme osiromašile su kvalitete ovog javnog prostora. Dojma sam da je ovo rješenje tek usputno, te da prostor čeka nove prijedloge koji će ponuditi njegovu integralniju viziju, pa možda i s elementom vode, zašto ne. Mislim da smo svi siti jeftine figurativne plastike.

Kako ocjenjujete tzv. Bandićeve fontane?

Čuvene Bandićeve fontane, koje ni po čemu ne bi trebale nositi taj naziv samo su jedan vrhunski primjer bagateliziranja problematike prostora kojeg su zaposjele. Prostor deniveliran u odnosu na jake prometnice koje ga tangiraju pokušava uporno biti sve ono što nije. Pritom uopće ne želim ulaziti u politiziranje čitave situacije jer je ona i više nego očita.

Drugi, puno veći problem je opetovano provođenje samovlasti u obliku uskraćivanja javnog natječaja. Obzirom da je riječ, a to nitko ne može poreći, o izrazito vrijednom gradskom prostoru, mislim da bi trebala postojati zakonska regulativa o obvezi ne samo javnog natječaja nego i o prethodnoj izradi prostorne studije. Nažalost, prostorna studija nije zakonski definirana, a time ni ono što ona mora sadržavati, koga sve uključivati, pa do daljnjega u praksi ona ostaje prostor slobodnih interpretacija. Načelno se za spornu realizaciju može i reći da je rađena prema javnom natječaju, no besmisleno je iz ladica vaditi projekte stare 20 godina bez dodatne revizije i nadogradnje. Javni prostori – kao produkt evolucije društva i njegovih potreba – su tvorevine koje se u praksi teško nose s anakronizmima.

Ovim parcijalnim rješenjem čini se da nismo ništa značajno bogatiji – ni Trnje ni njegovi stanovnici, ni grad u cjelini, pa sada i fontane i mi stojimo u limbu čekajući da se odškrinu neka nova vrata.

Možete li izdvojiti neku po vama uspješnu zagrebačku fontanu i ukratko obrazložiti zašto vam se sviđa?

Prije svega fontana Kozmički ciklus vode na Krešimirovu trgu, koja je obnovljena i odnedavna ponovo u funkciji. Njezinu izrazitu kvalitetu i ambijentalnu vrijednost nosi jedinstvo prostora i krajobraznog rješenja tvoreći pritom nerazdvojnu doživljajnu cjelinu. Osim toga osobno mi je vrlo draga fontana Jelen Dušana Džamonje u dvorištu Studentskog centra koja je  nažalost zapuštena i bez vode.

Jedina tipska česma koju je Zagreb ikad imao je tzv. Željezni Francek ili Viktorija kako se zove taj model. Ta pumpa, međutim, nije prilagođena npr. starijim osobama i općenito ne odgovara suvremenoj ulozi javne česme. Treba li Zagrebu nova tipska česma/pumpa, oblikovana baš za Zagreb, a koja bi bila postavljena na raznim lokacijama po gradu?

Koliko sam upućen, Željezni Francek tipska je pumpa koja se pojavila kao pripomoć kućanstvima koja nisu imala vlastitu opskrbu pitkom vodom. Danas kada su stvari znatno drugačije, pumpa je polako pala u zaborav, a često su i van funkcije, dok mlađim generacijama one izgledaju kao svojevrsni kuriozitet onkraj ulice. No to je priroda stvari. Danas je potreba za tipskom česmom opravdana utoliko što postoji i tipska urbana oprema, pa se ona može pojaviti kao takva u javnim gradskim prostorima. No nisam siguran koliko bi pokušaj povratka spomenute pumpe te njezine reanimacije bio uspješan te usitinu zaživio u utilitarnom smislu.

Područje Zagreba između Medvednice i Save premreženo je potocima od kojih su neki još uvijek otvoreni u punoj trasi. Bilo je mnogo govora o uređenju zelenih koridora uz potoke, ali se to nikad nije dogodilo iako svi oni imaju uređene vodotoke, no nijedan nije oblikovan na način koji bi stvarao osobito atraktivan javni prostor prilagođen stvaranju boravišnih i ambijentalnih kvaliteta kroz bolji doživljaj vode u gradu. Koja su vaša razmišljanja?

Odrastajući na Trešnjevki često sam i sam kao klinac znao bježati od asfalta i roditeljskog pogleda do obližnjeg potoka Črnomerec koji se spušta uz tvornicu Končar prema Remizi, ono što danas zovemo Fallerovim šetalištem. Nizanje slika usporedno s tokom vode od sjevera prema jugu – toplovodne cijevi, mali betonski pješački mostići, zapušteni Trešnjevački vrtovi, kreket žaba u usmrđenom ljetnom plićaku, pogled na nazubljenu tvornicu Rade Končar… vrijedne su uspomene koje vežem uz taj potok. Ambijentalna kvaliteta takvih prostora je specifična tim više jer su rariteti u gradskom urbanom tkivu. Bilo bi uistinu vrijedno pokušati aktivirati i njihove okolne prostore, proširujući ih u simboličnom smislu i van svojih korita.

Možete li izdvojiti neki primjer na mikro i makro razini uspješnoga odnosa grada i rijeke/jezera/mora?

