Grad treba ponovo postati zajedničko dobro

Neil Brenner, profesor teorije urbaniteta na Graduate School of Design Sveučilišta Harvard, bio je gost konferencije Lividacija, održane u Galeriji Miroslav Kraljević u Zagrebu 3. i 4. svibnja u sklopu međunarodnog, interdisciplinarnog projekta koji je započela njujorška kustosica Sarah Lookofsky. Konferencija je bila platforma za diskusiju o privatizacijskim procesima u zemljama regije, o iskustvima borbe za javni prostor te pojedinim radovima predstavljenima na izložbi u Galeriji Miroslav Kraljević. Tim povodom razgovarali smo s Neilom Brennerom, koji je u Zagrebu govorio o načinu na koji kritička urbana teorija može rasvijetliti šire političke, ekonomske i prostorne transformacije koje se događaju u gradovima diljem svijeta. Više o Neilu Brenneru možete pronaći ovdje.

1

Neil Brenner: Ako društvene resurse kontroliraju privatne korporacije, to često dovodi do golemih nejednakosti i ozbiljnih nedostataka u uslugama koje se pružaju

Pitaju li vas urbani planeri i lokalne uprave ikad za mišljenje ili stručan savjet?

Ne baš (smijeh). Komuniciram više s aktivistima i umjetnicima, znanstvenicima, ponekad arhitektima.

Kako biste opisali vlastitu poziciju kritičkog urbanog teoretičara?

Kao teoretičara zanima me razjašnjavanje koncepata koje koristimo u svakodnevnom životu i profesionalnoj praksi da bismo razumjeli gradove i procese urbanizacije. Za mene, teorija služi razjašnjavanju koncepata koje koristimo kako bismo stvarali pretpostavke i razumijevali svijet. Kao kritičkog ubranog teoretičara, jako me zanimaju ideologije urbanog, način na koji se pojam urbanog koristi u oblikovanju i legitimiranju političkih projekata koji naglašavaju nejednakosti i odnose moći modernog kapitalizma. Zanima me također razvijanje koncepata koji bi mogli oblikovati i osnažiti društvene pokrete koji se bore za stvaranje pravednijih, demokratičnijih i ekološki održivih oblika gradova i urbanizacije.

Danas često čujemo da 50% svjetske populacije živi u gradovima. Je li to primjer ideologije urbanog?

Radi se o obilno navođenoj ideji izvedenoj iz podataka Ujedinjenih naroda o globalnim populacijskim razinama. Pokušaj da se izmjeri svjetska urbana populacija ima svoju dugu povijest u UN-u i sve je samo ne znanstven. Zapravo, dugotrajno se temelji na krajnje problematičnim empirijskim tehnikama i duboko ideološkim teoretskim pretpostavkama. U jednom načinu gledanja, istina je da svijet sve više i više postaje urbani svijet, a zasigurno je istina i da urbanizacijski procesi transformiraju mjesta gdje živimo. No, da bismo mogli prebrojati ljude koji žive u gradovima, prvo bismo trebali definirati što je grad, a to nije jednostavno. Štoviše, postoji visok stupanj neslaganja oko podataka nacionalnih ureda za popise stanovništva na kojima UN temelji svoje baze i prema kojima smo prešli prag od 50%. Također, tu je i pitanje interpretacije. Što je točno grad i zašto je važno, i kome, reći da sada svi živimo u takvom tipu naselja? Postavio bih, u okviru tih pojmova, dva pitanja svakome tko je prigrlio ideju “urbanog doba”. Prvo, je li zaista korisno podvesti različite urbane uvjete i urbanizacijske procese diljem svijeta pod jedinstvenu oznaku “grada”? Ne trebamo li diferenciranije kategorije da bismo razumjeli promjenjive uzorke naselja i transformacije našeg izgrađenog okoliša? Drugo, što je s pretpostavljenim “ruralnim” ili “ne-urbanim” svijetom izvan gradova? Je li postao nevažan sada kada gubi stanovništvo? Naše istraživanje pri Urban Theory Lab-GSD (urbantheorylab.net) pokazuje, upravo suprotno, da svjetski “ne-gradski” krajolici, uključujući i neka od najudaljenijih mjesta poput Arktika, Amazone, svjetskih pustinja, planinskih lanaca i oceana, postaju temeljni, u operativnom smislu, u pružanju raznih vrsta podrške urbanom životu. Bilo kao zone iskorištavanja resursa, poljoprivredni ili logistički krajolici ili odlagališta otpada, “ne-gradski” teritoriji diljem svijeta su operacionalizirani da podržavaju urbanizaciju čitavog planeta te se radikalno, destruktivno transformiraju kroz svoju ulogu u tom procesu. Suprotno tome, koncept urbanog doba implicira jednostavnu, linearnu, globalnu tranziciju od ruralnog prema urbanome. Smatram da to unosi više pomutnje nego što rasvjetljava ijednu stranu pretpostavljenog dualizma urbanog i ruralnog.

