Blagodati recesije
Dobre vijesti o uspjehu jedne hrvatske arhitektonske prakse stižu iz Istanbula! Ne, to je ipak bio uvod našeg članka još iz 2011. godine kada je prva nagrada na međunarodnom natječaju za Istanbulski edukativni centar za prevenciju katastrofa otišla u ruke Radionice arhitekture Gorana Rake. Ovaj put dobre vijesti stižu iz Bugarske gdje je arhitektonski tim, sada već dobro poznat i u međunarodnim krugovima, dobio jednu od pet jednakovrijednih prvih nagrada na međunarodnom arhitektonskom natječaju za projekt Collider Activity Center u Sofiji.
Na parceli površine 22.220 m2, projektni tim u sastavu Fani Frković, Vedrana Ivanda, Domagoj Ivanović, Bruno Kostanić, Iva Pejić, Goran Rako i Josip Sabolić dao je svoju viziju Penjačkog centra u Sofiji, ukupne površine izgradnje 9.000 m2, plasiravši se tako među 5 od 369 projekata iz čak 63 zemlje koje su sudjelovale na natječaju. Zanimljivo je da su najveći interes, uz Bugarsku kao raspisivača natječaja, pokazale recesijom možda i najpogođenija Španjolska, ali i primjerice SAD, a lista sudinika toliko je šarolika da su se tu našli radovi od Francuske i Velike Britanije do Južne Koreje, Bangladeša pa i Palestine i Tajlanda.
Koncept rada u objašnjenju autora donosimo u nastavku, a ostale nagrađene radove možete pogledati na Facebooku:
“U velikom zabavnom parku u predgrađu Sofije gradimo malu umjetnu “planinu”. U svom okruženju ona je “otok planina” ili Uluru, kako australski domoroci nazivaju veliki crveni usamljeni kamen u svojoj pustinji. Za Aboridžine Uluru je sveto mjesto i oni se na njega nikada ne penju. Ovaj naš “otok planina”, nazovimo ga radno, Uluru 2 ima upravo suprotnu funkciju. On je tu da se na njega penjemo neprestano.
Zato je dobio stakleni kišobran kako bi se na njega mogli penjati i dok pada jaka kiša ili snijeg. Ili noću, kada prostor ispod kišobrana osvijetlimo reflektorima koji ovu malu planinu ili ovaj veliki kamen čine svjetionikom vidljivim iz čitave Sofije.
No, ovo je ipak nije “meteor” nego zgrada. Njena tri osnovna sloja otvaraju se pred nama kao kada ljuštimo luk. Prvi, vanjski sloj je “opna”, stakleno pročelje. Ono je kabanica koja štiti penjače od nepovoljnih atmosferskih uvjeta. Od previše hladnoće ili previše vrućine, od kiše, snijega, vjetra ili sunca. Kada su vanjski uvjeti povoljni, fasada se otvara i unutrašnja atmosfera postaje vanjska. Drugi sloj je hol, svojevrsna “citoplazma”. Prostor između fasade i plohe za penjanje. To je mjesto ulaženja u zgradu ili izlaženja u park, mjesto svih preklapanja na kojem se križaju putevi svih. I onih koji su se došli penjati i onih koji se samo muvaju ili gledaju druge kako se penju, s terase na “krovu” kamena. Treći, unutrašnji sloj je “jezgra”, sklop specijaliziranih prostora povezanih dizalom i stubištem. Od restorana na dnu do bara na vrhu. Na pojedinim mjestima ovi sklopovi premošćuju hol i izlaze na fasadu kako bi posjetiteljima ili zaposlenicima omogućili prirodnu rasvjetu, provjetravanje ili samo pogled vani na park u kojem će čitav niz elemenata znatno poboljšati korištenja slobodnog vremena u gradu.
Umjesto dio pustinje Uluru 2 postao je dio gradske oaze.”
Iako, na veliku žalost arhitekata a zasigurno i šire arhitektonske javnosti, projekt u konačnici nije odabran za potpisivanje ugovora a samim time i izvedbu, ostaje neupitan doprinos u promicanju arhitektonskog diskursa u širem kontekstu. Ako odemo još koji korak dalje, mogli bi se čak drznuti i reći kako je promoviranje hrvatske arhitekture izvan granica ‘Lijepe Naše’ možda čak i uspješniji način prezentiranja naše zemlje od, primjerice, onoga kojeg nudimo u turizmu sloganima poput “Hrvatska – nova turistička zvijezda EU”. A kako znamo da se u opjevano doba graditeljskog booma u Hrvatskoj, pored svih ugovorenih poslova sigurno nisu stizali raditi međunarodni natječaji, predstoji samo reći – živjela recesija!
