>

ZATVORI

Saša Randić

U nedavnom istupu hrvatski ministar pravosuđa Ivan Šimonović najavio je ulaganja u zatvorski sustav, ukazujući na dugo godina zanemarivan društveni problem.

Zatvori su zgrade o kojima se unutar društva dijalog vodi slično kao o deponijima otpada ili skladištu nuklearnog otpada. Njih nitko ne želi na svom prostoru. Kada je svojedobno uprava grada Rijeke u prijedlogu sadašnjeg GUP-a predvidjela lokaciju novog zatvora, to je izazvalo rijetko artikuliran otpor građana, pa je na kraju lokacija iz plana izbačena uz pretpostavku da će se izgraditi u nekoj od susjednih općina. Koje su, naravno, svaka pojedinačno, imale iste pretpostavke kao i grad. Tako do daljnjega riječki zatvor ostaje na neobičnoj, pomalo romantičnoj lokaciji u samom središtu grada, riječkom Starom gradu, u neposrednom susjedstvu uprave policije i katedrale ispred koje se na terasi kafića mogu sresti suci, odvjetnici i (bivši) stanari pretpranog zatvora.

Slično je i s arhitektima. O zatvorima se ne uči na fakultetu niti se za njih dobiva nagrada udruženja, a opet uređeno društvo bez njih ne može postojati. Zatvori su jedine građevine u kojima potrebe stanovnika nisu u prvom planu, što očito odbija arhitekte pa su vrlo rijetki izleti u zatvorsku arhitekturu.

Rem Koolhaas je u svom ranom razdoblju napravio konceptualni projekt zatvora, Will Alsop je 2005. radio na projektu alternativnog zatvora reagirajući na loše stanje britanskih kaznionica, tu i tamo bi se dogodio neki seminar u okviru muzeja ili umjetničkih instituta, pokoji diplomski rad, i to bi zapravo bilo to. Arhitekti o zatvorima ne razmišljaju.

Zapravo su zatvori bili predmet ozbiljnog interesa arhitekata jedino na samom početku stvaranja suvremenog koncepta kažnjavanja na početku Industrijske revolucije. Francuski prosvjetitelji, projektirajući novo društvo, rade cijeli niz koncepcijskih modela građevina, među ostalim i zatvora. Markiz De Sade imao je snažan profesionalni interes prema arhitekturi zatvora, bolnica i umobolnica s obzirom na to da je i sam proveo dvadesetak godina u institucijama starog režima, revolucija i Carstva. De Sade je u zatvorima vidio paradigmu prostora libertinizma. Dobro čuvani prostor izolacije i samoće samostanskih, odnosno zatvorskih ćelija, oslobođen svakog vanjskog utjecaja, omogućava apsolutnu slobodu lišenu ograničenja zakona i morala.

No preteča suvremenih zatvora nije nastala u Francuskoj nego u Engleskoj na sasvim drugim načelima. Engleski filozof Jeremy Bentham 1785. godine osmislio je Panopticon, cirkularni zatvor u kojem je svaki zatvorenik mogao biti promatran a da ne zna da ga se promatra. Kako je sam Bentham naveo, projekt je bio «novi oblik postizanja kontrole uma nad umom u neviđenoj razmjeri».

Nadzor, ispitivanje i zatvaranje, sastavni dio koncepta Panopticona, postali su i sastavni dio suvremenog zatvorskog sustava. Ove kategorije Foucault je vidio kao odraz stanja suvremenog društva, a Panopticon kao njegovu najjasniju metaforu. Foucaultova knjiga «Nadzor i kazna» počinje prilično jezivim opisom javnih egzekucija u Francuskoj u 18 st., nakon čega čitatelj osjeća ne samo gađenje nego i olakšanje zbog nestanka torture kao javnog spektakla. No prema Foucaultu, taj osjećaj vara. Evolucija kazne od torture starog režima do sveprisutnog nadzora suvremenih zatvora postala je rafiniranija. Dok je prethodni kazneni sustav usmjerio kažnjavanje na tijelo, nova forma kažnjavanja nastoji preuzeti kontrolu nad cijelom osobom i njenom dušom. Panopticon je po Foucaltu «arhitektonska naprava» koja ostvaruje snagu institucije neovisno o sustavu: sveprisutni nadzor koji ne zahtijeva osobe.

Nadzor je odavno izašao iz okvira zatvorskog sustava. Suvremeno društvo je obilježeno kontrolom i praćenjem, od «dobronamjernog» prilagođavanja Googlea osobnim navikama do sofisticiranih metoda praćenja. Nadzorne kamere, snažni zaštitari, detektori metala postali su sastavni dio svakodnevice. Pomalno bizarno u kontekstu Foucaultove rasprave izgledaju oglasi za zatvorene stambene zajednice i turističke resorte, poput Hotto Vila u Zagrebu ili Kempinsky resorta na Savudriji, koji se reklamiraju time da su stanovnici pod 24-satnim nadzorom. U takvom društvu zatvorski sustav prestaje biti primarno sredstvo kontrole nad devijantnim dijelom društva i postaje naprosto prostor njegova skladištenja. Koji se po mogućnosti negdje i dislocira.