Ako govorimo o održivosti, opet je to 1% površine koju zauzimaju gradovi, a koja koristi resurse preostalih 99% Zemlje.

Mjerenje svjetske urbane populacije vrlo je zamršeno i temelji se, zapravo, na statističkoj katastrofi. Problem je u tome da svaka nacionalna vlada definira grad i urbano prema vlastitim popisnim kategorijama i indikatorima. Tako se u nekim zemljama radi o populacijskom pragu, primjerice, 20.000 stanovnika. Ponekad se kombiniraju indikatori poput gustoće ili uvjeta zapošljavanja da bi se utvrdila priroda urbanog. Ponekad je grad jednostavno administrativna kategorija. Dakle, ideja o pragu od 50% globalne urbane populacije dovodi nas u duboku zabludu jer se diljem svijeta koristi mnogo različitih vrsta podataka i mjernih tehnika. Ako neka velika zemlja, poput Indije ili Kine, promijeni svoju definiciju grada – što ponekad rade – čitava svjetska urbana populacija raste ili pada. Ali ono što želim naglasiti je da se ne radi samo o empirijskom pitanju, to je teoretsko pitanje. Što je to grad, što je to urbano, zašto nam je važno i značajno reći da određeni postotak populacije živi u gradovima, u uvjetima koje nazivamo urbanima?
Kao što sam ranije spomenuo, naš rad u Urban Theory Lab navodi nas na zaključak da sve više zona na planetu – uključujući atmosferu, oceane, čak i područja koja se čine “zabačenima” – biva iskorištavano i operacionalizirano da bi se održale aglomeracije, veliki gradovi. Pa iako su te očito vrlo udaljene i relativno nenaseljene zone svijeta postale operativni krajolici koji podržavaju rast gradova negdje drugdje, one nisu uključene u koncept urbanog doba, što je potpuno “aglomeracentrično”. Iz tog razloga je za mene taj koncept ideološki, jer usmjerava našu pažnju samo na velika naselja, tretirajući ih kao kvazi samopogonjene motore rasta, a bez rasvjetljavanja niza načina na koji je urbani život koncentriran unutar njih zavisan od transformacija krajolika i teritorija negdje drugdje.

Razmišljam o klasičnim definicijama gradova: jedan od načina za određenje nekog naselja kao grada temelji se na prevladavajućem ekonomskom sektoru. Veličina nije bitna – neko mjesto s vrlo malo stanovnika može biti grad.

