ČIP je ugašen, ali moguće je ponovno pokretanje

geberit novi

Kad bi još izlazio, časopis Čovjek i prostor (ČIP) ove bi godine obilježio 60. obljetnicu. Zadnji broj časopisa objavljen je prije više od pola godine, a zbog nedostatka sredstava, nastavak rada je neizvjestan te ČIP u ovome trenutku de facto više ne postoji.

Časopis koji je s godinama mijenjao uredništva, uređivačke politike, formate pa i medije (od 2012. godine izlazio je samo u online izdanju), sve to s nekad više ili manje uspjeha, nedvojbeno je bio najvažniji strukovni list u svojoj branši, odnosno mjesto gdje su najbolja, ali i druga ostvarenja redovito publicirana. Njegovo značenje podjednako je važno za suvremenost, kao i za prošlost arhitektonske i bliske produkcije u Hrvatskoj, odnosno i za buduća istraživanja i slično. U šezdesetogodišnjoj povijesti, ČIP je bio i mjesto gdje su tekstove objavljivali i neki od najuglednijih autora i autorica, pa je i utoliko imao značaj, ako ne uvijek i utjecaj. S jedne strane suočeni s tradicijom i važnošću ČIP-a za kulturni kontekst u kojem je nastao i koji je opsluživao, a s druge krizom i općim trendom smanjivanja ulaganja u kulturu i javna dobra, ČIP je, za sad, očito izvukao deblji kraj.

1

Upitan za razloge prestanka izlaženja, zadnji glavni urednik ČIP-a, arhitekt Dominko Blažević, pojašnjava probleme pred kojima se uredništvo našlo: „ČiP trenutno ne izlazi jer jednostavno nema novca za njegovu produkciju, pogotovo ne na razini koju jedan takav časopis podrazumijeva i zaslužuje. ČiP je još uvijek dužan mnogima, a koristim ovu priliku da se bar u svoje ime ispričam kako članovima uredništva tako i mnogim suradnicima na kašnjenju honorara za prošle brojeve koji do danas nisu isplaćeni.“
Novoizabrana predsjednica Udruženja hrvatskih arhitekata, izdavača ČIP-a, Sanja Cvjetko Jerković nedvosmisleno podržava potrebu daljnjeg izlaženja časopisa te navodi da je i pri samoj kandidaturi najavila da joj je jedan od ciljeva upravo njegovo ponovno pokretanje. U tome smjeru poduzeti su i neki koraci, naime, upućen je zahtjev Hrvatskoj komori arhitekata da se uključi u izdavanje časopisa te da ČIP postane zajednički projekt. “Zahtjev mi je odobren od Upravnog odbora i sada ide na skupštinu koja će biti ovaj mjesec”, pojašnjava Cvjetko Jerković te najavljuje da, ukoliko prijedlog prođe, do konca godine bi ČIP ponovo izlazio, i to (i) u tiskanom izdanju.

Što se tiče medija, Blažević pojašnjava da je „prije dvije godine učinjen velik i gotovo očajnički napor da se časopis spasi od prestanka izlaženja. Prelaskom isključivo na online format riješen je veliki dio troškova produkcije, ali i samog dosega: ČiP su odjednom mogli čitati ljudi diljem regije i svijeta. Uostalom, nažalost ili ne, to je već svjetski trend; nismo ni prvi ni zadnji tiskani medij koji je zadnjih godina prešao online“, navodi Blažević i napominje da „mnogi čitatelji još uvijek nostalgično uzdišu za tiskanim formatom, iako se njihov broj nimalo ne poklapa s brojem ljudi koji su doista kupovali časopis dok je još izlazio u tiskanom obliku.“
Kod eventualnog ponovnog pokretanja ČIP-a, Blažević ističe da bi „ČiP svakako valjalo vratiti u život, ali ne po svaku cijenu, ni kao bilo kakav časopis. ČiP nije fanzin niti podlistak, nije amaterski zbornik kolumni, nego ozbiljni kritički časopis, časopis koji struci i društvu danas svakako nedostaje. Sad, hoće li biti online i/ili u tiskanom formatu, manje je bitno.“
Blažević također iznosi i preduvjete za nastavak rada, što uključuje: plaćanje svih dugovanja; nastavak rada na ČIP-u kao ozbiljnom, suvremenom i kritičkom online časopisu s jasnom vizijom; prevođenje svih tekstova na engleski radi međunarodne suradnje i komunikacije; dovršetak digitalizacije svih starih brojeva te, ako preostane novca, tiskanje određenoga broja primjeraka za nostalgične i internetu nesklone.

2

Hoće li i kada zahtjevi biti ispunjeni, preostaje vidjeti, a za nadati se je da će nastojanja novog predsjedništva UHA-e rezultirati osiguranjem optimalnih uvjeta za izlaženje ČIP-a i to već u ovoj, njegovoj obljetničarskoj, godini.
Drugog časopisa koji bi zamijenio ulogu ČIP-a u Hrvatskoj nema.
Privatne publikacije ili portali najčešće imaju privatnom i drugačijom logikom uvjetovani sadržaj i ne mogu niti bi trebale biti zamjena za ČIP koji treba pokrivati širinu arhitektonske i slične produkcije.
Pritom je jasno i da tek novina/medij koja raspolaže proračunom za svoje normalno funkcioniranje može provoditi kvalitetnu uređivačku politiku koja bi, poželjno, i proaktivno zagovarala interese struke, odnosno javni interes.
Utoliko je ili bi trebalo biti jasno da je ČIP, kao i kulturna institucija, nepobitni javni interes te bi imperativ trebao biti sačuvati ga, odnosno nastaviti s njegovim izlaženjem, ali ga pritom kvalitativno i sadržajno nadograđivati i obogaćivati, tj. općenito poboljšavati.

I dok mjesta poboljšanima uvijek ima, trajni gubitak ČIP-a bila bi žalosna činjenica za sredinu koja je u javnoj kritici i posljedično kulturi prostora pala na neke od najnižih grana. Već i samo zato bi prepuštanje ČIP-a povijesti bio nemjerljiv gubitak, i to ne samo za arhitektonsku scenu, već i hrvatsku kulturu uopće.

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektoničkih medija