Kolektivni rad, individualno stanovanje – postulat je pod kojim je prema viziji Tomáša Bat’e, češkog kralja obuće, nastao idealni industrijski grad za budućnost – Bat’a company town – s maticom u češkom Zlínu i gotovo 40 satelitskih gradova diljem svijeta, među kojima je i Borovo u Hrvatskoj. Nastalo 30-ih godina prošloga stoljeća kao arhitektonski i urbanistički vrijedan i uspješan primjer organiziranog stanovanja, Borovo danas, iako je od 2009. zaštićeno kao spomenik kulture, vapi za adekvatnom obnovom, upozorila je Ines Ambruš, povjesničarka umjetnosti i konzervatorica, gostujući prošle srijede u Društvu povjesničara Hrvatske upravo na temu industrijske baštine Company town Bat’a u Borovu.
“Crvene kućice” (doduše, izvorno ravnih krovova) u današnjoj zapadnoj gradskoj četvrti Vukovara važan su dio modernog srednjoeuropskog identiteta industrijskog doba. Naime, industrijsko-stambeni kompleks Borovo nastao je po uzoru na češki Zlín, Batin rodni grad, koji je taj glasoviti industrijalac, znan i kao češki Henry Ford, nakon što je 1923. godine postao gradonačelnik, nakanio transformirati u idealan industrijski grad budućnosti.
Tomaš Bat’a
Da bi ostvario svoju viziju, objasnila je Ambruš, angažirao je “vodećeg češkog funkcionalista, profesora praške Akademije Jana Kŏteru na izradi regulatorne osnove novog Zlína koji je osmišljen prema načelima vrtnoga grada s jasnim funkcionalnim odvajanjem proizvodnog dijela naselja od zona stanovanja, društvenih sadržaja i rekreacije.
Centar Zlina 1935.
Kŏteru je nakon smrti naslijedio njegov učenik i suradnik František Lydie Gahura, koji ubrzo postaje voditelj zlínskoga građevnog ureda, a od 1936. i glavni gradski arhitekt, a uskoro su mu se pridružili i Antonín Vítek te Vladímir Karfík. Bat’in arhitektonski trio postat će autori i ukupnog koncepta Borova – Gahura urbanističkog plana, a Vitek i Karfik arhitektonskih projekata. Riječ je o, kako ističe arhitekt Alen Žunić, “jednom od posljednjih primjera total-dizajna u našoj arhitekturi koji je na istome crtaćem stolu s jedinstvenim autorskim rukopisom proveo ideju cijeloga novoga grada – od urbanizma i perivojnog uređenja do arhitektonskih tipova, napredne građevne tehnologije… pa do oblikovanja prepoznatljivoga ‘Bat’ina’ namještaja, osobito metalnih radničkih stolaca Breuerovske elegancije”.
Zlin
Zlin danas Trg radnika s kinom i hotelom Moskva
“Specifični arhitektonski izraz i urbanistički koncepti satelitskih gradova Bat’a zasnovani su na principima teorijskih promišljanja sabranih u neobjavljenim knjigama Idealni industrijski grad za budućnost nastalih u Građevinskom uredu Bat’a u Zlinu između 1930. i 1941. godine“, kazala je Ambruš na predavanju, a Žunić piše da satelitski gradovi predstavljaju “rijetke realizirane primjere tijekom moderne onoga što je Charles Jencks u knjizi ‘Moderni pokreti u arhitekturi’, nazvao i idealističkom tradicijom, koja se zasnivala na socijalnim idealima – humanističkom liberalizmu, reformističkom pluralizmu i socijalnoj utopiji te idealizmu”.
Krafikov neboder
Osnovni arhitektonski element korišten pri izgradnji Zlína bio je standardni modul armiranobetonske skeletne konstrukcije s ispunom od stakla i opeke, a u vrijeme izgradnje (1936.-1938.) Krafikov neboder od 16 katova kao administrativno središte Bat’ina bio je najviša zgrada u srednjoj Europi. Na posljednjem se katu nalazila Bat’ina radna soba, koja je poput dizala elevirala kroz sve etaže. No, ono što je posebno važno odnosi se na izgradnju takozvanih stambenih kolonija od neožbukane crvene opeke: jednodomni tip s garažom i terasom, standardni dvodomni tip 1928., dvodomni tip 1934. i četverodomni tip.
