Arhitektura je moć prostora

U petak, 13. listopada 2017.,  u Oris Kući arhitekture uoči otvorenja izložbe “Krajolici ideja: Skice RCR arhitekata”,  razgovarali smo s višestruko nagrađivanim katalonskim arhitektima, RCR Arquitects, koji su tijekom vikenda bili i gosti-predavači 17. Dana Orisa.

O arhitekturi, kreativnom procesu, nagradama, međusobnoj suradnji i planovima za budućnost, govorili su nam Carme Pigem i Ramón Vilalta.

 

 

Ramon Vilalta i Carme Pigem u Oris Kući arhitekture

 

 

Arhitektura je dugačka riječ, može li se skratiti? Postoji li sinonim?

Carme: A, to je dobro pitanje! (Misli) Moć prostora.

 

Soulages Museum, Rodez,  Francuska, 2008. – 2014.

 

U gotovo 30 godina vašeg postojanja (osnovani 1988. op.a), osvojili ste niz nagrada, i kao šećer na kraju, ovogodišnji ste dobitnici Pritzkerove nagrade. Koliko je to promijenilo vaš odnos prema vašoj praksi?

Carme: Pa, vidjet ćemo. Prerano je za reći. Ali, osim toga, odlučili smo imati novi san i slijediti ga.

Pokrenuli smo laboratorij arhitekture na imanju koje je vrlo blizu našeg doma. Na tom imanju je velika kuća, veliko polje i ogromna šuma.  I tamo planiramo novi laboratorij arhitekture. Upravo smo se tamo preselili, u naš labos, da se ne izgubimo.

 

 

 

Horizon House, Vall de Bianiya, Girona, 2000.- 2007.

 

 

Hoće li taj laboratorij biti povezan s podučavanjem, radionicama, društvenom zajednicom?

Carme: Inače, održavamo još jednu radionicu, u našem uredu, svakog kolovoza, a ove godine je bila deseta godišnjica.

Ali u tom novom prostoru imamo labos kako bi istraživali, a ta su istraživanja povezana s određenim tvrtkama, raznim školama i institucijama. Sada se trudimo oko izgradnje nečega novog, gdje će biti moguće iskusiti rezultate suradnje…

Teme će biti odabrane i definirane, ali ćemo ih razvijati na kreativan način i podijeliti na internetu. Vrlo smo entuzijastični, motivirani i uzbuđeni što radimo ovo, što slijedimo taj san.

Ramón: Mjesto o kojem vam Carme priča – tamo ćemo raditi na otkrivanju šire slike. Neće biti riječ samo o načinu kako gledamo na stvari, kroz arhitekturu, nego o kompletnoj slici, uključujući filozofiju i druga interdisciplinarna područja, kroz transverzalni pristup.

Kako ja to vidim, na kraju smo puta kada osnivamo polja discipline kao takva, dolazimo do trenutka u kojem moramo vidjeti širu sliku, imati totalniji, holistički pristup.

Vjerujemo da bi nam to moglo pružiti nov način sagledavanja stvari koje su potencijalno nama zanimljivije, kako vjerujemo, od specijaliziranih načina.

Tossols Basil Athletics Track Equipament, Olot,  Girona, 2009 . 2011 

 

Koliko su nagrade bitne? Kako da ih razlikujemo? Čini se da ih danas u svijetu ima toliko, da se može izgubiti pojam kriterija.

Carme: Znam da u svijetu ima mnogo nagrada, izložbi i ostaloga. Arhitektura je tako teška i osvojiti nagradu za mene je na neki način energija: “u redu, mogu nastaviti i radim nešto ispravno”. Gura te naprijed.

 

Crematorium of Hofheide, Belgija, 2006. – 2013.

 

Mislite li da su nagrade zaslužne za površni pristup arhitekturi danas?
Čini se da je sam proces projektiranja banaliziran, previše pojednostavljen i reduciran na samu sliku. Kontekst koji se razlikuje, u Kini i Europi, na primjer, pada u drugi plan.

Carme: Mislim da je to problem danas, ne samo u arhitekturi ili nagradama, nego u svemu. Za društvene mreže sve se svodi na jednu sliku, riječ ili rečenicu. Ponekad je i to prejednostavno. Pitanje je današnjice i mi, tj. društvo mora riješiti taj problem.
Nama se ne sviđaju te jednostavne stvari. Jedna slika ili riječ, jedna rečenica.

