Dug put do spomenika ujedinjenju

Berlinski zid pao je 1989. mirnom revolucijom (nešto o tome pisali smo ovdje), 1990. Njemačka je ponovo ujedinjena i Berlin opet postaje glavni grad. Već dvanaest godina raspravlja se o javnom spomeniku koji bi obilježio ova dva povezna događaja iz novije njemačke povijesti. Nakon burnih rasprava i dva sprovedena natječaja, Njemačko ministarstvo kulture napokon je donijelo odluku o izgradnji nacionalnog spomenika u slavu slobode i ujedinjenja.

Projekt vrijedan 10 milijuna eura, nastao u suradniji Johannesa Mille iz Stuttgarta i poznate berlinske koreografkinje Sashe Waltz, nazvan Bürger in Bewegung – Građani u pokretu, prošle godine zajedno s još tri rada dobio je zajedničko prvo mjesto na prvom sprovedenom natječaju. Sada je odabran kao jedini pobjednički projekt.

Velika “posuda” od 55 metara i 330 tona čelika i asfalata za tri do četiri godine, koliko je predviđeno za gradnju, stajat će na berlinskom Schlossplatzu, ispred palače koja je nekada bila dom pruskim vladarima a danas ju čeka kompletna rekonstrukcija.

Za razliku od spomenika koji su koncipirani tako da ih posjetitelji promatraju, ovaj je spomenik u kojem ljudi sudjeluju. “Posuda” spomenika može primiti od jednom do 1400 ljudi te kretanje ljudi uvjetuje pomicanje spomenika. Da bi se spomenik micao, potrebno je barem da se grupica od 20 ljudi – građana dogovori i kreće u istom smjeru. Tako ova konstrukcija na simboličkom nivou postaje spomenik ujedinjenju i solidarnosti građana, pri ujedinjenje Njemačke, ali i općenito.

Površina “posude” u koju građani ulaze izvedena je od asfalta, materijala neupitne urbane asocijacije, u kojem su upisani slogani demonstracija iz 1989: Wir sind das Volk (Mi smo narod) i Wir sind ein Volk (Mi smo jedan narod). Vanjština spomenika, od čelika, nosit će gravure slika revolucije 1989.

Spomenik sam po sebi nema namjenu, ali po riječima samih dizajnera, građani će odlučiti kako će spomenik zaživjeti u gradu. Neki od prijedloga su auditorij za predstave i performanse, kao mjesto javnih govora, okupljalište skatera…

Uz memorijal Židovima žrtvama Holokausta, Holocaust Manhmal, arhitekta Petera Eisenmana i  dizajnera Buroa Happolda iz 2005 ovo će biti još jedan berlinski spomenik koji će izazvati mnoge polemike. Uspoređuju ga s gigantskom ljuljačkom ili zdjelom za voće, te mu već sada zamjeraju da je igralište za odrasle bez dovoljno ozbiljnosti neophodne za spomen na važni povijesni događaj koji obilježava. Spomeniku u prilog idu komentari kako je revolucija i ujedinjenje bilo mirno te je spomenik tu da odrazi sreću i veselje koju mnogi osjećaju pri spomenu tog događaja. Isto tako, naglašavaju da Berlin ima druga mjesta na kojima se može dostojanstveno prisjetiti žrtava Berlinskog zida.

Bilo kako bilo, nesumnjivo je da će i ovaj spomenik, jednom realiziran, kao i Memorijal Holokausta, biti nova turistička atrakcija Berlina.

Ovo je prilika da se prisjetimo još jednog berlinskog lokaliteta vezanog uz zid i Hladni rat. Checkpoint Charile, jedan od najsnažnijih i najpoznatijih simbola Hladnog rada, danas je otrcana turistička destinacija u Berlinu. Mnogi smatraju da lažni američki, francuski i ruski vojnici u nevjerodostojnim povijesnim uniformama koji poziraju s turistima za jedan euro, suveniri i barovi ne obilježavaju dostojno ovu povijesnu lokaciju. Berlin se nakon ujedinjenja brzo obnovio i izgradio, ali sudeći po desetljećima dugim raspravama oko javnih spomenika grad još ima problema oko obilježavanja svog razdoblja u vrijeme Hladnog rata.

Tonči Kranjčević Batalić