U Kini ili Indiji definicija je potpuno različita, svaka zemlja ima svoju grupu kriterija za određenje “grada”. Stoga, kada ubacite sve te različite definicije u UN-ove tablice, nastaje potpuni kaos, zaista šokantan empirijski nered za organizaciju koja ima toliki globalni utjecaj na javni diskurs o gradovima. Moramo postaviti i pitanje: koji su to oblici eksproprijacije i raseljavanja u takozvanim ruralnim krajevima koji uzrokuju masovne migracije u gradove koje slave ne samo UN, već i kreatori politika, lokalni propagatori i poduzetnici te mainstream ekonomski i društveni komentatori diljem svijeta? Drugim riječima, zašto je mnogim ljudima postalo nemoguće živjeti na održiv način izvan tih velikih gradova, uzmimo za primjer megagradove globalnog Juga? Što se zapravo događa na širem teritoriju, bilo da se radi o bivšem socijalističkom svijetu ili svijetu industrijskog kapitalizma ili globalnom Jugu, što uzrokuje ta masovna preseljenja ljudi iz ruralnih krajeva u velike gradove? To pitanje mora se postaviti kao fundamentalno političko pitanje. U protivnom jednostavno uzimamo zdravo za gotovo da je takozvana ruralno-urbana tranzicija nužna, nepovratna, ekološka i dobra. To su opasne i varljive pretpostavke. Je li zaista korisno za društvo ili okoliš ili demokraciju, za politički život, za društveni život, da se sve više i više ljudi doseljava u gigantske megagradove čije su infrastrukture radikalno neadekvatne zahtjevima koji se pred njih postavljaju? Bi li to ljudi zaista odabrali kada bi postojali održivi oblici zapošljavanja i društvene reprodukcije, pristupa zemlji, hrani, sigurnim uvjetima života van velikih gradova gdje je toliko radnih, stambenih i osnovnih životnih uvjeta izuzetno nesigurno?

Imate li kakvih rezultata istraživanja o tome što se događa u napuštenim područjima?

Pa, postoje različiti oblici restrukturiranja i promjena u uvjetima vlasništva nad zemljom u različitim zonama svjetske ekonomije koji pridonose tim urbanizacijskim procesima. Polazim od toga da bismo umjesto da pretpostavimo da postoji prirodan, nepovratan pokret s ruralnih područja u grad, trebali obratiti pažnju na određene politike, institucije, odnose vlasništva i hijerarhije moći koji pridonose toj masovnoj migraciji u različitim zonama svjetske ekonomije. U Južnoj Aziji odgovor bi mogao biti drugačiji nego u Kini, a odgovor u tim zonama mogao bi biti različit od onog u bivšim socijalističkim zemljama Istočne Europe ili u bivšem Sovjetskom Savezu. Mislim da je to usko povezano uz trajno, sve intenzivnije i šire prisvajanje prostora, uz reorganizaciju vlasničkih odnosa, što je znatno otežalo ljudima preživljavanje u nekada ruralnim zonama. Postoje različite vrste ograđivanja i prisvajanja prostora koje se odvijaju u Africi i dijelovima Latinske Amerike, a potkopavaju mnoge oblike male stočarske i poljoprivredne proizvodnje, no opet, teško je generalizirati te pojave na druge teritorije ili kontinente. Moramo se pozabaviti tim pitanjima u različitim kontekstima, umjesto da pretpostavljamo da postoji prirodni, nužni trend seljenja iz ruralnih područja u grad. Obje strane tog dualizma se transformiraju kroz urbanizacijske procese i posredovane su kroz (sve više tržišno orijentirane) političke institucije, reorganizaciju vlasništva nad zemljom i načina njenog korištenja te često spekulativne, transnacionalne korporativne investicijske strategije. Nema ničeg prirodnog ili nužnog u tome što se događa.

Opet, morali bismo postaviti neki zajednički okvir zbog toga što se svi ti procesi mogu svesti na jedno – nisu održivi. Primjerice, ako Europska unija shvaća zemlju poput Hrvatske tek kao europsko odmaralište, ekskluzivne politike nemaju smisla. Jedna država ili regija ne može više donositi vlastite odluke ako nisu uklopljene u šire ili globalne politike.

