Ghery za Vuitton

Pariška jesen nudi brojne kulturne avanture: od sajma suvremene umjetnosti, novog projekta Davida Maljkovića u Palais de Tokyo, izložbe Marcela Duchampa u Centru Pompidou, Paula McChartyja u Kovačnici novaca, Sonie Delaunay u Muzeju moderne umjetnosti ili izložbe posvećene de Sadovoj dvjestotoj obljetnici smrti u Muzeju d’Orsay. Ipak, najzanimljiviji kulturni ushit potpisnica teksta je doživjela prilično daleko od strogog pariškog centra, u 16. arondissementu, na rubu Bulonjske šume. Tamo je, na mjestu nekadašnje kuglane, izgrađena nova zgrada Zaklade Louisa Vuittona koju potpisuje osamdesetpetogodišnji Frank Gehry vrijedna 143 milijuna dolara.

Riječ je o arhitekturi nadahnutoj konstrukcijom pariške Grand Palais odnosno staklenim zdanjem koje je u 19. stoljeću krasilo Jardin d’Acclimatation, nekadašnji zoološki vrt, na čijem je terenu niknula Gehryjeva zgrada. Bernard Arnault, predsjednik LVMH konglomerata u čijem se sklopu nalazi i robna marka Vuitton, susreo je Gehryja 2001. te mu izložio plan o gradnji zgrade koja bi udomila Arnaultovu luksuznu zbirku suvremene umjetnosti. Projekt je prvi put predstavljen javnosti 2006. s troškovnikom zaokruženim na otprilike 100 milijuna Eura, zajedno s novoizabranom umjetničkom ravnateljicom Zaklade Suzanne Pagé, nekadašnjom direktoricom Muzeja moderne umjetnosti Grada Pariza. No da stvari ne bi išle posve glatko pobrinule su se lokalne udruge za zaštitu Bulonjske šume. Iako je Grad Pariz dodijelio građevinsku dozvolu projektu, udruge su dobile sudski spor protiv Zaklade tvrdeći kako se Jardin d’Acclimatation treba zaštiti kao i rubni šumski dijelovi. U obranu Gehryjeve i Arnaultove ideje tada je oštro istupio arhitekt Jean Nouvel tvrdeći kako čuvari Šume i ostali protivnici projekta žele Pariz arhivirati u formalinu. Potom je izglasan novi nacionalni zakon koji je Zakladu proglasio nacionalnim interesom (zvuči li ovo poznato?) te su radovi nastavljeni. Tako je u listopadu ove godine svečanim koncertom kineskog pijanističkog fenomena Langa Langa otvorena dvokatna zgrada Zaklade s 11 izložbenih prostora različitih veličina, auditorijem s 350 sjedala i terasom na više nivoa za različite vrste događanja i fascinantnim pogledom na Pariz.

Budući da je Gehry radio unutar arhitektonskih ograničenja nekadašnje kuglane, sve što je bilo više od zadanih parametara, moralo je biti zaogrnuto staklom. Stoga je zamislio fascinantnu transparentnu konstrukciju nalik staklenim jedrima punima vjetra koja se uzdiže, sa svoje sjeverne strane, nad vodenom kaskadom flankiranom s obje strane stepeništem što vode u unutrašnjost zgrade. Glavni ulaz u zgradu sa zapadne strane ponešto je nagrđen suviše blještavim logotipom Vuittona, no posjetitelj odmah zanemaruje ovaj vulgarni dodatak po ulasku u opipljivu čaroliju unutrašnjosti Gehryeve zgrade. Ondje je sve pak u organskom tijeku jer nas arhitekt uvodi u nešto što po svoj artikulaciji prostora nalikuje na tematski dječji park. Gehry je osmislio iznenađujuće i intrigantne veze između intimnih i monumentalnih prostora u kojima je posjetitelj pozvan da otkrije sjenovite zakutke, prostore okupane dnevnom svjetlošću, nezahtjevna stubišta, ugodne šetnice te uvjerljive i pozivajuće izložbene prostore. Šetnja kulminira odlaskom na terasu/promenadu koja, zbog staklenih panela, istovremeno štiti i obavija zgradu odnosno otvara ju prema prepoznatljivim pariškim znamenitostima poput Eiffelovog tornja, Bulonjske šume ili tornjeva La Défensea.

Gehry je u jednom od niza intervjua povodom otvorenja Zaklade duhovito naglasio kako je staklo dobar materijal no posve nepodesan za vješanje slika. Poštujući primarnu funkciju zgrade – onu izložbenu, delikatna no čvrsta staklena opna zapravo skriva iznimno kvalitetne, modificirane white cube izložbene prostore u kojima su trenutno predstavljeni video radovi Christiana Boltanskog i Pierrea Huyghea, raskošna zbirka slika Ellswortha Kellyja i Gerharda Richtera kao i radovi brojnih međunarodnih zvijezda poput Thomasa Schüttea, Adriana Villara Rojasa ili Ise Genzken.

Adriano Villar Rojas,  „Where the Slaves Live“, skulptura iz 2014. smještena na desnoj terasi, napravljena je od materijala donesenog iz čitavog svijeta

Rad Olafura Eliassona instaliran je u takozvanu grottu Zaklade

Valja još jednom spomenuti auditorij, u kojemu, u trenutku pisanja teksta, koncertira Kraftwerk tijekom nekoliko dana a u planu je i zvučni performans njemačkog eksperimentatora zvukom Floriana Heckera. Auditorij zbog blagog pada sjedala, staklenih zidova koji propuštaju dnevnu svjetlost i pogled na vodenu kaskadu kao i djela u primarnim bojama Ellswortha Kellyja posjeduje potencijalno ugodnu vezu između izvođača i publike, za razliku, ukoliko je takva poredba uopće dopuštena, auditorija MSU-a koji stvara nelagodu i distancu s publikom čak i kod najopuštenijih predavača ili izvođača.

Franka Gehryja kritičari su često prozivali „starhitectom“ referirajući se na njegov stilski potpis kojeg je često nekritički aplicirao na arhitekturu bez obzira na njenu funkciju, kontekst, smisao ili veličinu proračuna. Promatrajući njegovu retrospektivnu izložbu u Centru Pompidou, koja koincidira s otvorenjem Vuittonove zaklade, očito je da je Gehry istinski čudotvorac, usprkos pojedinim arhitektonskim nesporazumima, koji istražuje i razmišlja koristeći oči, um i srce u sinergiji s novim tehnologijama kako bi stvorio inovativna arhitektonska rješenja, velikodušna i otvorena dijalogu s publikom. I da zaključimo s velikodušnim gestama – Arnault će 2062. godine zgradu Zaklade sagrađenu na javnoj površini pokloniti Parizu, naravno bez umjetničke zbirke. Pitanje je hoće li ovaj sretan brak privatnog novca i poduzetništva u kulturi, bez Arnaultovih novaca za održavanje delikatne arhitektonske strukture, završiti ispuhanih jedara.

Tekst i fotografije:

Leila Topić