Nama se sviđa dobiti jednostavan rezultat, ali taj rezultat je u usklađivanju velikih složenosti, kompleksnosti.
Kad imaš mnogo, mnogo različitih komponenata i tada sa svima njima, s tom složenošću, pokušaš stvoriti jednostavne stvari.
Tako da jednostavnost dolazi na kraju, ne na početku. To je proces.

Problem je što je svijet ponekad bliži jednostavnosti koja dolazi s prvom riječju, a mi smatramo da je važno da jednostavnost ima zadnju (riječ).

Soulages Museum, skica

 

Soulages Museum, maketa

 

Soulages Museum, interijer

 

Godine 2016. Pritzkera je osvojio Alejandro Aravena, i čini se da žiri, kao i arhitekti, sve više traži alternativna rješenja za poznate probleme, slažete li se? Je li “era starhitekata” napokon iza nas? I što uopće mislite o izrazu “starhitekt”?

Carme: (Smijeh) To je također velika tema. Ono što je nama važno jest kako će nas žiri prepoznati, način kako smo shvaćeni – da smo vrlo lokalni, a istovremeno vrlo globalni. Možda je važno što ova promjena u razumijevanju stvari dolazi esencijalno iz arhitekture.

Kada smo dobili Pritzkerovu nagradu, pogotovo riječi kojima su obrazložili zašto su nas odbarali –nama je to vrlo dragocjeno.
Da je moguće ostati vjeran svojim korijenima, da to nije nešto što nas zatvara i ne nameće nam da ponavljamo “povijest”.

Taj pokušaj da se razumije naš stav: ako radimo s povjerenjem, na iskren i pošten način, da to bude prepoznato. Smatramo da je to vrlo pozitivno za nas. Zato što u svojoj arhitekturi uvijek tražimo esencijalnost stvari.

Ne započinjemo od kraja puta, već od njegovog samog početka. Zanimljivo je da su mogli odati priznanje raznim očekivanim arhitekturama širom svijeta, ali su na kraju nagradili arhitekturu koja može govoriti svijetu, što je različito.

Ramón: Nije pitanje treba li staviti pridjev ispred riječi “arhitekt” ili ne, već u traženju najboljeg što arhitektura jest sama po sebi.

 

La Lira theatre public domain, Ripoll, Girona, 2003. – 2011.

 

Vaš prvi uspjeh bio je osvajanje prve nagrade na natječaju za svjetionik u Punta Aldei, odmah nakon završenog fakulteta. Zajedno ste i studirali, je li vas rani uspjeh još više povezao? Koja je tajna uspješnog poslovnog partnerstva? Je li to posvećenost, disciplina il možda kompromis?

Carme: Ne, mislim da se posvećenost među nama razvila jer smo započeli s arhitekturom “goli”.
Nakon fakulteta imate neku vrstu znanja, ali ne i dovoljno znanja. Zato, kada se počnete baviti arhitekturom kao arhitekt, počnete se ponovo “oblačiti”.

A da bismo postigli takvo što, bilo nam je potrebno dobiti znanje, zajedno. Mislimo da je to ključ što smo i danas zajedno…i uvijek (smijeh).

 

Rafael Aranda, Carme Pigem i Ramon Vilalta, Barberi centar

 

To je lijepo jer su mnoga partnerstva raskinuta zbog velikog ega.

Carme: Da, kako to obično i s parovima biva! I mi smo vrlo različiti. Rafaelo (Rafael Aranda, op.a.), Ramón i ja.

Ramón: Raznolikost je bogatstvo. Ne uniformiranost. To je ključ. Raznolikost doprinosi, dodaje. Rad u timu, dijeljenje je također važno. No morate prihvatiti različitost. To je ključno.

 

Sant Antoni-Joan Oliver Library, elderly people’s center and Cándida Pérez gardens, Sant Antoni’s district, Barcelona
2002. – 2007.

 

“Arhitektura i vizualne umjetnosti su dva moguća načina za ispričati priču od početka do kraja”, rekla je Carme Pigem 2014. u Grazu. Vidite li arhitekturu, kao alat za stvaranje priča u već izgrađenom svijetu?
Recite nam više o svom kreativnom procesu. Smatrate li da je arhitektura pretežno u vizualnom doživljaju?

Carme: Realna. Mora biti realna. Mora se moći osjetiti. Arhitekturu ne možete pratiti putem slika. Morate ju iskusiti.
I osjetiti. Arhitektura je prostor na koji ljudi reagiraju.