Razvojem društva broj prekršitelja zakona se ne smanjuje, zatvorenika je sve više. Proteklih 12 godina zatvorska populacija u 50 najvećih svjetskih država narasla za polovicu, a u nekima poput Brazila i Tajlanda se u istom razdoblju i udvostručila. Najveći broj zatvorenika je u najrazvijenijoj zemlji svijeta, u SAD-u je oko 1,6 milijuna, zatim u Kini, Rusiji i dalje redom. Amerikanci spremnije od svih drugih zatvaraju svoje građane. U SAD-u je zatvoreno oko 0,7% stanovništva, u usporedbi s Europom, gdje je taj odnos oko 0,1%.

Osim što raste, zatvorska populacija se promijenila i više je ne čine samo počinitelji kaznenih djela. Zatvori u zapadnoj Europi posljednjih su godina pretrpani tražiteljima azila ili imigrantima, gotovo trećina svih zatvorenika su stranci iz siromašnih dijelova svijeta. Ksenofobiji bliskoj Europi taj trend predstavlja i ozbiljno financijsko opterećenje, te se rješenje traži i u izvozu zatvorenika.

Austrijske vlasti su u siječnju 2004. postigle dogovor s rumunjskim vlastima da izgrade i vode zatvor u Rumunjskoj u kojem bi držali Rumunje koji izdržavaju kazne prema austrijskim zakonima. Engleska vlada odlučila je pak ove godine sagraditi zatvor u Nigeriji, gdje bi smjestila nigerijske zatvorenike iz svojih zatvora. Do sada su engleske vlasti novčano stimulirale Nigerijce da dobrovoljno odu služiti kaznu u svojoj zemlji, no novi zatvor se gradi kako bi se izbjegli prigovori grupa za ljudska prava s obzirom na stanje zatvorskog sustava u Nigeriji, gdje u pretrpanim ćelijama pritvorenici čekaju i do deset godina na suđenje. Razlog je jednostavan: trošak držanja zatvorenika u Velikoj Britaniji iznosi 30.000 funti, a na zatvor za 400 zatvorenika u Nigeriji, s približno prihvatljivim uvjetima boravka, potrošit će milijun funti.

I dok Europa porast broja zatvorenika rješava njihovim izvozom, poduzetna Amerika u tome vidi poslovnu priliku. Zatvorenici, doduše, više ne mogu raditi besplatno, ali se zato njihovo čuvanje može povjeriti tržištu. Privatni kapital sve više ulazi u područje kontrole kriminala: od osiguranja zatvorskih čuvara, sigurnosnih sustava sve do privatnih zatvora. Broj privatnih kreveta u američkim zatvorima porastao je sa 11.000 u 1990. na 185.000 danas. Najveća od privatnih zatvorskih kompanija je Corrections Corporation of America (CCA), koja zapošljava 7000 ljudi i brine se o 75.000 zatvorenika. CCA u svom materijalu za ulagače (njihove dionice su jedne od najkvalitetnijih na Wall Streetu) navodi da je zatvaranje ljudi vrlo perspektivno područje ulaganja jer broj zatvorenika u SAD-u postojano raste.

Takav zatvorski sustav je, naravno, potpuno lišen socijalnih ambicija. Suvremeni zatvori ni po čemu ne izgledaju zastrašujuće i zapravo ne izazivaju nikakve emocije, više podsjećaju na gospodarske građevine ili velike farme, samo što se u njima čuvaju osobe. Suvremeni Panopticon nalazi se izvan grada uz autocestu, čini ga kompleks nekoliko prizemnih spavaonica koje se može jednostavno odijeliti, između njih se nalaze dvorišta i servisni prostori koje se također može odijeliti i naziva se «kampusom», što pogrešno sugerira edukativnu ambiciju. Prioritet projekata zatvora je u smanjenju troškova gradnje i upravljanja, ne u kazni ili pak rehabilitaciji zatvorenika.

No efikasnost sustava ni na koji način nije prepreka arhitektonskom naporu, kao što je to u slučaju nedavno dovršenog zatvora u Leobenu u Austriji. Zapravo je nedostatak ambicije društva prema zatvorskoj populaciji prilika za arhitektonski eksperiment i nametanje arhitekture kao društveno relevantne djelatnosti. I tu zapravo treba postaviti pitanje na najavu s početka teksta: hoće li za neki od zatvora koje planira raditi Ministarstvo pravosuđa biti organiziran i arhitektonski natječaj?

Ukupni smještajni kapacitet hrvatskih zatvora je 3409zatvorenika. U njima ih je trenutno smješteno 4869, što pokazuje da su sva penalna tijela prenapučena.

Posljednji zatvor koji je izgrađen je zatvor u Zagrebu iz 1987. godine. Ministarstvo pravosuđa ima u planu do 2014. godine igraditi nove, odnosno proširiti postojeće kapacitete: novi objekt u Kaznionici u Glini, proširenje kapaciteta zatvora u Zagrebu i Zatvorskoj bolnici Zagreb, te novu kaznionicu i zatvor u Šibeniku.

Hrvatska trenutno nema planova za privatizaciju zatvorskog sustava.