Upravo tako. Mislim da je zadovoljavajuća hipoteza da su te transformacije povezane sa širokim strategijama transnacionalnih korporacija koje nastoje instrumentalizirati zemljišta, teritorij i resurse kako bi maksimalizirale profit, često uz upotrebu prilično spekulativnih financijskih instrumenata koji ugrožavaju budućnost čitavih teritorija. U tom procesu, izmještaju ljude iz utvrđenih načina života i određuju upotrebu zajedničkih dobara. No, kako se to odvija? Koje su specifične korporativne strategije, kako državne institucije posreduje te strategije akumulacije, koja je uloga financijskih spekulacija u reorganizaciji sustava korištenja zemljišta i teritorijalne organizacije – ta i mnoga druga pitanja potrebno je postaviti kada se govori o određenim mjestima i regijama.

Tko posreduje te strategije između korporacija i građana – nacionalne vlade, lokalne uprave…? Tko kontrolira te procese?

To je političko pitanje, odigrava se na različite načine u raznim zemljama. Diljem svijeta postoji velik otpor prema tim strategijama teritorijalnog okrupnjavanja, hiperkomodifikacije i financijalizacije. Kapitalističke korporacije ne mogu jednostavno nametnuti svoju volju bez političke strukture koja im to omogućuje niti mogu slijediti svoje akumulacijske strategije bez ideologija koje opravdavaju i legitimiraju njihove aktivnosti. Međutim, u mjeri u kojoj su politički sustavi demokratski kontrolirani u bilo kojem prostornom mjerilu, postoji mogućnost korištenja državne regulacije u zaštiti ljudi od tih procesa komodifikacije i akumulacije kroz prisvajanje, a koji se danas intenziviraju diljem svijeta. Naravno da je područje ideologije tu ključno, imamo niz dokaza da je privatizacija katastrofalna, i društveno polarizirajuća i degradirajuća po okoliš. Imamo i mnogo protuideologija koje naglašavaju prednosti kolektivnog upravljanja i zajedničke demokratske kontrole društvenih resursa: one su relevantnije nego ikad u “postsocijalističkoj” epohi. Dakle, radi se o krunskom političkom pitanju.

Možemo li reći da participativne prakse, barem ako govorimo o stabilnim demokracijama poput onih u Zapadnoj Europi, mogu poboljšati životne i radne uvjete građana?

Privatizacija lokalnih dobara je predominantna globalna strategija našeg vremena, a opet iznova i iznova podbacuje. Ako društvene resurse kontroliraju privatne korporacije, to često dovodi do golemih nejednakosti i ozbiljnih nedostataka u uslugama koje se pružaju. Trenutno popularna pretpostavka da je tržište najbolji način pružanja javnih dobara duboko je problematična. Imamo mnogo dokaza da je tijekom dva stoljeća kapitalizma oslanjanje samo na snagu tržišta rezultiralo ogromnim pogreškama u smislu socijalne nejednakosti, izmještanja, uništavanja okoliša, demokratske odgovornosti i tako dalje. Pitanje je dakle kako ponovno potvrditi demokratski i društveno koordiniranu kontrolu nad gradom, svakako i teritorijem, kao zajedničkim dobrom, kolektivnim resursom koji stvarno proizvode i dijele svi, umjesto da o budućnosti našeg svijeta odlučuju oni koji imaju moć donositi investicijske odluke na bazi privatnih, individualnih interesa usmjerenih maksimaliziranju profita. Privatna kontrola nad investicijskim odlukama koje, u praksi, utječu na čitav grad, teritorij pa i čitav planet, društvena je i ekološka katastrofa.

Imajući sve to na umu, društvo konstantno ponavlja iste greške. Bi li dobro informirano, politički aktivno građanstvo bilo preduvjet za promjene?