Bat’in ured u Krafikovom neboderu
Prema tom konceptu tijekom 30-ih godina diljem svijeta, gdje god bile Bat’ine tvornice, niknut će i tipizirani industrijsko-stambeni kompleksi, a među njima i Borovo. Štoviše, ono će postati “jedan od većih i razvijenijih satelitskih gradova Bat’a, iz kojeg se upravljalo industrijskim pogonima i filijalama ne samo na području cijelog Balkana, nego i bliskog Istoka i Afrike”, istaknula je Ambruš.
Borovo tvornice Bat’a
“Company town Bat’a u Borovu izgrađen je na meandru desne obale plovnog Dunava gdje su već bili formirani željeznički i međunarodni cestovni koridori, samo četiri kilometra uzvodno od Vukovara i upravo je specifičnost Borova da je cijeli grad definiran postojećim prometnim koridorima, a Bat’in doprinos je bio provedba novog infrastrukturnog koridora – zračne luke. Idejni urbanistički planovi arhitekata Gahure i Viteka prolazili su razne modifikacije. Naime, urbanistički plan je bio osmišljen izrazito futuristički – tlocrt je nalikovao avionu s ‘delta’ krilima.
Tlocrt Bat’a Ville
No, zbog izbijanja Drugog svjetskog rata, Borovo je samo djelomično realizirano prema idejnom konceptu, a urbanističko planiranje nastavljeno je 50-ih godina kada je jugoslavenski arhitekt Radovan Mišćević izradio idejni urbanistički plan Borova u internacionalnom stilu“, navela je Ambruš. Nažalost, uslijed rata u Hrvatskoj tijekom 90-ih došlo je do stagnacije i devastacije Borova pa je tako izgubljena gotovo sva arhiva i tek se manji dio čuva u arhivima u Osijeku, Vinkovcima i Zagrebu, a unazad nekoliko godina kulturno–povijesna cjelina u Borovu zaštićena je kao Registrirano kulturno dobro Republike Hrvatske pod nazivom “Bat’a-Ville” pa se radi i na planskoj revitalizaciji urbane sredine.
Da je riječ o “iznimno zanimljivom urbanističko-arhitektonskom kompleksu koji slovi kao jedan od najvrijednijih primjera novoplaniranih gradova iz vremena rane moderne”, često ističe i Zlatko Karač, profesor Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, zaslužan za zaštitu Borova, kojim se, između ostalog, predano bavi u svojim radovima, među kojima se ističe knjiga “Borovo: urbani razvoj i spomenički značaj industrijskoga grada europske vrijednosti”.
Obućara
Međutim, devastaciju, koja je započela i prije rata, a na koju je često upozoravao Karač, bit će teško zaustaviti, upozorila je prilično obeshrabrujuće i sama Ambruš navodeći primjer da su na crvenim kućicama umjesto originalnih ravnih podignuti kosi krovovi, a opeka je šuplja dok je ona stara samo nalijepljena i pritom je svaka kućica obnavljana po “svom” projektu iako je riječ o tipiziranim objektima.
Kućice Bat’a Ville
Bata Ville odnosno Borovo razvijalo se oko tvornice, imalo je tipizirane stambene jednokatne zgrade, izgrađene od neožbukane crvene opeke i armiranobetonskih konstrukcijskih elemenata – jednodomke, dvodomke, četverodomke, osmerodomke smještene u takozvane stambene kolonije označene brojevima (I., II., III., IV. …)
Jednodomka Bat’a Ville
Veliki Društveni dom, kasnije zvan Radnički dom, imao je restoran u prizemlju i radnički restoran na prvom katu te noćni bar, s robnom kućom i knjižnicom te kinom i, naravno prodavaonicom obuće. Izgrađen je i nogometni stadion, sportski aerodrom, škola, đački dom, teniski tereni, a kasnijih godina i puno veći te različiti stambeni i popratni objekti, kao i kino, hotel, olimpijski bazen i velika sportska dvorana dok bolnica, crkva, groblje i neke druge zgrade nisu stigle biti izgrađene.