Bitno je da ljudi reagiraju i da imaju emocije. To je naš glavni cilj. Pričamo priču projekta. I radimo na tome da se priča ostvari. Kao i ove crteže koji nam pomažu ispričati priču, između nas i klijenata i šire.
Ali na kraju, ono što je važno kad uđeš u prostor je da ga osjetiš. Nama je to ključno.

 

Ured RCR Arquitects u Olotu

 

Majka Estelle, arhitektice iz našeg ureda, došla je u posjet u naš ured prošlog kolovoza. Njeno zanimanje nema nikakve veze s arhitekturom. Imala je jaku emotivnu reakciju kad je ušla u ured!

I mjesec dana kasnije jedan je slavni arhitekt došao u naš ured i također je bio vrlo impresioniran i isto je emotivno reagirao. Kolegica je tada rekla da nikada ne bi pomislila da će taj poznati arhitekt dijeliti istu reakciju s njenom majkom.
Tako da su oni uspostavili neočekivani odnos putem prostora! Zato što su oboje osjetili nešto u tom prostoru. I to je baš lijepo (smijeh)!

 

 

Ured RCR Arquitects u Olotu

 

To nas dovodi do našeg sljedećeg pitanja, svoje kuće često nazivate prema zanimanjima: Casa para un editor, Casa para un herrero y una peluquera, Casa para un carpintero (kuća za urednika, za kovača i frizerku, za stolara, op.a.).
Prilagođavate li proces klijentima?

Carme: Zanimanja ističu da je kuća projektirana za te ljude. Također ističe da su to “obični” ljudi. Ono što je lijepo je da se mi trudimo da povedemo klijente na zajedničko putovanje.

Ako par, ili jedno od njih, odluči ne slijediti put, ako kaže – vi odlučite, ja se izdvajam iz procesa, ta osoba ne osjeća da je kuća za njega ili nju.
Ono što je važno i također, to je način kako se radi zajedno, mi i oni. Ne možemo nametnuti ni jedan dio arhitekture nikome, to je nemoguće. To ne funkcionira.

Row House, Olot, Girona, 2009. – 2012.

 

Zanimljiv odgovor, čini mi se da u Hrvatskoj arhitekti ne bi imali takav pristup “običnim” ljudima.

Carme: U našoj je kulturi obično isto tako.

Jako puno vremena provodimo razgovarajući s njima. Također, crtanje nam pomaže u razgovoru s njima. Zato što ne govorimo o gotovim stvarima, nego o otvorenim i tada s otvorenim umom možemo naći zajednički put.

Ne možemo raditi zajedno kada su stvari vrlo fiksirane. Pogledajte ovo (pokazuje izložbu, op. a.). Mi imamo san i vi imate san. Ostvarimo taj san i radimo zajedno. Slijedimo proces, put zajedničkog koračanja. To je način na koji radimo.

 

Row House, Olot, Girona, 2009. – 2012.

 

I djeluje.

Za sada je djelovalo.

 

Biste li podijelili s nama neku neočekivanu situaciju s gradilišta?

Carme: Vrlo pomno pratimo izvedbeni proces, jer vjerujemo da se svakim trenutkom možemo poboljšati.

Trudimo se poboljšati i biti bolji i bolji i tako do samog kraja. Da. Pomno pratimo gradilište, puno pažnje posvećujemo što se zbiva na njemu.

 

The bath at the Les Cols pavilion, Olot, 2005.

 

Arhitektura je spor proces (ili “vrlo dugo putovanje”, kako je Carme rekla u govoru na dodjeli nagrade), puno vremena prođe od narudžbe do realizacije. Imate li potrebu mijenjati svoje projekte ili smatrate da arhitektura nije vezana za brzinu?

Carme: Nama se sviđa polako. Smatramo da arhitektura treba vrijeme. Zato što je konačni produkt tek prvi prototip.
Kada se trudiš ne ponavljati “poznate” stvari, riskiraš rješenja, preuzimaš rizik u nekim rješenjima.
Prvi prototip je finalni produkt. A to se ne događa sa svakim produktom. Zato je dobro dati vremena. Nama to odgovara.

Opet, naravno nije dobro ako uzima više vremena nego je potrebno, kao npr. 10 godina ili više za projekt. Ali – raditi stvari polako je za nas vrlo dobro.

 

Fotografije: RCR Arquitects