Po mišljenju francuskog autora Henri Lefebvrea, kojega je silno zanimalo jugoslavensko iskustvo, samoupravljanje – radikalna ili grassroots demokratska kontrola – mora počivati u jezgri svakog demokratskog oblika socijalizma. No Lefebvre, koji je bio jako kritičan prema francuskoj Komunističkoj partiji, a također i donekle skeptičan prema jugoslavenskim eksperimentima sa samoupravljanjem u 1970-ima, istakao je ovdje težak problem: samoupravljanje može biti pokrenuto samo odozdo, od strane samih aktera; ako ga pokušate stimulirati odozgo, potkopavate osnovni princip grassroots pokreta. Drugim riječima: naravno, želimo državni sistem koji promovira građanske inicijative, ali u tome leži temeljna kontradikcija jer stimuliranje takvih inicijativa odozgo često je upravo u suprotnosti s osnovnim impulsom i orijentacijom samoupravljanja koje po definiciji mora doći odozdo.
Pitanje je onda kako se može stvoriti društvena formacija u kojoj su političke institucije stalno otvorene tome da ih se prisvaja i transformira kroz inicijative odozdo prema gore, ne zatvarajući nikad pristup budućim projektima koji promoviraju nove oblike transformacije odozdo. Sam Lefebvre je pretpostavio da, ako bismo imali potpuno samoupravljačko društvo, država bi stalno bila prisvajana i transformirana odozdo. Takva bi država, kao što je pomalo vragolasto zaključio, “svenula”, u smislu na koji je to svojedobno postavio Lenjin u radikalno drugačijem kontekstu. To je vrlo komplicirano i odgovor se može tražiti samo u području prakse. Teorija može samo analizirati hazarde, rizike, kontradikcije, ali i prilike.

Vidite li način da se teoretski aspekte o kojima razgovaramo primijene na projekte bilo kojeg mjerila?

Kroz podučavanje puno radim s arhitektima, krajobraznim arhitektima i urbanistima. Općenito svojim studentima pristupam s tvrdnjom da trebamo razmišljati ne samo o lokaciji za koju je investitor naručio projekt; moramo razmišljati šire, o tome kako naš rad može adresirati neke od velikih problema modernog društva, društvenu i teritorijalnu nejednakost, ekonomsku krizu, nezaposlenost, uništavanje okoliša, javno zdravstvo i tako dalje. Ali da bismo to mogli, ne možemo na lokaciju gledati samo kao na građevinu pa čak ni susjedstvo: moramo povezati ta mjerila s mnogo širim problemima globalnog kapitalističkog društva. Projektantske discipline moraju izbjeći isključivo tehničku orijentaciju. Moramo imati širu normativnu i političku viziju o tome na koji način arhitektura, planiranje i projektiranje mogu biti politički relevantni u vezi nekih od dubokih društvenih i okolišnih kriza kapitalizma 21. stoljeća. Dakle, ono što zapravo nudim nije toliko strategija, koliko metoda. To je metoda povezivanja projektantskog, arhitektonskog i planerskog rada s angažiranjem u širim političkim, ekonomskim, društvenim i okolišnim uvjetima, procesima i transformacijama. Ne mogu doći do odgovora na apstraktnoj razini, ali mogu se zalagati da moji studenti rade što više mogu u institucionalnim i lokalnim uvjetima u kojima se nađu, da uspostave te veze i da ih slijede van lokacija svojih projekata, prema velikim problemima modernog kapitalističkog društva. Stalno ih potičem: nemojte jednostavno prihvaćati uske tehničke standarde, budite političniji, više društveno angažirani, više humanisti, više radikalni u svojem radu! Koristite moćne alate arhitekture i urbanizma da biste promovirali demokratske, okolišno racionalne, društveno pravedne transformacije gradova, teritorija, krajolika. Primijetio sam da moji studenti neumoljivo tragaju za načinima da stvore te veze i mnogo učimo jedni od drugih kroz rasprave o tome kako to postići u različitim kontekstima i u odnosu na širi raspon tema.

Dakle, u osnovi, urbanističko planiranje trebalo bi biti politička izjava?

Arhitektura i krajobrazna arhitektura također – sve projektantske discipline. Sve bi trebale biti političke izjave, ali ne samo u smislu na koji državne institucije definiraju političko. Trebale bi biti političke izjave u radikalno samoupravljačkom smislu, osnažujući ljude da steknu pravo na grad za sebe, unutar i kroz svoje svakodnevne živote.

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektoničkih medija