Društveni dom Borovo
Energetsko postrojenje Bat’a Ville
Izgradnja u Borovu stimulirala je migraciju ljudi iz cijele Jugoslavije i susjednih zemalja u potrazi za radnim mjestima i svim blagodatima što su ih ona nosila, jer Bat’a je tražio strogu disciplinu u radu, ali i pružao primjerice zdravstvenu zaštitu te priliku za napredovanje temeljem napornog rada. Dovelo je to do značajnih demografskih promjena u prostoru, a zanimljivo je i da iako je Bat’a grad u Borovu produkt kapitalizma, najveću je ekspanziju doživio u vrijeme komunizma.
Rad u tvornici nekad
Bat’in koncept gradnje od samog je početka bio “korak ispred svoga vremena, a u realizaciji nekih ideja pretekao je i samog Corbusiera (koji suprotno nekim navodima, nije imao veze s Borovom), ističe struka, jer naselje Borovo je koncipirano prema tada najvišim svjetskim standardima urbanističko-arhitektonskog planiranja. “Kvalitetom, na tlu Hrvatske jedino ga možemo usporediti sa stambeno-rudarskim kompleksom Raša u Istri tršćanskog arhitekta Gustava Pulitzera-Finalija. No, Raša, izgrađena 1936/1937. kao dio Mussolinijeva koncepta ‘città di fondazione’, otjelotvoruje ideju o idealnom gradu poštujući krajolik i zatečenu graditeljsku tradiciju, a Borovo naselje svojim se urbanističko-arhitektonskim konceptom nameće zatečenoj lokalnoj tradiciji, koja u tom trenutku duhovno nije bila spremna za tako radikalne promjene”, upozoravaju i Karač i Žunić.
Raša
Osim Borova i Raše u razdoblju moderne nastala su još dva naša suvremena “industrijska grada” funkcionalističkih koncepata i avangardne arhitektonike, također “primjeri investicijskih i projektantskih importa iz inozemstva (Italija, Češka) i nužno ih je vrednovati u širem europskom komparativnom kontekstu arhitekture i urbanizma 30-ih godina”, navodi Karač. Riječ je o San Pietru odnosno Ublama na Lastovu gdje je uz tvornicu sardina izgrađeno planirano industrijsko ribarsko naselje, a Pozzo Littorio odnosno Podlabin u Istri je, kao i Raša, rudarski planirani grad.
Borovo danas, pogled na Radnički dom i naselje
Koliko god industrijski grad bio posebno dostignuće, ipak pokazuje i svoju posebnu ranjivost, naime, on “umire” bez tvornice koja predstavlja njegovo središte i ovisi o kapitalu iz kojeg je nastao. Nakon rata, stambene kolonije, koje su bile u vlasništvu tvornice, “odvojene” su od njega i postale su državno vlasništvo, a zatim se dogodila neadekvatna obnova bez smjernica i nadzora stručnjaka i u njih su se doselili ljudi koji više nisu imali direktnu poveznicu s tvornicom što je nekada bio uvjet za stanovanje u naselju Borovo.
Bata, tvornica Borovo, 1938.
Borovo danas, pogled na tvornice
Borovo danas, pogled na tvornice
“U Građevinskom uredu Bat’a stvoren je jedinstven arhitektonski modul za oblikovanje idealnog industrijskog grada i upravo je u tome veliko dostignuće moderne“, kazala je Ambruš, istaknuvši “unificiranost, uniformiranost, neodvojivost i pripadnost jednom organizmu – u ovom slučaju Bat’a gradu, a kroz funkcionalnu se arhitekturu stvaralo i novi pogled na društvo”.
Nažalost, idejni tvorac idealnog industrijskog grada nije dočekao njegov daljnji razvoj, naime, Tomáš Bat’a je još 1932. godine poginuo u zrakoplovnoj nesreći, a bilo bi doista uzbudljivo vidjeti kako bi svoju viziju razvijao čovjek kojemu je jedna od osnovnih maksima uvijek bila – “nemojmo se bojati budućnosti”.
Fotografije u tekstu dio su predavanja Ines Ambruš: “Company town Bat’a u Borovu”.
Ovaj tekst je nastao uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.