Arhitektura je imenica ženskog roda

Znate li tko je Louise Bethune? Vjerojatno će tek  mali broj znati kako je riječ o prvoj licenciranoj ženi arhitektici, koja je krajem 19.st.započela samostalnu arhitektonsku praksu u Buffalu i postala prva žena-članica Američke udruge arhitekata. Bethune je stajala na pragu polaganog otvaranja vrata ženama arhitekticama u 20.stoljeću, čiji počeci nisu bili nimalo lagani. Malo više od sto godina kasnije, točnije početkom ove godine, Mattel je na tržište lansirao novu seriju Barbika karijeristica (za razliku od dokoličarki koje jašu ponije) –među njima jednu arhitekticu, i to sa svim pripadajućim asesoarima: etuijem za nacrte, zaštitnom kacigom i maketom, ružičastom, doduše. U promidžbi tvrtke stoji kako se nadaju da će lutka educirati i osnažiti djevojčice u razmišljanju o arhitekturi kao o svojem budućem zanimanju. Ni ova Barbie nije prošla bez kritika; zamjeraju joj visoke štikle na gradilištu i previše zaštitne ružičaste boje koja se teško viđa na minimalizmu sklonim arhitekticama. No, što je, tu je, a činjenica je da je stereotip o arhitekticama poprilično svratio pozornost od konkretnijih tema, njezine pozicije unutar profesije i ideji preuzimanja muške uloge u igri ravnopravnosti.

* Mattel, „I can be…“

Vratimo se opet unazad, u službenu povijest arhitekture i građenja koja isključivo poznaje muške graditelje. Muškarcima su, navodno, pripisivane izvanredne moći apstraktnog razmišljanja, monumentalnosti i sklonosti ka tehničkom. Ipak, manje je poznato da postoji i ona, naravno neslužbena, povijest ženskog građenja- od Amazonki preko Semiramide i Hatšepsut do novog doba Sejime i Zahe, kako u svojoj iznimnoj knjizi ističe Senka Sekulić-Gvozdanović, prva profesorica na Arhitektonskom fakultetu, prva dekanica te profesorica emeritus. Sekulić nudi niz činjenica i podataka, tako ističe i osnutak Međunarodne udruge arhitektica iz 1963., u cvatu internacionalne moderne. Zašto udruživanje arhitektica, pita se Sekulić, zar nije onda opet riječ o razdvajanju profesije, a dobar arhitekt (muški rod je uvijek univerzalan označitelj!) je nevezan za rod? I dobiva odgovor od jedne članice: „Ljudska su bića i muškarac i žena, i oni nisu isti. (…)Problem je u tome što je ženska strana veoma daleka mašti onog koji pita.(…)Teško da itko razmišlja o tome da nas je brojčano vrlo malo, da smo u povijest struke ušle vrlo kasno te da nemamo vlastite uzore.“

Danas je nemoguće govoriti o arhitekturi kao muškom zanimanju, jer u današnjoj fazi timskog rada, posao je ravnomjerno raspoređen, barem se takvim pričinja. Godišnje, Studij arhitekture upiše više studentica nego studenata, a opet ne treba mnogo za uvidjeti kako mnogo više arhitekata dobiva nagrade (sjetimo se samo Pritzkera, od 1979., otkako se dodjeljuje, samo su dvije žene dobitnice), ili kako je mnogo više muškaraca na vodećim pozicijama i na polju znanosti. Stoga, zamolili smo desetak  domaćih arhitektica da s nama podjele svoje viđenje stvari, no samo je nekoliko njih odlučilo odgovoriti.

Kako objašnjavate dugogodišnje odsustvo žena iz profesije arhitekture i činjenicu da danas na AF-u u Zagrebu samo trećina žena čini znanstveno osoblje, iako je tijekom studija podjednak broj upisanih studentica i studenata?

„Na arhitektonskoj sceni aktivno sam prisutna više od deset godina, a unutar istog vremenskog intervala intenzivirala se recentna lokalna arhitektonska praksa. Shodno tome radikalno su se izmijenili uvjeti stvaranja i sudjelovanja u građenju. U odnosu na prethodne sisteme i dominaciju velikih arhitektonskih pogona, danas je profesionaliziran autorski pristup i rad unutar manjih ureda. Unutar takvih okvira istup žene postao je puno uvjerljiviji nego ranije. Arhitektice jakog i prepoznatog autorskog naboja koje su se dokazale u praksi danas ujedno sudjeluju u edukaciji projektiranja na zagrebačkom ili splitskom sveučilištu. S druge strane, zanimljiv fenomen zahvaća novije generacije studenata, barem gledano iz mog iskustva rada na arhitektonskom fakultetu. Naime, osjeća se znatna dominacija studentica nad muškim kolegama. Što utječe na takvu disproporciju interesa, ne mogu procijeniti, ali optimistična pretpostavka je da su kod mlađih generacija konačno razbijene predrasude o stereotipima.“ (Ivana Ergić, dia, Bijela )

*  „Tronožac Micho“; Iva Jerković

„Mislim da bi to trebalo pitati osoblje na AF i vidjeti je li razlog to što žene nisu zainteresirane za taj posao ili će radije odabrati muškog kandidata.“ (Morana Vlahović, dia)