Boraveći godinu dana u Francuskoj imao sam sreće pobliže upoznati dva grada – Lyon i Nantes, a koje bi ovom prilikom želio navesti kao izuzetne primjere gradova i njihovog odnosa spram vode.

Lyon se po tom pitanju posljednjih petnaestak godina intenzivno bavi prisvajanjem, reaktivacijom i uređenjem obala svojih dviju rijeka, Rhône i Saône, kao i područjem ušća jedne u drugu. Iako smješten na dvije rijeke, grad od njih nije puno profitirao jer su obale bile preopterećene prometom i parkingom. Projekt ponovnog osvajanja rijeka započinje planom Veliki Lyon 2002. godine, u uskoj suradnji arhitekata, krajobraznih arhitekata i umjetnika. S osnovnom mišlju i intencijom povrata rijeka na korištenje građanima uz istovremeno očuvanje bioraznolikosti i povezivanja različitih dijelova grada, stvorena je nova promenada i uređeno pedeset kilometara obala koje prezentiraju prirodnu kulturnu i povijesnu baštinu.

Drugi spomenuti grad, Nantes, na estuariju rijeke Loire u Atlantik, zelena prijestolnica Europe 2013. godine, francuski je grad s najboljim životnim standardom. Nantes je izumio novi urbani model koji kombinira gospodarski rast, razvoj javnih usluga i pogodnosti za životnu sredinu, implementiran direktno kroz četiri osnovna sketora: javni prijevoz, biološku raznolikost, upravljanje vodom i klimatski plan. Klimatski plan, usvojen 2007., promiče energetsku tranziciju i jača borbu protiv emisije stakleničkih plinova gdje je cilj do 2030. godine smanjiti emisiju CO2 po stanovniku za 50%. Kao “zeleni i plavi grad” Nantes objedinjuje bogatstvo prirode i strategiju urbanog planiranja pritom čuvajući svoja prirodna područja i bioraznolikost. Tako je Nantes jedini europski grad koji u svojem užem gradskom centru posjeduje prirodno zaštićeno močvarno područje “Mala Amazonija” klasificirano po ekološkoj mreži Natura 2000.

Jedna od snažnijih i poetski nabijenih inicijativa bilo je i pokretanje Bijenala Estuarija, organiziranog u 3 etape (2007., 2009. i 2012.). Osnovni cilj bio je predstaviti različita veliko formatna umjetnička djela izložena u prirodi ili gradskom tkivu uzduž estuarija rijeke Loire, a od kojih su pojedina i nakon završetka Bijenala ostala kao trajni postav i vidljivi trag te bogate manifestacije. Sva ta nevjerojatna energija i kreativni zanos pridonijeli su i tome da je npr. u Timeu Nantes bio proglašen najpoželjnijim gradom za život u Europi.

Voda je uopće poželjni elementa javnog prostora gradova. Koja su vaša razmišljanja o tome?

Voda je snažan element i simbol grada. Tijekom 20.-og stoljeća ona postaje važan atraktor i generator susreta, ludičkog druženja i interakcije. Gradske politike svjetskih metropola sve veću važnost pridaju pješaku u javnom prostoru, uviđajući kako je upravo pješak neizostavni nosilac gradskog pulsa. Pritom sve više pozornosti usmjerava se i na ispunjenje kvalitete života,  pogotovo slobodnog vremena. No osim toga, voda postaje i medij edukacije i samosvjesti o mogućnostima gradske samoodrživosti.

Rekao bih da je stanje kod nas podosta drugačije. Još za vlastita odrastanja čitavo vrijeme bio sam svjedokom iščezle vode – vode koja je nekada bila tu, no sada tu su bila samo betonska korita kao svjedoci prošlih vremena. U Osnovnoj školi Augusta Šenoe, koju sam pohađao, rekli su nam da je ondje prije postojao bazen, pritom pokazujući na jednu travnatu površinu pored školskog igrališta. Bio sam ponosan na svoju školu, sjećam se, jer je, pa makar i prije mog dolaska, imala bazen.

Zatim, nedaleko od škole gdje smo znali ići na kratke školske šetnje, u Parku Prve hrvatske štedionice, tragovi drugog bazena, no ponovo bez vode. A bilo je potrebno samo malo dječje mašte pa da voda preplavi praznu bazensku školjku.

I onda opet, sasvim slučajno park na Selskoj, u kojeg sam reodvito išao još i prije školskih dana, s fontanom i dvjema ženskim skulpturama, Zdenac mladosti, koji je čudesno kako sam sve više odrastao imao sve manje i manje vode, dok na kraju zdenac nije presušio.

Iz svega toga, vidljivo je koji je danas naš stav o vodi u gradu ili u javnim prostorima općenito. Prepuštena nebrizi, neodržavanju i degradaciji, kao žrtva sve većih sigurnosnih standarda i regulativa te trenda katalogiziranja javnih prostora, voda nam, čini se, lagano curi kroz prste.

Sve ostale intervjue, tekstove i aktivnosti nastale u okviru projekta Ars Publicae Udruge za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja (UIII) na temu vode i javnog prostora pronađite ovdje.