„Činjenica je da vođenje projektantskog ureda (kao i ambiciozan rad na bilo kakvom poslu) zahtjeva određena odricanja u smislu socijalnog života, obitelji te gubitka sigurnost koju donosi stabilno zaposlenje sa stalnim prihodima. Društvo sigurno nije stimuliralo žene u probijanju na vodeće pozicije jer je povijest pozicionirala ženu kao držačicu tri ugla kuće. Djeluje mi da je danas situacija ipak drugačija te se težište stavlja na samu osobu  koja odlučuje svoje vrijeme posvetiti primarno poslu ili nečemu drugome.“ (Kata Marunica, dia, nfo)

„To je slučaj u gotovo svakoj profesiji i ne smatram to čudnim. Žena je ‘multitasking’ osoba, brine o obitelji, sebi, ima karijeru i nemoguće je da je usko specijalizirana i izuzetno uspješna u svakom od tih područja. Specijalizacija se prožima sa životom i na koncu je stvar prioriteta.“ (Iva Jerković, dia)

* Kupalište Paromlin; nfo (Kata Marunica, Nenad Ravnić)

Je li moguće imati kritičku feminističku poziciju unutar arhitektonske prakse i što bi ona podrazumijevala?

„Premda sam općenito zagovornik demokracije, pa u tom smislu i emancipacije, iz pozicije arhitektonske struke zastupam stav da bi poboljšanje bilo čijeg društvenog položaja prvenstveno trebalo biti pitanje kompetencije. Kritičko teoretski diskurs na tu temu mi se čini nerealan iz perspektive arhitektonskog djelovanja za razliku od nekih drugih disciplina kao npr. likovne ili sociološke.“ (Vedrana Ergić, dia, jedanjedan arhitektura)

„Ne znam, nisam arhitekturu promatrala kroz navedeni aspekt.“ (Kata Marunica, dia, nfo)

„Kritička pozicija ne bi trebala biti spolno određena.“ (Iva Jerković, dia)

* Stambena zgrada -POS Krapinske Toplice; Iva Letilović, Morana Vlahović

Smatrate li da društvo ženski rad u arhitekturi vrednuje jednako kao i muški?

„Smatram da u stručnim krugovima ne postoje kriteriji spolnosti za procjenu vrijednosti nečijeg rada. Dokaz tome su etablirani ženski autori s nizom nagrada i realizacija, od pojedinačnih nastupa do djelovanja u okviru mješovitih timova ili čisto ženskih studija. Vjerujem da u struci ne postoji podjela na mušku i žensku arhitekturu, a naročito da je spolno obilježje kriterij za valorizaciju nečijeg rada.

U praksi je situacija nažalost različita. Još uvijek vladaju klasični stereotipi. U kontekstu naših uvjeta kod projektiranja se ženu rijetko diskriminira, ali se na gradilištu često a priori tretira drugačije nego muškarca. Za razbijanje predrasuda u mom se iskustvu najvažnijim pokazalo znanje i stručnost u svim fazama od rada s investitorom, razrade sa suradnicima drugih struka do praćenja realizacije s izvođačima. Argumentiran dijalog sa svim sudionicima tog kompleksnog posla je sigurno ključni moment kad pitanje spola, izgleda ili godina prestaje biti tema. Dakle, nakon početnog nepovjerenja s kojim se još uvijek često susrećemo u praksi, pokazalo se da je ipak najvažnije pokazati da znaš raditi svoj posao.“ ( Vedrana Ergić, dia, jedanjedan arhitektura)

„Ne znam kako je biti muškarac u arhitekturi, pa se time ni ne zamaram. Ukratko, mislim da tu nema neke velike filozofije – žene i muškarci razlikuju se biološki, pa se posvećivanje majčinstvu kod žena odražava na segment karijere (i mislim da to vrijedi općenito, za sve struke, a ne samo za arhitekturu).“ (Morana Vlahović, dia)

„Ovisi o definiciji “ženskog rada” u arhitekturi i “muškog rada” u arhitekturi. Ne sjećam se da je neka “ženska kuća” visoke kvalitete bila zapostavljena ili manje valorizirana zbog činjenice ženskog autorstva.“ (Kata Marunica, dia, nfo)

* Capsula studio- POS Cres; Ivana Ergić, Vesna Milutin, Vanja Ilić

„Konačni proizvod da, međutim put do tog proizvoda vjerovatno ne. U konačnici je i uspjeh slađi, a komplimentom smatram i da je vidljiv ‘ženski’ rukopis u projektu…Uostalom, žena ne bi trebala imitirati muške principe i njihovu energiju. Tu gubimo sebe. Mi smo koje jesmo i ženska energija je naš put da ostanemo dosljedne sebi, nametnemo se kao autoriteti i nađemo svoje mjesto u ‘muškom svijetu’.  Naravno, znanje i stručnost su preduvjet.“ (Iva Jerković, dia)

Za daljne proučavanje ženske povijesti arhitekture preporučamo knjigu „Žena u arhitekturi“ Sene Sekulić-Gvozdanović i knjigu eseja arhitektica „Reconstructing her practice“ urednice Francesce Hughes.